PočetnaRecenzije17. Beldocs: "Porodica na određeno vrijeme" - Putovanje onkraj providnog

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

|

Procesualnost nastala na odbacivanju čvrstih granica medija, kao i metonimijska zaigranost različitih vrsta izraza, osobine su pripisivane kako književnom, tako i filmskom esejizmu. Ne bismo li misaono pročistili nebrojene varijacije, a ujedno udovoljili žudnji za dovršenošću, film koji implementira karakteristike različitih rodova često označujemo hibridom. No, riječ je o pojmu koji istovremeno upućuje na promjenjivu prirodu koncepata, kao što teži nadilaženju konkretnih utemeljenja, dok mu se suština krije u prekoračenju zadanih odrednica – bilo filma, bilo društva ili identiteta. Utoliko, svakako su najambiciozniji filmovi autoreferencijalnog preispitivanja vlastitih pretpostavki, da bi ih u konačnici integrirali, pomaknuli i reinterpretirali. Vještina se krije u pomno izgrađenoj cjelini, nezadovoljenoj pukim formalizmom, već višestrukom refleksijom fenomena u vlastitom okružju.
Na netom završenom 17. Beldocsu, u međunarodnoj smo konkurenciji imali priliku pogledati film crnogorskog redatelja Seada Šabotića “Porodica na određeno vrijeme” (2024), koji se ukotvljen duboko u književnu i filmsku tradiciju magičnog realizma, istodobno intermedijalno poigrava formom, da bi povremeno dosegnuo čak i autoironijski odmak.

Činjenica da je prikazan u sklopu festivala dokumentarnog filma, gledateljeva očekivanja unaprijed uvjetuje, ali pored toga dopušta poticaj za raspravu o nadvladavanju umjetničkih, društvenih i osobnih isključivosti. Film je uvijek konstrukt, baš kao što je čin snimanja nasilni prodor u okružujuću stvarnost, no svjesno inkorporiranje tih konotacija ima potencijal njihova uravnoteženog smještanja unutar pripadnog umjetničko-političkog konteksta. Ako zbilju shvatimo kao paralelizam raznorodnih narativa, razlika između fikcije i dokumentarizma ionako nestaje.

Ne bi li gledatelja pripremio na zamišljeni način pristupa filmu (njegova čitanja), Šabotić metafilmski razlaže metodu realiziranu kroz inscenaciju potrage za identitetom junaka, čija sudbina postaje dramatski okidač za razlaganje širih transformacija o čije se tragove protagonisti neprekidno spotiču. Riječ je o filmu koji tretira fantastično kao integralni dio realiteta, zaogrćući neposredno dano u fantazmagorični sloj, dok začudne izvedenice sugeriraju čudovišne strukture iza svakodnevnog privida. Nestabilna se naracija razvija oko lutanja dva suputnika vrletima planinskog kraja, pri čemu u maniri jungovski intoniranog puta, individualizacije susreću druge osamljenike u potrazi za okrajcima dijeljenog iskustva. Pritom je pripovjedna nit tek povod za ispitivanje mogućnosti stabilnog identiteta u svijetu permanentne mijene, ali i reperkusija stvaralačkog procesa pod košmarnom prijetnjom neuspjeha.

“Porodica na određeno vrijeme” vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva, neprekidno pretežući prema narušavanju naizgled uspostavljenog poredaka.

Svi su gradivi elementi podređeni ostvarivanju specifične atmosferičnosti; naracija je osnažena očuđujućim zbivanjima unutar kadra, dimenzionirana ogoljenim totalima i suptilnim, ali mehanički sugestivnim zvukom na tragu vanrealnih i melankoličnih upliva. Poetski prosede podržava kamera ostvarivanjem ambivalencije prizora, a simbolička se preopterećenost ruši u prazne prostore sušte kontemplativnosti. Citatna zasićenost proizlazi iz postmodernističkog tretmana autorstva kao sudara niza prepoznatljivih postupaka, čijim se izmještanjem potenciraju nove asocijativne veze. Literarnost u srži izravno je poduprta umetanjem direktnih citata novije srpske književnosti (Goran Petrović), dok ujednačavanje spoznajne vrijednosti različitih razina zbilje lako poistovjećujemo s graničnim svjetovima Brune Schultza, a primjenu svih dostupnih mehanizama iznalaženja supstituta zametnutog sjećanja, postupkom W.G. Sebalda – filmski je medij tu izrazito plodonosan jer će umetanje arhivskog materijala jednako popuniti individualne slijepe točke, kao i one kolektivne memorije.

