Recenzije"Joan Baez: Ja sam glasna" - Vlastita inačica spokoja

“Joan Baez: Ja sam glasna” – Vlastita inačica spokoja

|

U hrvatska kina jučer je stigao dokumentarac “Joan Baez: Ja sam glasna” / “Joan Baez: I Am a Noise” (2023) o legendarnoj američkoj folk ikoni i aktivistici Joan Baez. Sada u 84., a u doba snimanja filma i taman u pred-COVID vrijeme napunivši 79, dok se sprema na oproštajnu turneju povodom albuma “Whistle Down the Wind”, Baez u dokumentarnom filmu Miri Navasky, Maeve O’Boyle i Karen O’Connor razotkriva najvažnije karijerne i životno-osobne postaje: od nagle slave u osamnaestoj, suradnje i duboke veze s Bobom Dylanom, do gorkih intimnih priznanja o vlastitoj neadekvatnosti i svakodnevnoj borbi s unutarnjim demonima.

Ono što se izvana možda nekome činilo kao idiličan život neke više srednje američke klase (otac Albert poznati fizičar, poznat po ranim otkrićima vezanima za rendgen-uređaje), bila je zapravo tek iluzija. Prije nego što će požeti svjetsku slavu, Joan će kao djevojčica u svoj dnevnik – čije odabrane dijelove slušamo u offu – zapisivati misli i zapažanja okružujućeg svijeta. Najviše će (u početku) zazvoniti djevojčina sumnja u vlastitu vrijednost, uzevši u obzir njeno djelomično meksičko nasljeđe s očeve strane; mala Joan je, naime, zbog svoje tamnije boje kože, naročito ljeti, bila na meti lokalnih dječjih glupančića.

Film koji je svjetsku premijeru imao na prošlogodišnjem Berlinaleu, a hrvatsku na ovogodišnjem ZagrebDoxu, dotiče većinu glazbeničinih, uglavnom disfunkcionalnih odnosa: već spomenuti s Dylanom kojem je trebala majčinska figura, ratnim aktivistom Davidom Harrisom s kojim je dobila jedino dijete (bubnjar Gabriel Harris), sestrama Mimi i Pauline s kojima nikad nije razvila prisniji odnos, ocem Albertom kojeg je optužila za seksualno zlostavljanje… Potonje svjedočanstvo će i dan danas izazivati kontroverze, jer zlostavljanje nikad nije službeno dokazano, dok će sam otac traume pripisati sindromu lažnog sjećanja, koje psihijatri često znaju usaditi svojim pacijentima. I sama Baez u dokumentarcu ostavlja djelić šanse da neka od sjećanja nemaju uporište u stvarnosti.

Film svejedno pati od izostanka agresivnije montažerske ruke i određenih nedosljednosti…

“Joan Baez: Ja sam glasna” stukturiran je oko glavnih razgovora s glazbenicom u tipičnoj talking heads maniri, ali dovoljno često razbijenog bogatom arhivom, animiranim dnevničkim ulomcima i živim pripremama glazbenice za nastup i snimkama istog, da bi kod gledatelja izazvalo značajnije komešanje u stolici. Film svejedno pati od izostanka agresivnije montažerske ruke, određenih nedosljednosti poput nerazjašenog (osobnog) pakla u Engleskoj u mlađim danima, pa i dubljeg uvida u očito kompliciranu obiteljsku dinamiku koja je obilježila život Bazeove.

Autorski trojac Navasky – O’Boyle – O’Connor pomalo štreberski i računovodstveno hladno, kao u bejzbolu dotiče sve važnije karijerne baze, s dobro poznatim podacima koji tvrdokornijim fanovima neće donijeti previše novoga; s druge strane, mnogo je uspješniji onaj osobni dio, gdje Baez priznaje višedesetljetnu borbu s psihičkim bolestima – neurozom, depresijom i paničnim napadima, između ostalih, s kojima je naučila živjeti, ali koje nikada nisu nestale iz njenog života. Danas u svojim osamdesetima (u filmu upravo ušla u osamdesetu godinu), Baez je odavno oprostila svima koji su je povrijedili i, čini se, bar je takav dojam promatrača sa strane – konačno pronašla, ako ništa, onda barem neku svoju inačicu spokoja…

"Joan Baez: Ja sam glasna" / "Joan Baez: I Am a Noise"
Režija: Miri Navasky, Maeve O'Boyle i Karen O'Connor
Producentice: Miri Navasky i Karen O'Connor
Kamera: Timothy Grucza, Wolfgang Held i Ben McCoy
Montaža: Maeve O'Boyle
Glazba: Sarah Lynch
Zemlja podrijetla: SAD
Godina proizvodnje: 2023.
Trajanje: 113 minuta

Povezani tekstovi

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

23. Human Rights Film Festival: “S Hasanom u Gazi” – Brisani prostor

Očekivano za Aljafarija, "S Hasanom u Gazi" (2025) nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu.

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

"Fiume o morte!" (2025) hrvatskog autora Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

23. Human Rights Film Festival: “Ne shvaćajte to osobno” – Energija pobune

Najveći, središnji dio "Ne shvaćajte to osobno" Jelene Jureše zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.

Masterclass Johana Grimonpreza u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC danas će biti održan masterclass belgijskog multimedijalnog umjetnika i redatelja Johana Grimonpreza.

23. Human Rights Film Festival: “Ono što treba činiti” – Pošto ljudsko dostojanstvo?

"Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića prikazuje zaposlenika ljubljanskog Radničkog savjetovališta koji nude pravnu pomoć obespravljenim radnicima.

Redateljice kao gradivo tkivo slovačkog dokumentarnog filma

Slovačke redateljice posljednjih su godina sve brojnije te unose teme od osobnih interesa.

Vera Lacková – Emancipacija kroz arhiv

Vera Lacková, redateljica romskog podrijetla mlađe generacije, tematizira problematiku romske populacije kroz povijest.
Režija: Miri Navasky, Maeve O'Boyle i Karen O'Connor<br> Producentice: Miri Navasky i Karen O'Connor<br> Kamera: Timothy Grucza, Wolfgang Held i Ben McCoy<br> Montaža: Maeve O'Boyle<br> Glazba: Sarah Lynch<br> Zemlja podrijetla: SAD<br> Godina proizvodnje: 2023.<br> Trajanje: 113 minuta"Joan Baez: Ja sam glasna" - Vlastita inačica spokoja