PočetnaOsvrti17. Beldocs: Razbijanje utopije o dominantne poretke

17. Beldocs: Razbijanje utopije o dominantne poretke

|

Za nas koji smo bili u mogućnosti popratiti ovogodišnji, 17. Međunarodni festival dokumentarnog filma Beldocs (22. – 29.5.), pomalja se činjenica da je riječ o programskom konceptu kakav bi nastao iz susreta ZagrebDoxa i Subversivea u hrvatskom kontekstu. Prikazani se filmovi djelomično poklapaju, a zasigurno ih odlikuje činjenica otvorenosti različitim publikama. U praksi to znači inzistiranje na recentnim festivalskim uspješnicama, jednako umjetnički ambicioznima, kao i pristupačnijima. Stoga je ono što čini razliku u smislu programa manje dostupnog našem gledateljstvu – Srpski natjecateljski program. Koliko god veze kinematografija bile snažne, posebno u smislu redovitih koprodukcija, ipak uz iznimku nekoliko regionalno prepoznatljivijih imena, rijetko dobivamo uvid u susjednu scenu u svoj njenoj punini, odakle se paralele s našom na produkcijskoj, tematskoj i estetskoj razini nameću prirodno. Još precizniji pogled na raznolikost perspektiva daje ravnomjerna zastupljenost kratke i duge forme, odakle proizlaze neizbježne konotacije različitih produkcijskih okvira, odnosno generacijskih diferencijacija neophodnih za cjelovito razumijevanje. Pritom svi formati trasiraju teme od suštinskog značaja za šire društvo, a nerijetko konceptualno podupiru razbijanje nataloženih predrasuda i tradicionalističkih orijentacija.

Stoga je uvjetno rečeno najsubverzivniji film (naprosto zbog tendencije marginaliziranja teme, ali i ispoljavanja otpora od strane konzervativnih struja), višestruko bitan za tretman naslijeđa jugoslavenskog film – “Topli film” (2024. | ★★★★★), kritičara, novinara i publicista Dragana Jovićevića. Kao što naslov sugerira, film počiva na autoironijskom i referencijalno širokom probiranju kroz jugoslavensku kinematografiju, konkretno njene queer momente, zauzimajući poziciju svojevrsnog medijatora povijesti filma, ali i indikatora suvremenih antagonizama prema odabranoj problematici. Metafilmski otvoreno adresira vlastiti tretman kao filma LGBTQ tematike, očekivane recepcije i posljedičnog odnosa prema sudionicima, što sve proizlazi iz sredine ukotvljene u diskriminatornu logiku. “Topli film” pokazuje na koji način kulturne forme sublimiraju potisnutu žudnju i objelodanjuje legitimnost njihove naknadne dekonstrukcije iz odabrane vizure.

Fokusirajući se, ne samo na klasike jugoslavenskog filma, već niz zaboravljenih, skoro opskurnih izdanaka kinematografije, Jovićevićev dokumentarac niže inserte čija je dvosmislenost uglavnom nenamjerna, ali itekako simptomatična za danas neospornu tvrdnju o nadilaženju rodnih zadatosti i supostojanju homoerotskih elemenata u tradicionalističkom okruženju. Samim time, na formalnoj razini “Topli film” i sam nadilazi rodovska ograničenja, a igrani momenti usložnjuju moguće interpretacije viđenog, kao i potencijal kooptiranja alternativnih pristupa u ukupni korpus nacionalne kinematografije. Ne zadržavajući se na historijskoj distanci, film traga za vlastitom pozicijom unutar suvremenih društvenih konstelacija, uz bok ostvarenja koja queer varijacije suvereno integriraju. Pritom paradoksalno nailazi na možda i veći društveni animozitet, no što je bio slučaj u vrijeme na koje se film ipak primarno referira. “Topli film” je istovremeno studija i teorijska analiza, društvena dijagnoza i aktivističko poticanje inkluzije i otvorenog imenovanja fenomena.

U pobjedničkom filmu Srpske konkurencije “The Garden Cadences” / “Kadence za vrt” (2024. | ★★★★★) Daneta Komljena, također je riječ o višestrukosti identiteta nezadovoljenim unaprijednim danostima, što rezultira formiranjem zajednica u kojima će njihov izraz biti slobodan. Prizori iz života queer-feminističkog kolektiva u Berlinu tek nam rubno daju naslutiti kontekst, dok bivaju uokvireni apstraktnim oblicima proizašlim iz aktivne preobrazbe krajobraznih veduta. Komljen ostaje unutar eksperimenta, stvarajući film na ivici narativnosti i dokumentarnosti, čije sastavnice različita izvora kreiraju specifični meditativni prostor koji potencira pomak u ekspresivnosti – prirode, medija, tijela. Strukturalnom esejizmu pridonosi suglasje raznorodnih pasaža, zaokruženih poetičnim citatima otvorena značenja, dok ritmičnost proizlazi iz tretmana dugog kadra, kadenci koje pozivaju na sažimanje slojeva zbilje, spoznavanja trenutka prije prijelaza u novi oblik. Članovi kolektiva suptilno se pojavljuju u kadru, ne bi li posredovali ideje solidarnosti, bez inzistiranja na pojedinačnim razlikama. Komljenov film nastavlja se na prepoznatljiv autorov rad u kojem granice zamišljenog i postojećeg prestaju biti presudne, dio neraskidivog procesa imaginativnog oblikovanja realiteta. Utopijska zajednica u konačnici je moguća samo na tim temeljima.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Topli film"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Topli film”

