U Kinshasi noć traje dulje nego što bi trebala – glavni grad DR Konga koji broji više od 17 milijuna stanovnika, već je mjesecima pogođen nestankom struje. Pored toga, poplave su potopile brojne četvrti uz rijeku Kongo, a iako je najavljena izgradnja najveće afričke hidroelektrane, ništa se ne događa. No redatelj Nelson Makengo u svom dugometražnom prvijencu “U mraku” / “Rising Up at Night” / “Tongo Saa” (2024) ne pokušava snimiti film o dvostrukoj katastrofi kroz zakazivanje političkog sustava. Okrećući se radije intimnijem narativu i snimanju filma o svjetlu i onima koji ga traže, stvara noćni mozaik očaja, otpora i nade te s jednakom osjetljivošću osluškuje duh zajednice kao i titraje svjetla iz najdublje tame.
Iako je tamošnjem stanovništvu električna energija postala privilegija, a mrak konstantna dimenzija njihove večernje svakodnevice (neizbježno se evocira davni nadimak za zemlju Kongo – Srce tame, koji joj je u svom romanu nadjenuo Joseph Conrad), ono što je lako moglo skliznuti u dokument patnje, Makengo transformira u vizualno-poetski izričaj, gdje svaka svijeća, LED lampica ili bljesak vatrometa reflektira unutarnju snagu onih koji se odbijaju predati usred nemilosrdne situacije koja ih je snašla. U takvom spektru dominira ne ono što vidimo, već naziremo i naslućujemo, pri čemu redateljev odabir da tamu ne popravi, već prigrli i snažno integrira, čini “U mraku” posebnim uratkom.
Makengo snima gotovo isključivo noću, upriličujući impresivne noćne kadrove dok njegova kamera lebdi kroz sjene, luta ulicama, bilježi odsjaje, siluete, gubi se u tišini i opet pronalazi u otkucajima grada. Redatelj se poigrava s noću tako da ona postaje ravnopravan akter, a ne puka pozadina te umjesto ustuknuća pred tehničkim nedostacima poput tamnog ambijenta, inicijalni rizik pretvara u forte filma. Upravo taj hrabar pristup obilježen i estetskim minimalizmom i tihom opservacijom, dozvoljava i njeguje atmosferu nalik snu (ili noćnoj mori), kombinirajući apstraktna svjetla, tijela i glasove.
U središte filma postavljeno je nekoliko stanovnika radničke i ruševne četvrti Kisenso: Kudi, lokalni aktivist koji organizira skupljanje novca za kupnju ukradenih kablova i postaje svojevrsni Djed Mraz koji na Božić pokušava donijeti dar svjetla; Davido, mladić čiji je dom nestao pod vodama rijeke Kongo; pastor Gédéon, propovjednik koji na svetoj planini Mangengenge nudi Kristovo svjetlo kao zamjenu za ono koje nedostaje u gradskim ulicama, izjednačavajući svjetlost s Bogom. Pritom, njihove priče nisu vođene klasičnom dramaturgijom niti s jasnim ekspozeom, već su fragmentirane i mutne, otkrivajući radikalnu formu koja nije podložna uobičajenim narativnim pravilima; pulsira u vlastitom ritmu, između dokumentarnog, političkog i poetičnog.
Film “U mraku” Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola – iznad svega, to je filmsko svjedočanstvo o neodustajanju i dokaz da kad sustav zakaže, temeljna svjetlost dolazi iznutra.
Glazbena partitura obilježena tonovima harfe i bubnjeva koja oscilira između uzvišenog i bolnog, prati i unutarnje pejzaže likova koji iako često ostaju bez jasnih biografija, utjelovljuju kolektivnu stvarnost: mladić koji diže utege u mraku, dječak koji gleda u vodu dok mu poplava plavi dom, žene koje uzimaju stvari u svoje ruke kada sistem zakaže (odlučeno da će stariji matrijarsi zajednice – Mame – upravljati sredstvima).
U zemlji u kojoj tama nosi vjersku konotaciju, Makengo istražuje kako se politička i metafizička tmina isprepliću te prikazuje religiju ne kao duhovnu utjehu, nego kao jezgru simbolike, s obzirom na to da u mobiliziranju pučanstva u borbi za pristup svjetlu stanovništvo koristi kršćanske motive i analogije. Za grad koji je utonuo u crnilo – doslovno i simbolički, svjetlost je bog, a tama predstavlja vraga. No, u trenucima dok propovjednici podižu glas dok ljudi gube domove i nadu, preostaje pitanje spašava li vjera ili ojačala dogma polako iscrpljuje. No jasno je da je to sredstvo i izvor motivacije, goriva za novo sutra kojim zajednica trenutno raspolaže – kao što raspolaže i ciglama kojima podižu potopljene krevete iznad vode, ili ribama ulovljenim u vlastitoj dnevnoj sobi.
Uz razvijanje zajedničkog sistema, iznalaženja strategija i rješenja i okupljanja kolektiva, dolaze i goruće razmirice i gubici jer je tvrdokorna tama u stanju izvući i tamnije ljudske strane, sklonije nasilju. Iako s noćnim settingom pristiže i nesigurnost te prijetnja kriminala i napada, otvara se i obećavajuć prostor za improvizaciju i solidarnost. U tom se smislu, “U mraku” može promatrati i kao društveni manifest stanovništva koje se pokušava iznova izgraditi usred egzistencijalnih izazova, istovremeno pokušavajući zadržati dostojanstvo i osjećaj pripadnosti.
Makengo nije sklon direktnom sentimentaliziranju, a svojevrsnom suzdržanosti u tretiranju materijala, ne senzacionalizira patnju već ju prikazuje kao tiho prisustvo, iznoseći suptilnu kritiku. Kroz problematizaciju infrastrukture, izlaže osudu nejednakosti koja seže u kolonijalnu prošlost i nepravde koje se perpetuiraju kroz sustavnu zapuštenost. A ipak, “U mraku” ne zalazi u pesimističan pogled, već iznosi poruku o nadi koju stanovnici sami proizvode, često i samo pomoću jednog plamička svijeće.
Kadrovi uronjeni u mrak sve do posljednjih minuta filma, kad se kamera napokon podiže iz tame u plavičasto svitanje, nose naznaku obećanja otkrivajući konačno sjeme svjetlosti i mogućnosti. Film “U mraku” Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola – iznad svega, to je filmsko svjedočanstvo o neodustajanju i dokaz da kad sustav zakaže, temeljna svjetlost dolazi iznutra.
