“There are places I’ll remember all my life”, početna je tekstualna linija antologijske pjesme Beatlesa “In My Life”. Likovi dugometražnog filma “Sretni kamperi” / “Happy Campers” (2023) redateljice Amy Nicholson, premijerno u nas prikazanog na ZagrebDoxu, a potom u ograničenoj distribuciji po izabranim nezavisnim kinima u sklopu akcije “ZagrebDox u gostima” 15. i 16. lipnja, svakako će se cijelog preostalog im života sjećati sezonskog kamperskog naselja na virdžinijskom otoku Chincoteague s otvorenim pogledom na ocean. Mnogi od njih desetljećima su tamo provodili ljeta, sklapali dugotrajna prijateljstva i stvarali (zajedničke) uspomene, a onda su se morali suočiti sa činjenicom da je njihovo omiljeno mjesto za odmor, sačinjeno od kamp-kućica, kampera (auto-domova) i montažnih kućica, prodano tzv. razvojnoj kompaniji koja će kamp uništiti kako bi na tom mjestu sagradila skupe nekretnine za mnogo imućnije ljude.
Nezavisna sineastica Amy Nicholson sa svojom je kamerom došla među kampere i snimala njihovo posljednje ljeto na dragocjenom im prostoru koji zauvijek gube. Njezin pristup mogao bi se nazvati antropološkim – ne zanimaju je previše pojedinci nego zajednica kao cjelina, te gradi takozvanu mozaičnu strukturu u kojoj nema povlaštenih likova, premda se neki češće pojavljuju od drugih. Svrha je zahvatiti opće stanje ljudi i prostora, a to ostvaruje prizorima u kojima kamperi, često u paru, govore izravno za njezinu kameru, potom prizorima u kojima bilježi njihove (reprezentativne) radnje, uključujući međusobna druženja, te naposljetku prizorima samog prostora i stvari koje ga napučuju. Nicholson je vrsna snimateljica, ima oko za detalje i zanimljive kompozicije kadra, film joj sadrži nemalo vizualno dojmljivih i atmosferičnih prizora, osobito onih noćnih i s djecom, a potonja dođu i kao stanovito osvježenje u cjelini kojom dominiraju ljudi srednje i starije životne dobi.
Međutim, ima ozbiljnih problema s ritmom koji su posljedica nekritičkog pristupa očito obimnoj snimljenoj građi – snažan je dojam da autorica nije željela žrtvovati prizore koje je smatrala upečatljivima ili na drugi način važnima, i da je time filmu učinila medvjeđu uslugu: njegovih 80 minuta trajanja daleko je previše za vlastito mu dobro. Jednom uspostavljena montažna shema – ljudi govore u kameru, ljudi nešto rade, relaksiraju se ili druže, kadrovi prostora – ponavlja se uz uglavnom nepoticajne varijacije (uključujući rjeđe noćne naspram dominantnih dnevnih snimki, kišni ekskurs naspram dominantnih sunčanih dana), rezultirajući monotonijom.
U konačnici, “Sretni kamperi” film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog na punih 80 minuta…
Pritom odluka da se ne ide na izrazitije profiliranje individualnih likova, nije previše uspjelo kompenzirana generalnim slikanjem zajednice, jer niti su fragmenti individualnih likova naročito interesantni, niti generalna slika rezultira cjelinom koja pruža više od takozvanog pukog zbira pojedinačnih sastojaka. Također, Nicholson emocije znatno više sugerira sjetnom glazbom nego emotivno obilježenim ispovijedima likova. Tih ispovijedi vrlo je malo, što je s jedne strane dobro jer se izbjegava zamka sentimentalizma, ali s druge ostavlja cjelinu suviše osjećajno tankom, s obzirom na to da su emotivni odgovori likova na situaciju u kojoj su se našli za film ipak bitni, o čemu svjedoči i spomenuta autorska potreba za sugestivnom muzikom.
Nicholson u filmu ima puno kadrova s američkim zastavama, odnosno kamperi odgovaraju čestoj predodžbi o Amerikancima, osobito onima (niže) srednje klase, kao izrazitim patriotima, ili manje ljepše rečeno – nacionalistima. Stvara se dojam da takoreći svaka kućica ima nacionalnu zastavu, a za pretpostaviti je da kreiranje takvog dojma nije slučajno, odnosno da bi se iza njega mogla kriti autorska ironija – upravo domoljubi, kojima je obično bliska ideja odnosno ideologija američkog sna, suočavaju se s njegovim naličjem, odnosno brutalnošću kapitalizma. No ta je pretpostavljena ironija ostala nekako visjeti u zraku; čini se da sve te zastave jednostavno moraju upućivati na nju, međutim ostaju toliko nepoantirane da se gledatelj naposljetku pita je li ikakva ironija zapravo mišljena, ili je mišljena suviše suptilno pa je to na kraju ispalo kontraproduktivno. U konačnici, “Sretni kamperi” film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog na punih 80 minuta, premda bi za ono što se njime htjelo reći bilo sasvim dostatno i upola manje vremena.
