Butan, zemlja površinom tek nešto manja od Švicarske, blago rastućeg broja stanovnika koji po zadnjim mjerenjima iznosi 792.382, stiješnjena između Indije i Kine, jedina na svijetu mjeri bruto domaću sreću (Gross Domestic Happiness, GDH). Od unutarnjih reformi 1970-ih i početka tranzicije u demokraciju, podatak o bruto domaćoj sreći aktivno se uključuje u razvojnu strategiju Butana, sve to na spontanu inicijativu monarha koji su se cijelom drugom polovinom 20. stoljeća postupno odricali moći i utjecaja. Kako bi se utvrdio ovaj podatak, na teren izlaze popisivači slični onima koji popisuju stanovništvo diljem svijeta. Pitanja koja postavljaju ispitanicima odnose se na njihov osobni osjećaj zadovoljstva životom – kako bi na skali od 1 do 10 ocijenili kvalitetu svoga sna, kako povjerenje u susjede, kako kapacitet da oproste drugima, kako stupanj ljutnje? Neka od pitanja više su vezana uz lokalnu usmjerenost stanovništva na poljoprivredu i stočarstvo – imaju li traktor, koliko imaju koza, ovaca, konja, magaraca, mula, kokoši, svinja, a koliko goveda?
Raznolikost odgovora koje različiti ljudi daju simpatično prikazuje dugometražni butansko-mađarski dokumentarni film “U potrazi za srećom” / “Agent of Happiness” (2024) Aruna Bhattaraija i Dorottye Zurbó. Redatelji su prethodno surađivali i na filmu “The Next Guardian” (2017) koji je otkupio i Netflix, također portretirajući složene aspekte suvremene stvarnosti Butana. Za razliku od generacijskih razlika koje su ih ondje najviše zanimale, ovdje otvorenije problematiziraju pitanje stvarne sreće butanskog stanovništva, uključujući osobnu perspektivu jednog od popisivača, četrdesetogodišnjaka Ambera nepalskog podrijetla.
Već Amberov identitet otkriva jednu nesavršenost teoretskog raja na zemlji – danas je u Butanu otprilike 650 tisuća pripadnika Lhotshampa, nepalske etničke manjine koja je u odnosu na dominantne Drukpe stanovništvo drugog reda. Prvi Nepalci počeli su emigrirati u Butan još sredinom 19. stoljeća, a veliki val naseljavanja 1960-ih, posebno nepalskih građevinskih radnika, potaknut je tadašnjim snažnim ekonomskim razvojem zemlje. Nepalska manjina uskoro je narasla do 30 posto stanovništva, što je doprinijelo butanskoj vlasti da se osjeti ugroženom, posebno jer je promatrala nepalsko naseljavanje nezavisne himalajske države Sikkim. Nakon što je u Sikkim došlo više Nepalaca nego što je ondje bilo postojećeg budističkog stanovništva, 1975. godine cijela je zemlja pripojena Indiji. Nepalci u Indiji sredinom su 1980-ih zahtijevali i vlastitu državu.
Butanske vlasti su stoga 1985. nametnule nova pravila za stjecanje statusa državljanstva, koja su bila dovoljno složena da se ilegalnim migrantima proglasi čak 100 tisuća stanovnika nepalskog podrijetla. Njihova diskriminacija bila je i kulturološka, s obzirom na to da se pod idejom jedna država, jedna nacija na različite načine nastojalo održati isključivo naslijeđe Drukpi. Ujedinjeni narodi su 1990-ih za gotovo 110 tisuća nepalskih iseljenika iz Butana izgradile prihvatne centre, a od 2000-tih brojni od njih su sustavno naseljavani u zemlje poput Kanade, Sjedinjenih Američkih Država i Australije.
Bhattaraijev i Zurbin film ne osigurava ovaj povijesni kontekst, što znatno otežava raskrinkavanje Butana kao zemlje koja radi na ispunjenosti svojih građana. Usprkos tome što mu je otežano dobivanje državljanstva, temeljnog uvjeta za daljnje egzistencijalno ostvarenje, Amberova potištenost uglavnom se vrti oko toga što nema partnericu, a želi se oženiti. Među ispitanicima o čijim životima Amber ponešto saznaje također ima nesretnih lica, premda to tako na prvu ne djeluje, ali i analize njihovih slučaja ostaju na razini skice.