Intimna su previranja tek okosnica za širu problematizaciju koja probija na prvi pogled hermetičnu strukturu. Umnažanje na kojem ostvarenje počiva ne dovršava se u gledateljevu angažmanu otkrivanja upletenih referenci, već se prelama na konkretnim društveno historijskim momentima. Od ekološke problematike, nusprodukata modernizacije i opetovanih prisilnih izmještanja, do sustavne ekonomske deprivacije, umetanjem arhivskog materijala skokovito se, otvarajući daljnje dimenzije rasprave, nastoji dosegnuti cjelovitost društvene dijagnoze i prateće (ne)brige za zajedničko dobro. Izravni je povod pitanje institucionalizacije osoba s teškoćama – priča uvodnog junaka koja se premeće u fiktivno filmsko iskustvo – a ujedno nastavlja autorove preokupacije izražene u prethodnom filmu u koautorstvu s Leom Vahrušev, “Blizanci satkani od sna” (2020), također oslonjenog na institucionalni, zatvorski kontekst i odatle proizašao tretman marginaliziranih skupina. Iako se na prvi pogled čini da odabrani pristup tek rubno dotiče temu, osim što izbjegava nepotrebno izlaganje, fokus pomiče na istovjetnost sustavno marginaliziranih sudbina, a arhivski materijal postaje sredstvo razvoja paralelnih povijesti i jednako vjerojatnih paralelnih iskustava. Svi uključeni pristaju na eksperiment jer je manje važna dokaziva činjeničnost ispričanog, a mnogo više hipoteza mogućnosti.

“Porodica na određeno vrijeme” vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva, neprekidno pretežući prema narušavanju naizgled uspostavljenog poredaka. Stilski preskoci skoro da materijaliziraju stanje neugode za koje izvor nikad nije jednoznačno detektiran. Iako film prožima suptilna političnost, kao da u konačnici izostaje jasno samoopredjeljenje, posebno jer na njega navodi najsnažniji arhivski insert – koji uzroke svega prikazanog upisuje u čvrste patrijarhalne obrasce, i dalje sveprisutne, ali vještije prikrivene. Povratak na početnu točku samo je privid zaokruženosti strukture, čija inherentna otvorenost stremi vječnom ponavljanju, baš kao što identitetske danosti ne mogu biti dovršene, već traže uvijek nanovo osvrtanje, pomicanje pogleda i osiguranje prostora susretanja.

"Porodica na određeno vrijeme"
Režija i scenarij: Sead Šabotić
Producentica: Bojana Radulović
Direktor fotografije: Ivan Čojbašić
Montaža: Mina Petrović
Zemlja podrijetla: Crna Gora
Godina proizvodnje: 2024.
Trajanje: 67 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

5. Nagrada Dokumetar: “Valerija” Sare Jurinčić najbolji hrvatski dokumentarac 2023. godine

"Valerija" Sare Jurinčić osvojila je Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine.

“Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost

U četvrtom nastavku "Rockdocsa" pišemo o dokumentarcu "Buena Vista Social Club" (1999) Wima Wendersa.

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.

“Stop Making Sense” – Veliko djelo, veliko odijelo

Vizuali iz "Stop Making Sense" Jonathana Demmea zauvijek će ostati urezani u kolektivnoj svijesti, kao prva asocijacija na Talking Heads.
Režija i scenarij: Sead Šabotić<br> Producentica: Bojana Radulović<br> Direktor fotografije: Ivan Čojbašić<br> Montaža: Mina Petrović<br> Zemlja podrijetla: Crna Gora<br> Godina proizvodnje: 2024.<br> Trajanje: 67 minuta17. Beldocs: "Porodica na određeno vrijeme" - Putovanje onkraj providnog