Zanimljivo, rodna je problematika prisutna i u filmu Srđana Šarenca, “Izbor za miss zatvora” (Novi Film – BiH / Novi Film – Srbija / Provid; 2024. | ★★★ i 1/2). Tematski smješten u brazilsku provinciju, dokumentarac se zaokuplja projektom osnaživanja zatvorske zajednice. Strukturiran klasično i precizno vremenski razlomljen da bi osigurao prostor za intimne ispovijesti svih odabranih protagonistica/ista, terapeutski učinak čina snimanja, odnosno neusiljeno zanimanje treće strane, čini se učinkovitijim od metode zatvorske uprave. U tom smislu, redatelj možda propušta kritički odmak spram kompetitivnosti kakvu natjecanja sličnog tipa nužno podržavaju, što je, uz inzistiranje na slučajnim osobinama pojedinca, globalna odlika sustava koji počiva na raslojavanju i isključivanju nepodobnih. Ipak, za normalizaciju javne rasprave izuzetno je važno otvaranje iskustvu transrodnih muškaraca i njegovo pažljivo posredovanje.

Konkurencija je obilovala ostvarenjima neskrivene političnosti, a posebno se izdvaja kratki film Nikole Ilića, “Exit Through the Cuckoo’s Nest” / “Izlaz kroz ludaru” (2024. | ), nagrađen za najbolju montažu. Iako implementira sveprisutni postupak reuporabe arhivskog materijala i kućnih snimaka s ciljem reminiscencije na ratove devedesetih, redatelj u središte postavlja opet aktualnu debatu – prava na dezerterstvo. Jedini izlaz iz kolektivnog ludila postaje njegovo javno deklariranje na individualnoj razini. Manipulacijom slike na eksperimentalnom tragu dočarava psihološka stanja klaustrofobije i uvučenosti u zbivanja oslonjena na negiranje individualne odlike, a ujedno je riječ o filmu koji se izravno priključuje na recentni politički trenutak.

Otvoreno je politički film Aleksandra Reljića “Novosadsko sećanje” (2024. | ★★★ i 1/2), zaokupljen kolektivnom traumom, odnosno događajem iz Drugog svjetskog rata poznatom kao Racija – masakrom organiziranom od strane fašističke Mađarske. Budući da je riječ o području suživota brojnih manjina, jasno je da je odnos prema temi izrazito polarizirajući, podložan zlouporabi nacionalističke retorike svake strane. Reljić se odlučuje za naglašavanje antifašističkog naslijeđa, koje baš kao i u našem slučaju biva sustavno zatomljivano u korist revizionizama. Iako informativno iscrpan, “Novosadsko sećanje” naglasak postavlja na produktivan način suočavanja s prošlošću, reprezentiran kroz lik profesorice i aktivistice Marije Vasić. Pokazuje da su naši obrazovni sustavi (svaka paralela nije slučajna) direktno ovise o angažmanu pojedinca, dok sustavno podržano kritičko čitanje povijesti nikom nije u interesu. Iako je tema lokalna, izrazito nam je poznata, a svaki se detalj uz poneku tematsku varijaciju direktno može prenijeti i u našu društveno-političku stvarnost. Utoliko filmu potencijalno nedostaje prikaz lakoće eksploatacije nenadvladanih trauma, iskorištavanje za daljnje manipulacije, kao i sve stranputice u koje interpretacija događanja bez jasnog vrijednosnog okvira može odvesti. Reljićev film funkcionira na velikom platnu, ali čini se da će svrhu ispuniti u masovnom mediju, što će se izgledno i dogoditi jer je koproducent Al Jazeera Balkans.

