U organizaciji Restarta i Dokukina KIC, redateljica i istraživačica Kumjana Novakova održala je 31. siječnja masterclass pod nazivom “Uz arhive, nasuprot arhivima: Sastavljanje odsutnosti”, fokusirajući se na vlastitu filmsku praksu koja je duboko ukorijenjena u sociopolitički i povijesni kontekst Jugoistočne Europe i Jugoslavije. Nakon razgovora s autoricom uslijedilo je prikazivanje njezinog posljednjeg filma “Šutnja razuma” / “Silence of Reason” (2023) koji, korištenjem različitih filmskih tehnika i pristupa, snažno propituje odnos osobnog i kolektivnog sjećanja u kontekstu sudskih procesa i zabilježenih svjedočanstava žena o proživljenom seksualnom nasilju za vrijeme rata devedesetih.
Novakova dugi niz godina preko teorijsko-istraživačkog, ali i filmskog pristupa, istražuje fenomene, povijesne traume te politička previranja na teritoriju Jugoslavije. Na masterclassu je predstavila kontekst i misao iza vlastite filmske prakse koja se nalazi na intersekciji dubinskog arhivskog istraživanja, preispitivanja odnosa kolektivnog i individualnog sjećanja te slojevitosti jugoslavenskog identiteta. Pitanje pripadnosti, one etničke, nacionalne i jezične u postjugoslavenskom kontekstu, autoricu dubinski intrigira, kako s umjetničko-istraživačke pozicije, tako i s one osobne. Dom i osjećaj pripadanja zajednici su kompleksne i višeslojne političke kategorije koje u kontekstu djelovanja Kumjane Novakove dobivaju i dodatnu društvenu i povijesnu dimenziju, upravo zbog njezinog fokusa na identitetsku isprepletenost Jugoslavije.
Rođena u Makedoniji te se preselivši u Sarajevo u devedesetima, Novakova se aktivno zalaže za snažnije regionalno povezivanje i njegovanje osjećaja zajedništva koje je silovito potisnuto za vrijeme i nakon rata. Snažan osjećaj jugoslavenstva, u svim njezinim kontekstima i slojevima, pa tako i onog jezičnog, njezina je glavna nit vodilja. Ipak, u navedenom kontekstu zalaganja za regionalno zajedništvo, suradnju, razumijevanje i dijeljenje iskustava i praksi, nemoguće je bilo ne primijetiti autoričinu odluku da masterclass održi na engleskom jeziku. Iako je autorica svjesna problematike korištenja engleskog jezika u situaciji međusobnog potpunog razumijevanja, naglasila je kako je, pričavši o vlastitoj filmskoj praksi, ipak lakše pričati na engleskom, budući da su pojmovi iz filmske teorije i prakse općenito dostupniji, lakše razumljivi i prihvaćeniji.
Iako bi se moglo raspravljati o razini istinitosti navedenog argumenta, činjenica je da je, na svjetskoj razini, filmsko promišljanje oblikovano ponajviše na engleskom jeziku, nešto manjim, ali ipak značajnim udjelom francuskog jezika, pa se s problemom prevođenja i same misli o filmu na ikojem drugom jeziku susreću mnoge, manje utjecajne jezične zajednice i filmske tradicije.
Dakle, kada bi se isključivo raspravljalo o filmskoj teoriji bez govora o autoričinom filmskom izričaju, možda bi se korištenje pojmova iz filmske teorije na engleskom jeziku moglo još donekle opravdati, budući da je domaći, a možda i regionalan, filmski rječnik, još ipak podosta siromašan i slabo preveden te kontekstualiziran. Ipak, u situaciji kada se zagovara regionalno zajedništvo, povezanost te bogatstvo dijeljenja toliko zajedničkih atributa, odbacivanje korištenje zajedničkog jezika, ipak se možda čini štetnim, ako ni zbog čega drugog, onda zbog barem prividnog osjećaja sjedinjenja s filmskim pojmovima i jezikom. Poznavajući jezičnu i kulturnu raznolikost i bogatstvo Jugoslavije, pojam zajedničkog jezika također je posjedovao logiku lingue france, učinivši srpsko-hrvatski jezik standardom i općim jezikom sporazumijevanja u državi. Tim činom, mnoge zajednice, pa i cijele republike su bile stavljene u nepovoljniji položaj, pa i Makedonija, u kojoj se i sama Novakova rodila. Dakle, fenomen zajedničkog jezika nije neutralan, a ne bi se smio niti romantizirati.
Ipak, u sat vremena predavanja, Novakova je otvorila mnoge bitne teme za promišljanje suvremene politički angažirane regionalne kinematografije. Počevši od same etike korištenja arhivske građe, koji je jedan od zasigurno najvećih izazova s kojima se dokumentarizam kao rod može susresti, pa sve do stilističkih i umjetničkih odabira filmskog jezika, autorica je približila publici vlastita promišljanja o svojoj filmskoj praksi, kao i procesu istraživačkog rada za film “Šutnja razuma”. Što se tiče načina interakcije s arhivskom građom, pogotovo kada je riječ o duboko traumatičnim događajima i ratnim zločinima, Novakova je naglasila važnost osvješćivanja same prirode i početne premise arhiva koja se svodi na selekciju, kuriranje, pa i nužno izostavljanje pojedine građe iz fundusa.
S tim u vidu, nužno je ostati otvoren spontanom pronalasku neočekivanih tragova te da praznine i nevidljivi momenti izađu na površinu. U procesu istraživanja svjedočanstava seksualno zlostavljanih žena tijekom rata devedesetih u Bosni na Međunarodnom kaznenom sudu, ne znajući na koje će materijale točno naići, Novakova je uvidjela važnost ne traženja specifičnih materijala i podataka, budući da se navedenim pristupom potencijalno mnogo detalja previdi. Nužno je pustiti da i sama građa, na neki način, progovori te, kako je Novakova rekla, “provesti vrijeme i sjediti s građom u istoj prostoriji i samo gledati.”
Autoričina vrijedna iskustva istraživanja i filmskog rada na još duboko neistraženoj i potisnutoj temi kao što je silovanje stanovništva, poglavito žena, kao metoda ratovanja za vrijeme devedesetih, izuzetno su vrijedna za podijeliti s publikom. Njezin dubinski rad s arhivima, kao i snažna osviještenost i pažljivi pristup predstavljanja teme kako se ne bi stvorio dojam glorifikacije i fetišizacije žrtve, predstavlja važan iskorak u regionalnoj dokumentaristici i istraživačkom radu općenito. Iako predavanje jest bilo na engleskom jeziku što se, kako sam spomenula, lako može protumačiti na razne načine, osjećaj autoričine duboke povezanosti s regionalnim temama, filmskom publikom i scenom je itekako vidljiva, što upućuje na svjesnost dijeljenja mnogih povijesnih, političkih, društvenih, pa, na kraju, i jezičnih realiteta.