Razmjerno slično kao ovogodišnji dobitnik Velikog pečata 21. ZagrebDoxa, “Gospodin Nitko protiv Putina” / “Mr. Nobody Against Putin” (2025), ostvaren od materijala koje je u ruskom gradiću Karabašu snimao protagonist, Karabašanin Pavel Talankin, na daljinu surađujući s redateljem i producentom Davidom Borensteinom, smještenim na Zapadu; u Danskoj, “Porcelain War” (2024) gotovo je u cijelosti sastavljen od snimaka koje su u ukrajinskom Harkivu bilježili tamošnji stanovnici, protagonisti filma, a u suradnji s producentima i redateljem Brendanom Bellomom, ukotvljenima još zapadnije, u SAD-u.
Oba filma tematiziraju Rusko-ukrajinski rat, sagledavajući ga iz gledišta u kojem je Rusija bezočni agresor, oba snimaju dotad neiskusni filmaši, više-manje amateri, oba su premijerno prikazana na Filmskom festivalu u Sundanceu, gdje su i nagrađeni – “Porcelain War” 2024. Velikom nagradom žirija u programu Američkog dokumentarnog filma, “Gospodin Nitko protiv Putina” 2025. posebnom nagradom žirija u programu Svjetskog dokumentarnog filma. Oba se tragičnom temom bave iz naglašeno osobnog gledišta glavnih likova umjetničkog pogleda na svijet te, u skladu s njihovim karakterima i osobnostima, teže ponuditi ohrabrujuću mjeru nade i optimizma, čak i određene lepršavosti kao oblika borbe ili psihičke samoobrane protiv ratnih strahota koje su ih izravno ili neizravno snašle, po čemu se razlikuju od većine dosadašnjih poznatijih dokumentarnih filmova o tom zlu (“Spring In Mariupol” Mattea Ferrarinija, “Istočna fronta” Vitalija Manskoga i Jevhena Titarenka, prošlogodišnji dobitnik Oscara “20 dana u Mariupolju” Mstislava Černova…), koji su mahom, s razlogom, bili ugođeni u ključu crne nevolje. Osvojivši pedesetak nagrada, “Porcelain War” nominiran je i za Oscara u kategoriji cjelovečernjeg dokumentarnog filma, noviji “Gospodin Nitko protiv Putina” još nije imao tu priliku.
Mada nijedan od ova dva filma ne umanjuje stravu nepovratnih ratnih razaranja, “Gospodin Nitko protiv Putina” mjerom je zamalo zabavne veselosti oplahnut naprosto karakterom središnjeg lika, suautora Pavela Paše Talankina u kojemu gotovo vazda titra plamičak dječačkog nestašluka i entuzijazma, mada je iskreno i duboko zgrožen i sneveseljen novonastalim ratnim okolnostima, zbog čega će na koncu, uz životnu opasnost, napustiti gradić koji voli i domovinu.
Središnji protagonisti filma “Porcelain War” troje su umjetnika s Krima, gdje su, vele, živjeli lijepo i zadovoljno, da bi odanle izbjegli nakon što ga je Rusija anektirala od Ukrajine 2014. i nastanili se u Harkivu, od ruske agresije na Ukrajinu često bombardiranom velegradu, smještenom tek tridesetak kilometara od ukrajinsko-ruske granice. To su suredatelj filma Slava Leontijev i njegova družica Anja Stasenko koji se bave izradom porculanskih figurica te slikar Andrej Stefanov koji je po odlasku iz Krima izgubio volju za slikanjem, ali se na poticaj američkih producenata latio kamere i, očito nadaren, postao autorom većine uglavnom poprilično dojmljivih, ulašteno estetiziranih, koloristički gusto zasićenih snimaka ovog dokumentarca.
Iako iznose brojne misli i rečenice prizvuka samopomoći pa i samopomoćnog bajanja, filmaši ne stvaraju svijet iluzije niti bježe od surove zbilje…
Najvećim dijelom filma vodi nas prizorno i izvanprizorno pripovijedanje Leontijeva kojemu se pridružuju i Stasenko i Stefanov te još pokoji Harkivljanin, a cjelina je dobrim dijelom usmjerena na prikazivanje lijepoga i pozitivnoga koje, naglašavaju filmaši, ne nestaje ni u ovako strašnim okolnostima. Priroda je ostala krasna, premda se u njoj nailazi na ostatke bombi i granata, a gdjegdje je pretvorena u minsko polje, Leontijev i Stasenko i dalje, kad stignu, izrađuju živopisno oslikane porculanske figurice životinja i sličnih im bića, a najvažnije je to što se, kažu, u ratnom jadu osobito jasno vidi koliko ljudi mogu biti dobri i lijepih duša koje počnu, vele, “sjajiti”.
Leontijev je dobar govornik, pripovjedač ugodna glasa i razmjerno neobična, usporena ritma izlaganja u kojemu kao da mirno, staloženo, odvaguje svaku odgovarajuće izabranu riječ, čime ostavlja dojam nenametljivo promišljenog i pouzdanog autoriteta, osobe kojoj vjerujemo te se u svom drugom, novom, usporednom zanimanju, onomu pripadnika specijalnih vojnih jedinica koji obučava civile vojničkim vještinama, čini čovjekom baš na pravom mjestu. Opreka između izrađivača delikatnih statuica i odlučnog ratnika – Leontijev je, svjedočimo, izvrstan u oba posla – iznenađuje, a na sličnim je suprotnostima građena i cjelina, koja nas sad vodi u gotovo ladanjsku šetnju i branje gljiva tihom, divnom, zelenom šumom ili na osvježavajuće kupanje u jezercu na osami, da bi u sljedećim, sivo i smeđe bojenim minutama prikazala gradske ruševine, ubojit napad ruskih tenkova sniman dronom ili pogibeljnu obranu grada Bahmuta u kojoj sudjeluje jedinica što ju je obučio Leontijev, snimljenu u prvom licu, izrazito nemirnom body-kamerom pričvršćenom na ratničku kacigu.
Iako iznose brojne misli i rečenice prizvuka samopomoći pa i samopomoćnog bajanja, filmaši ne stvaraju svijet iluzije niti bježe od surove zbilje – ostali su u zemlji i aktivno sudjeluju u borbi protiv agresora u području pod čestom neprijateljskom vatrom koja je, procjenjuje se, uništila oko četvrtine grada Harkiva – no nisu zaboravili da život i svijet sadrže i nude ljepotu te su se njome kadri napajati kad god im se pruži prilika i tako održavati duh, braniti se od zapadanja u očaj i beznađe i podsjetiti se cilja kojemu teže. Ostvarenja stanja mira i slobode u kojemu uživanje lijepoga neće biti rijedak ukradeni trenutak.
