Književnost W. G. Sebalda izrasta iz odsustva, praznog sjecišta individualnog i kolektivnog sjećanja na čijem potiskivanju opstaju europska (poslijeratna) kultura i egzistencija. Zbog potresenosti pred bezdanom samoponiranja, Sebaldov se tekst premješta prema asocijativnom ispreplitanju zajedničkog naslijeđa i srodnosti iskustva – neprekidno podupiranom fotografijama i eksplanatornim pasažama, sklapajući iscrpni kolaž svih dostupnih izvora. Čitatelj pred tekstom zgusnute strukture naprasito prekidane umecima, metodu izgradnje teksta analogno primjenjuje na osobnu potragu za zametnutim sjećanjima. Individualnom je čitatelju u konačnici pretpostavljen onaj prototipski, baš kao što Sebaldovi junaci bivaju arhetipovi u neprekidnom spoticanju o simptome kolektivne traume.
Riječ je o književnosti koja je istovremeno socio-kulturološka analiza, poduprta dokumentarnim pristupom i likovima koji sklapaju djeliće nezabilježene prošlosti, potrebu proizašlu iz permanentnog osjećanja izmještenosti. Suvremena društvena nesigurnost, potmula prijetnja i migrantske sudbine koje sve češće bivaju zapletene u netrpeljivost domicilnog stanovništva, roman “Emigranti” iz 1992. godine, danas čine možda i relevantnijim, no u vrijeme izvornog nastanka. Esejistički prosede autorova pisma, nerijetko je poticao ekranizacije (“Austerlitz”, “Saturnovi prstenovi”), omogućavajući daljnju estetizaciju faktografske baze, ali koje su, baš kao i književni predložak, ostajale na razmeđu rodova, rastvarajući konvencije i opirući se strogim hijerarhijama, unoseći nesigurnost u naizgled stabilnu formu da bi svoje djelovanje proširile na svijest čitatelja/gledatelja. On je sam primoran implementirati zatečenu metodu i preispitati samodostatnu stvarnost, ogoliti njene nedostatke kao i vlastita iskliznuća u pokušaju izmicanja pogleda.
Radikalnije i izravnije no u romanima, Sebaldov se esejizam okreće promašenim (europskim) politikama i kolektivnom potiskivanju, razlažući naizgled jednostavnu činjenicu da prešućivanje onemogućava procesuiranje, odnosno sagledavanje vlastite pozicije s krajnjim ciljem nadvladavanja traume i zadobivanja jasnog povijesnog pamćenja. Možda i najpoznatija, tzv. Ciriška predavanja, temeljena na publikaciji “Luftkrieg und Literatur”, na engleskom objavljena pod naslovom “On the Natural History of Destruction”, čitatelj s ovih prostora može pronaći u srpskom prijevodu eseja “Zračni rat i književnost”, objavljen u književnom časopisu Polja. Kao što u svojoj analizi piše Susanne Vees-Gulan: “Kad je V. G. Zebald odabrao da se u svojim poetičkim predavanjima u Cirihu 1997. godine pozabavi nemačkom književnošću i vazdušnim ratom tokom Drugog svetskog rata, nije se mnogo udaljio od glavnih preokupacija unutar svog dela.”
U spomenutom eseju Sebald problematizira činjenicu da ratna razaranja i bombardiranja njemačkih gradova, uz iznimke poput romana “Anđeo je šutio” Heinricha Bölla, i često neadekvatnih prikaza na pragu kiča, njemačka književnost i umjetnost općenito, zaobilaze. Šutnja u umjetničkom polju posljedica je one šire, koja, kako Sebald zamjećuje, prevladava u društvu, a neizrecivost traume isprepletene posvemašnjom krivnjom rezultirala je potiskivanjem, prešućivanjem, normalizacijom i naposljetku prividnim zaboravom. Ne samo da je spomenute događaje nužno isticati kao još jedan aspekt brutalnosti Drugog svjetskog rata, već je Sebald itekako svjestan razmjera bijesa koje mehanizmi potiskivanja prikrivaju, a čiju je energiju uvijek iznova jednostavno preusmjeriti u nove netrpeljivosti. Iako je dio kritičara Sebaldovih predavanja i publikacija smatrao neprimjerenim isticati bombardiranje njemačkih gradova kao totalnu destrukciju pored razmjera uništenja japanskih, ipak se čini da su, ako u obzir uzmemo Sebaldov specifičan predmet interesa koji se tiče europskog prostora i identitetskih razlika, odnosno tereta koji donose, promašene.
