PočetnaRecenzije"Joan Baez: Ja sam glasna" - Vlastita inačica spokoja

“Joan Baez: Ja sam glasna” – Vlastita inačica spokoja

|

U hrvatska kina jučer je stigao dokumentarac “Joan Baez: Ja sam glasna” / “Joan Baez: I Am a Noise” (2023) o legendarnoj američkoj folk ikoni i aktivistici Joan Baez. Sada u 84., a u doba snimanja filma i taman u pred-COVID vrijeme napunivši 79, dok se sprema na oproštajnu turneju povodom albuma “Whistle Down the Wind”, Baez u dokumentarnom filmu Miri Navasky, Maeve O’Boyle i Karen O’Connor razotkriva najvažnije karijerne i životno-osobne postaje: od nagle slave u osamnaestoj, suradnje i duboke veze s Bobom Dylanom, do gorkih intimnih priznanja o vlastitoj neadekvatnosti i svakodnevnoj borbi s unutarnjim demonima.

Ono što se izvana možda nekome činilo kao idiličan život neke više srednje američke klase (otac Albert poznati fizičar, poznat po ranim otkrićima vezanima za rendgen-uređaje), bila je zapravo tek iluzija. Prije nego što će požeti svjetsku slavu, Joan će kao djevojčica u svoj dnevnik – čije odabrane dijelove slušamo u offu – zapisivati misli i zapažanja okružujućeg svijeta. Najviše će (u početku) zazvoniti djevojčina sumnja u vlastitu vrijednost, uzevši u obzir njeno djelomično meksičko nasljeđe s očeve strane; mala Joan je, naime, zbog svoje tamnije boje kože, naročito ljeti, bila na meti lokalnih dječjih glupančića.

Film koji je svjetsku premijeru imao na prošlogodišnjem Berlinaleu, a hrvatsku na ovogodišnjem ZagrebDoxu, dotiče većinu glazbeničinih, uglavnom disfunkcionalnih odnosa: već spomenuti s Dylanom kojem je trebala majčinska figura, ratnim aktivistom Davidom Harrisom s kojim je dobila jedino dijete (bubnjar Gabriel Harris), sestrama Mimi i Pauline s kojima nikad nije razvila prisniji odnos, ocem Albertom kojeg je optužila za seksualno zlostavljanje… Potonje svjedočanstvo će i dan danas izazivati kontroverze, jer zlostavljanje nikad nije službeno dokazano, dok će sam otac traume pripisati sindromu lažnog sjećanja, koje psihijatri često znaju usaditi svojim pacijentima. I sama Baez u dokumentarcu ostavlja djelić šanse da neka od sjećanja nemaju uporište u stvarnosti.

Film svejedno pati od izostanka agresivnije montažerske ruke i određenih nedosljednosti…

“Joan Baez: Ja sam glasna” stukturiran je oko glavnih razgovora s glazbenicom u tipičnoj talking heads maniri, ali dovoljno često razbijenog bogatom arhivom, animiranim dnevničkim ulomcima i živim pripremama glazbenice za nastup i snimkama istog, da bi kod gledatelja izazvalo značajnije komešanje u stolici. Film svejedno pati od izostanka agresivnije montažerske ruke, određenih nedosljednosti poput nerazjašenog (osobnog) pakla u Engleskoj u mlađim danima, pa i dubljeg uvida u očito kompliciranu obiteljsku dinamiku koja je obilježila život Bazeove.

Autorski trojac Navasky – O’Boyle – O’Connor pomalo štreberski i računovodstveno hladno, kao u bejzbolu dotiče sve važnije karijerne baze, s dobro poznatim podacima koji tvrdokornijim fanovima neće donijeti previše novoga; s druge strane, mnogo je uspješniji onaj osobni dio, gdje Baez priznaje višedesetljetnu borbu s psihičkim bolestima – neurozom, depresijom i paničnim napadima, između ostalih, s kojima je naučila živjeti, ali koje nikada nisu nestale iz njenog života. Danas u svojim osamdesetima (u filmu upravo ušla u osamdesetu godinu), Baez je odavno oprostila svima koji su je povrijedili i, čini se, bar je takav dojam promatrača sa strane – konačno pronašla, ako ništa, onda barem neku svoju inačicu spokoja…

"Joan Baez: Ja sam glasna" / "Joan Baez: I Am a Noise"
Režija: Miri Navasky, Maeve O'Boyle i Karen O'Connor
Producentice: Miri Navasky i Karen O'Connor
Kamera: Timothy Grucza, Wolfgang Held i Ben McCoy
Montaža: Maeve O'Boyle
Glazba: Sarah Lynch
Zemlja podrijetla: SAD
Godina proizvodnje: 2023.
Trajanje: 113 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Kino na pruzi

Objavljujemo tekst nastao povodom programa "Kino na pruzi", koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt "Kino Trešnja".

Dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa

"Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa osvojila su dvije Zlatne Arene na netom završenom, 71. Pulskom filmskom festivalu.

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.

Mašinokoreografije Alaina Resnaisa

Zanimanje Alaina Resnaisa za mašine, mogu se donekle pripisati posleratnom industrijskom "boomu" 1950-ih u Francuskoj.

Petnaesta Nagrada “Vedran Šamanović” Ani Hušman za film “Radije bih bila kamen”

Ovogodišnja, petnaesta po redu Nagrada "Vedran Šamanović", pripala je Ani Hušman za film "Radije bih bila kamen" (2024).

“Burden of Dreams” – Film važniji od života

Četvrtu sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo tekstom o dokumentarcu "Burden of Dreams" (1982) Lesa Blanka.

Otvorene prijave za 33. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 33. izdanje, koje će se održati od 17. do 20. listopada 2024. u karlovačkom Kinu Edison.
Režija: Miri Navasky, Maeve O'Boyle i Karen O'Connor<br> Producentice: Miri Navasky i Karen O'Connor<br> Kamera: Timothy Grucza, Wolfgang Held i Ben McCoy<br> Montaža: Maeve O'Boyle<br> Glazba: Sarah Lynch<br> Zemlja podrijetla: SAD<br> Godina proizvodnje: 2023.<br> Trajanje: 113 minuta"Joan Baez: Ja sam glasna" - Vlastita inačica spokoja