Uz propuste u vidu dubljeg pogleda u butansku društvenu stvarnost, “U potrazi za srećom” svakako ne podbacuje u gotovo kataloškom pregledu butanske vizualne kulture.
Zapravo, ispada da otvaranje zapadnim trendovima korumpira čistoću butanskih duša, što je stav koji se može pripisati i Amberu bez da ga on glasno artikulira. Čim se popisivači maknu iz izrazito tradicionalne seoske sredine, nailaze na nezadovoljnu transrodnu scensku zabavljačicu koju kao da su pojele urbane vrijednosti. Mlada djevojka iz obitelji u kojoj su prisutni problemi s alkoholom vrijeme troši na društvenim mrežama, izložena zapadnim standardima ljepote i konzumerizma. Muškarac koji živi u trostrukom braku jer je poligamija legalna i nerijetka pojava u Butanu oduševljen je svojim životom, ali njegove supruge manje uživaju. Najnesretnija je žena koju je oženio prvu, a koja u njegovom privremenom odsutstvu priznaje – u ranoj mladosti vjerovala je da je ljubav nešto drugo, a danas svakodnevno vidi da je u svim svojim odlukama pogriješila.
Iako su duhovite situacije iz perspektive zapadne publike u ovom filmu česte, Butan je istodobno prikazan kao kaotično mjesto gdje stanovništvu nedostaje mogućnosti da se otrgne od snažnog utjecaja lokalne tradicije. Manje taktično, moglo bi se reći da se portretirani sugovornici uglavnom oslanjaju na različite spekulativne interpretacije stvarnosti i ponavljaju obrasce za koje ni ne traže racionalna objašnjenja, što vrijedi čak i za načelno obrazovan kadar poput Ambera. On, primjerice, odlazi kod tibetanskog budističkog učenjaka kako bi mu ovaj taksativno prorekao budućnost na temelju osobnog imena, imena žene koja mu se svidjela i položaja zvijezda.
Iako sadržajno ostaju tek na gomili fragmenata butanske svakodnevice, Bhattarai i Zurbó dosta efektno dočaravaju vizualno iskustvo zemlje blago zagasitom filmskom fotografijom nižeg kontrasta. Česti statični frontalni kadrovi prikazuju aktivnosti ljudi i njihov stvarni prirodni okoliš i interijere, a brojni vrlo daleki planovi posebno mapiraju brdovite pejzaže i idiosinkratičnu arhitekturu. Karakterističan je položaj ljudskih subjekata u dnu kadra, osobito u prizorima generalnog gradskog života koji kontekstualiziraju kretanje protagonista. “U potrazi za srećom” za cijelog svog trajanja djeluje kao niz fotografija istrgnutih iz National Geographica, pogotovo u tableux vivants sekvencama koje utvrđuju identitet ispitanika i njihovih životnih zajednica – ljudi stoje u total planu okrenuti kameri, uglavnom se smiješeći kao da očekuju da ih se fotografira.
Uz propuste u vidu dubljeg pogleda u butansku društvenu stvarnost, “U potrazi za srećom” svakako ne podbacuje u gotovo kataloškom pregledu butanske vizualne kulture. Nažalost, takav ilustrativan pristup čini ovu butansku priču i lako zaboravljivom, čemu doprinosi i odsutstvo osobne priče s kojom se moguće jače povezati. Slično kao i agent za sreću Amber, i gledatelj protrči kroz individualne sudbine ljudi koje susreće, uglavnom projicirajući vlastite pretpostavke o tome koliko je dobar život koji vode. Amberovo ocjenjivanje drugih stoga se pokazuje jednako neegzaktnim kao i svačija evaluacija vlastitog života – sreću je zapravo nemoguće izmjeriti, za nju ne postoje univerzalne skale, ali moguće je preispitati kakve ciljeve si čovjek postavlja ili tek želi postaviti pa djelovati u smjeru njihovog ostvarivanja, s nadom da takva usmjerenost naprijed ima smisla.