Daljnji je razlog nova uporaba prepoznatljiva književnikova postupka, kakav pronalazimo u romanima, s namjerom ispunjavanja rupa povijesnog pamćenja i načina na koji se ogleda u pojedincu, ma koliko taj pothvat u konačnici za njega bio poguban. Slijediti tragove i konstruirati potencijalne narative proizlazi iz teksta čije se značenje kreira kao spoj usmene povijesti i materijalnih činjenica.
Osim što je snimio “Austerlitz” (2016), film krnje vezan uz Sebaldov roman, reprezentirajući izvrtanje piščevih teza kroz samodostatnost suvremenih oblika otuđenja, potaknut Sebaldovim predavanjima, na liniji interesa za sastavljanja rasute arhivske građe i izgubljenih priča iz tzv. svakodnevnog života u ekstremnim uvjetima, Sergej Loznica je snimio i “Prirodnu povijest uništavanja” / “The Natural History of Destruction” (2022). Pritom redatelj odgovara na zahtjev upotpunjavanja slijepih točaka slikama zastrašujućeg nasilja koje, čini se, a naslov ironijski sugerira, ima moć nezaustavljive, slijepe, arhetipske sile. Ipak, sirovi materijal koji Loznica ugrađuje u film, onemogućava mistifikaciju ili fascinaciju, odustavši od konkretnog pojašnjenja i oslanjajući se na predracionalnu moć slike.
Dijalektičkim prijelazima prikaza zaraćenih strana, problematičnih govora i promašenih ideologija, pseudoetičkih opravdanja civilnih žrtava, fokus se bez relativizacije prebacuje na iracionalnost i makabričnost svih ratnih dešavanja. Nekontrolirana prirodna sila koja se odupire racionalnom zahvaćanju, u Lozničinom je filmu reprezentirana kroz kadrove skoro eksperimentalne teksture, koji bez poznavanja pozadine ostaju tek estetski fenomeni, u raskoraku spram inherentne funkcije. Ambivalentnost karakteristična za političke odluke ratovanja, strukturalno je integrirana u smjenu apstraktnih kadrova i kulminaciju apokaliptičnih prizora totalnog uništenja. Stoga je “Prirodna povijest uništavanja” ne samo konkretni čin upisivanja u povijesno pamćenje, već i dokument bezumnosti, posredovan uznemirujućim slikama.
Osim što u skladu sa Sebaldovom kritikom tematizira potisnutu epizodu i problematizira opće prihvaćeni aspekt ratovanja, iako predstavnik generacije koja nije direktno pogođena ratom već društvenim posljedicama, Loznica gradi dokument koji počiva na polemičnosti kadrova. Kad ne postoji adekvatan jezik posredovanja iskustva, nastupa slika kao zastupnik ideoloških zastranjena i materijaliziranog rasapa. Mjesta koja kod Sebalda tumačimo odsutnošću, ovdje bivaju ispunjena posvemašnjom destrukcijom, očitim posljedicama nemoralnog uništavanja – slike kakve u suvremenom svijetu bivaju normalizirane.
Uranjanjem publike u skoro neposredno iskustvo užasa, onemogućavajući uzmak, izaziva se emocionalna potresenost i nesnalaženje, dodatno potencirano sugestijom prirodne sile kontrapunktirane pratećem osjećaju artificijelnosti. Loznica se upušta u pothvat oblikovanja povijesnog pamćenja za direktno nepogođene, prisvajajući pojam postsjećanja Marianne Hirsch, definiran kao: “prostor sećanja dostupan kroz kulturne i javne, a ne samo individualne i lične činove sećanja, poistovećivanja i projekcije”.
Paralelno čitanje Sebaldova teksta i Lozničina filma rezultat je misaonog kolažiranja, oslanjanjem na fotografiju/sliku kao sredstvo daljnjeg ispitivanja mogućeg značenja. Dok je riječ zbog inherentne konotativnosti istovremeno i bezgranična i ograničavajuća, film ostaje prvi ulaz u paradoksalnost neizrecivog.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.