Nekoliko kratkih filmova efektno poentira zacrtanu tezu, počivajući na eksperimentalno-dokumentarnom pristupu aktualnostima kroz koje se reflektira nedavna prošlost. Stoga “Minel” (2024. | ) Tare Gajović estetski evocira “Knin – Zadar” (Dinaridi Film, 2023.) Melite Vrsaljko, identično integrirajući osobnu i kolektivnu historiju u priču o propasti zasada jugoslavenske modernizacije. Goli zidovi nekadašnje tvornice ostaju podsjetnik na tektonske promjene kojima je izbrisana čitava klasa, dok su odjeci prošlog dodatno pojačani umetanjem arhivskog materija, zajedničke memorije prepuštene rastakanju. Film se priključuje na čitavu struju radova autora, čija preokupacija napuštenim mjestima kolektivnog rada postaje samo odraz posvemašnje društvene devastacije.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Novosadsko sećanje"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Novosadsko sećanje”

“Heterotopija” (2024. | ) Nikole Nikolića kratka je eksperimentalna transpozicija svjetova, koji su možda upućeni jedni na druge, ali bez pravog kontakta. Montažnim se pretapanjima strano radništvo ne usidruje u zatečenu cjelinu, baš kao što njihov rad ostaje u zakutcima društva, nevidljiv i zanemaren. Ovaj kratki filmski esej uvodi pitanja ekologije i suvremenih kapitalističkih prisvajanja svih aspekata življenja.

Mina Simendić u “Šetnjama koje se neće desiti” (2024. | ★ i 1/2) virtualni prostor preobražava u cilj i metodu, otkrivajući raskorak između prolaznosti vremena i njegova konzerviranja. Da je očuvanje ipak težnja, pokazuje Jovana Avramović u filmu “Kad opet porastem” (2024. | ★ i 1/2). Okrajcima vremena pohranjenog na videosnimku ispunjava nastalu prazninu, no krajnja se svrha otkriva u opetovanom arhiviranju življene stvarnosti, ovaj put uz prisutnost svijesti performativnosti čina.

“Neptunova Nevera” (sirena4reel / LEWA Productions / 2K4K; 2024. | ) Katarine Stanković, osim što je hrvatska koprodukcija, snimana je na Visu i zaokuplja se preobrazbom otoka, srazom novih trendova prijetećih zatečenoj autentičnosti ili onim što se pod pojam može podmetnuti. Film se temelji na ponekad disonantnom višeglasju autohtonih stanovnika, pridošlica u potrazi za alternativnim oblicima zajednica ili pripadnicima tzv. održivog poduzetništva. No, panoptikum stavova i pozicija rezultira širokim postavljanjem obrisa rasprave, bez da se sudionici dovode u živu vezu. U mnoštvu likova koji filmom tek prodefiliraju gubi se sadržaj, a izostaje i nedvosmislena ideološka predispozicija, stoga se narativni krug zatvara bez stvarnog proboja.

Estetski su najmanje intrigantna dva posljednja filma, “Kako biti Slobodan?” (2024. | ) Nikole Polića i “Džojmejkers” / “Joymakers” (2024. | ) Jelene Radenović. “Kako biti Slobodan?” posredno se, kroz pokušaj revitalizacije naslovne slikarske persone, zaokuplja problemima moderne Srbije, nezaposlenošću i izostankom podrške, odakle proizlaze daljnje trzavice na osobnoj razini. Ujedno je pokazatelj kako univerzalna tema postavljena u lokalni kontekst s prepoznatljivom ličnosti uvijek može angažirati vlastitu publiku. Dokumentarac jest klasično opservacijski uz povremena podsjećanja na prisustvo filmske ekipe, ali protagonist ipak ne iznosi film do kraja i teško može korespondirati dalje od primarne sredine. Jednako je klasičan, uz aktivističku crtu izraženu kroz drugi pogled na romsku manjinu, “Džojmejkers” Jelene Radenović. Ipak, neravnomjernost se ogleda u neprekidnom balansiranju između odabranog protagonista i kolektiva, a da fokus u konačnici ne pretegne ni na jednu stranu. Najčešće se zadovoljava romantizacijom i propuštanjem prilike za konkretizaciju šturo dotaknutih problema, društvenog okvira i ekonomske deprivacije koja prikazane odnose determinira.

Na ovogodišnjem Beldocsu svjedočili smo još jednom presjeku produkcije srpskog dokumentarnog filma, tematskim i estetskim podudarnostima koje na širem planu proizlaze iz aktualnog trenutka, a koje su ujedno pokušaj makar filmskog nadvladavanja strukturalnih ograničenja koja živimo. Pritom se autorski jaki glasovi uvijek premeću u prvi plan, pri čemu ovaj put posebno možemo izdvojiti filmove Dane Komljena i Dragana Jovićevića, koji jednako inzistiraju na originalnom izričaju, kao što problematiku komuniciraju dalje od zadanog okvira.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

5. Nagrada Dokumetar: “Valerija” Sare Jurinčić najbolji hrvatski dokumentarac 2023. godine

"Valerija" Sare Jurinčić osvojila je Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine.

“Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost

U četvrtom nastavku "Rockdocsa" pišemo o dokumentarcu "Buena Vista Social Club" (1999) Wima Wendersa.

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.