Naslovno tiho sunce iz dugometražnog debija “Rusko tiho sunce” / “Silent Sun of Russia” (2023) redateljice, snimateljice i producentice Sybille Tuxen, nije drugo nego noć. Metaforička i doslovna. Velika većina filma zbiva se noću, mrak je okružje u kojem su protagonistice aktivne, iako je termin protagonistice zapravo pretjeran s obzirom da su glavni likovi prije svega ilustracije temeljne ideje, ne punokrvni karakteri. A ta ideja nije nepoznata, svjedočili smo joj u više dokumentarnih filmova koji su se proteklih godina bavili ruskom mladošću, osobito ženskom, a koje je na neki način još 2002. anticipirao Lukas Moodysson svojim najljepšim filmom “Lilja zauvijek” / “Lilja 4-ever” (2002).
Dakle, Rusija je opustošena zemlja u kojoj mladi nemaju nikakvu perspektivu osim valjda ako su režimski orijentirani, svugdje je tama, a jedini su izlazi, ponekad međusobno povezani, autodestrukcija i pokušaj bijega. Potonja je solucija na djelu u filmu Sybille Tuxen, a ilustriraju je četiri ženska lika, sva četiri s muškim ljubavnim sudrugovima koji su ipak sekundarnog značaja. Zapravo, promotivni materijali govore o tri djevojke – bucmasto senzualnoj plavki Aliki, sitnoj azijatskoj (tatarskoj?) Aljoni te dugonogoj, utreniranog tijela plavuši Katji, no u samom filmu istaknut je i lik neimenovane četvrte djevojke, tamnokose i vitke, uz koju su vezani pamtljivi prizori noćnog ljubljenja s dečkom i krupni planovi s njim u noćnom klubu. Sve su djevojke moderne, u smislu tetovaža, pirsinga, frizura, odijevanja, uz jednu ili dvije od njih vežu se i političke aktivnosti, ili je bolje reći aktivizam, u jednom se trenutku spominje anarhizam; u svakom slučaju okruženje je to koje se doživljava (alternativno) modernim, u kojem se puši i pije te sluša suvremena pop muzika. Ili drugim riječima, likovi i ambijenti su to koji bi trebali biti bliski onom što se naziva zapadnjačkim pogledom (premda i Rusija itekako pripada zapadnoj civilizaciji, štoviše bez književnih, glazbenih i filmskih prinosa iz Rusije okcidentalna umjetnost je nezamisliva), pogotovo zapadnjačkom pogledu (modno) alternativnijeg usmjerenja (iako je taj alternativan look već podulje zapravo dio mainstreama).
Poruka je jasna – u Rusiji postoji drugi svijet, opozicijski raspoložen spram Putinova autokratskog režima, nositelji tog svijeta su mladi, ali ima li njihov otpor smisla, ima li ikakve nade za promjene? Film verbalno završava upravo pitanjem je li trebalo ostati i boriti se, jer kakva je budućnost ako svi koji misle drugačije odu? Snažan je, međutim, dojam da autoricu primarno ne zanima taj ideo-politički sloj, nego forma, ono umjetničko u užem smislu, čisto estetsko. A da je sav taj idejni i ideologijski angažman jahanje trenda koji će joj pomoći da lakše dođe do pozornosti u nepreglednim oceanima filmova koji se snimaju u svim zakutcima svijeta, zbog čega je silno zahtjevno doći makar u treći, kamoli prvi plan filmskih izbirača i festivala za kakve se ovakvi filmovi primarno prave.
Kad se sve zbroji i oduzme film je kvalitativno korektan, ali zasigurno bi bio bolji da se autorica posve prepustila igri oblikovanja umjesto što je posegnula za angažiranim sadržajem.
Sybille Tuxen je već debijem na granici između kratkog i srednjeg metra, tridesetominutnim naslovom “Mjesto koje zovemo svojim domom” / “This Place We Call Our Home” iz 2015., a koje se nota bene bavi oružanim sukobima u Ukrajini nakon prevrata na Majdanu, bila nominirana za Europsku filmsku nagradu. Što znači da je dobro umiješala recept za uspjeh, no naredni (kratki) film “Ksenia Peterburgskaya” iz 2017. znatno slabije joj je prošao, lako moguće zato što nije imao trendovsku političku agendu, nego je propitivao rusko religijsko nasljeđe u današnjici. No bilo je jasno, kao što je jasno i u aktualnom “Ruskom tihom suncu”, da je autoričin dominantan interes oblikovanje, forma, stil. To je oblikovanje zasnovano na modernističkom nasljeđu – izrazito fragmentiranoj naraciji i stilskoj poetizaciji. Film je sav sazdan od narativnih krhotina s likovima četiriju djevojaka koji se izmjenjuju, pri čemu najviše prostora dobiva Aljona, dok Alika dominira na početku, no potom sve do pred kraj biva (gotovo) zaboravljena. Takvoj neurednoj naraciji komplementarni su naglašeni stilski postupci – optički efekti izvedeni kreativnom uporabom kamere (npr. snimanje kroz poluzamagljen prozor autobusa usmjereno na umjetno svjetlo u noći, ili brišuće panoramiranje), (vrlo) krupni planovi, ekstremni gornji rakursi, korištenje obojanog umjetnog osvjetljenja, pretvaranje likova u de facto ritualizirane noćne sjene…
Stilski dinamizam koji poetizira cjelinu duša je “Ruskog tihog sunca”, dok profiliranje likova autoricu, čini se, vrlo malo zanima, iako je moguće da je njihova neprofiliranost posljedica u tom smislu nedostatno kvalitetne građe, pa da se poetizacijom spašavao nedostatak sadržaja. Bilo kako bilo, Sybille Tuxen stilski je znatno darovitija nego narativno; naime, i kroz narativnu fragmentaciju moguće je izgraditi sadržajnije likove, što njoj međutim nije uspjelo. Dokumentarac se može opisati kao modernistička struktura djelomičnog i prikrivenog socrealističkog backgrounda, jer prikaz ruske mladosti i društva jednodimenzionalan je i posve u skladu s pretpostavljenim očekivanjima ciljane (zapadnjačke) publike, naposljetku garniran spomenutom i pomalo patetično plasiranom (moralnom) dvojbom o ostajanju ili odlasku.
Kad se sve zbroji i oduzme film je kvalitativno korektan, ali zasigurno bi bio bolji da se autorica posve prepustila igri oblikovanja umjesto što je posegnula za angažiranim sadržajem. No da je postupila tako, pitanje je bi li njezin ostvaraj završio na programu uglednog CPH:DOX-a i preko njega u glavnom programu ZagrebDoxa.
