Opća je potresenost krizama, sukobima i odatle proizašlom globalnom nesigurnošću razmjerna medijskom odjeku i odatle oblikovanoj percepciji. Prije više od desetljeća svjedočili smo nastanku novog fenomena izvještavanja u realnom vremenu, a distanciranu su treću stranu smijenili direktno uključeni građani, počevši s Arapskim proljećem preko godina dokumentiranja rata u Siriji. Na polju dokumentarnog filma to je rezultiralo neprekidnom produkcijom filmova jednako intimističke, kao i informativne vrijednosti, s naglaskom na individualne otpore uslijed graničnih zbivanja. Interes javnosti slijedio je ustaljenu krivulju od pune pozornosti preko zasićenja, da bi se uvijek iznova okretala daljnjim aktualnostima. Nakon svega preostaje tek ustvrditi da kratkoročno senzibiliziranje javnosti suštinski ne mijenja mnogo, dok izostanak pune kontekstualizacije, postavljanjem težišta na lokalni karakter i pojedinačne priče, propušta neopozivo detektirati problem u globalnim politikama i neprimjerenim društvenim sistemima.
Na isti je način situacija u Afganistanu godinama bila makar i marginalni dio medijskog univerzuma, upotpunjavana filmovima koji su balansirali na razmeđu permanentnog sukoba i slijepih društvenih točaka, da bi se nakon kratkotrajnog fokusa na talibansko preuzimanje vlasti, zanimanje zamrlo u korist novootvorenih globalnih fronti. Naravno, tome pridonosi zatvoreni režim usmjeren na strogu kontrolu protoka informacija, kao i pokušaji saniranja štete poraza američkih politika. Baš kao što se sukob u Siriji sa svim posljedicama na političkom i socijalnom planu premetnuo u normalizirano stanje, sve rjeđe izazivajući reakciju i angažman, novi je afganistanski režim kao predmet još brže istisnut u pozadinu.
Ipak, ne može se reći da problematika nije i dalje prisutna, nastavljajući struju dokumentaraca nastalih na pozadini sukoba, o čemu svjedoči i prošlogodišnji kratki film koji se našao na široj listi nominacija za Oscara (u onu užu doduše nije ušao) “Last Song from Kabul” (2023) redatelja Ruhi Hamid i Kevina Macdonalda. Ovogodišnji je Festival tolerancije (23.1. – 28.1.) temu upotpunio selektiravši dva kratka filma identične teme, ali različitih medijskih, formalnih i estetskih odabira, koji u skladu s imanentnim značajkama proizvode međusobno nadopunjavajuća čitanja: “Unutar Kabula” / “Inside Kaboul” (2023) Caroline Gillet i Denisa Walgenwitza te “Preuzimanje” / “The Takeover” (2023) Andersa Hammera. Ignorirajući propuste američke strane u pregovorima, filmovi se okreću društvenoj realnosti života pod ekstremističkom skupinom. Pritom su žene najpogođenija skupina, kojoj režim možda ne može osporiti fizičko prisustvo, na način na koji to čini rodnim i seksualnim manjinama, ali učinit će sve da poništi ono javno, svede ih na marginu i potpunu zavisnost o muškarcu. Stoga sva tri filma počivaju na dominantno ženskoj perspektivi, naglašavajući činjenicu totalne opresije izražene kroz izbacivanje iz svakog vida javnog života, počevši s mogućnošću obrazovanja.
“Preuzimanja” i “Unutar Kabula”
Anders Hammer po vokaciji je novinar s dugogodišnjim iskustvom rada Afganistanu, a ta je pozadina evidentna u načinu izgradnje “Preuzimanja” (★★★ i 1/2), svedene na ravnomjernu smjenu kadrova konfrontiranih strana, talibana i onog što je od civilnog društva preostalo. Sukob se razvija na liniji ženskih skupina, podržavateljica vrijednosti novog režima, odnosno borkinja za očuvanje dosegnutih prava, dok se redateljeva namjera suptilno očituje u probijanju osnovne narativne linije prizorima propagandnih mehanizmima novouspostavljene vlasti, usmjerenih jednako spram domicilnog stanovništva, kao i svjetske javnosti. Stoga je skupinu žena koje aktivno podržavaju represiju moguće interpretirati kao naličje eksplicitne propagande izražene kroz parole, javne napise i paternalistički diskurs talibana. Hammer im suprotstavlja neinscenirane snimke tretmana novinara, i sam suočen s fizičkim nasiljem i zabranama snimanja u trenutku izostanka pozadinske režije slike kakva se želi odaslati u svijet.
Pritom reportažno izvještava iz različitih dijelova zemlje, ilustrirajući duboku podijeljenost društva, najčešće uvjetovanu ekonomskim razlozima. Međutim, koliko god nastojao prostor otvoriti aktivisticama i doprinijeti konkretnoj borbi, “Preuzimanje” ne probija pesimističku viziju budućnosti društva koje ženama negira pravo na rad i obrazovanje. Iako se film odlikuje sirovošću i neposrednošću uvida koji doprinosi autentičnosti, velik broj sugovornica u kratkom metru rezultira nizom perspektiva koje se u konačnici stapaju. Ako je ideja bila samoniklu društvenu dihotomiju prezentirati kroz mnoštvo glasova koji će se u konačnici prikloniti jednoj od moguće dvije strane, činjenica da većina sudionica filmom samo prodefilira, umanjuje snagu koju bi proizveo pomniji odabir materijala. “Preuzimanje” je možda novinarski višestran film, ali zbog izostanka čvrstog okvira, ostaje pripovjedno propusan.
Film “Unutar Kabula” (★★★★) Caroline Gillet i Denisa Walgenwitza, uporabom animacije kao sve prihvaćenije tehnike u dokumentarnom filmu, postavlja se u ravan hibrida, uključujući implikacije koje pojam nosi. Daljnja je specifičnost rodovskih interferencija, činjenica da je ostvarenje legitimno popratiti u registru animiranog i dokumentarnog filma, dok njihov spoj proizvodi nužan višak značenja. Bazu filma čine zvučni zapisi iskustava dvije prijateljice, Rahe i Marwe, nastajali paralelno s talibanskim osvajanjem Kabula, od kojih jedna – Raha ostaje u Kabulu, dok Marwa odlazi u izbjeglištvo. Zapise su razmijenile s novinarkom i autoricom filma Caroline Gillet, čiji se autorski obol otkriva u odabiru animacije kao suplementu nedostajućim vizualnim zapisima. Film zaziva nebrojene asocijacije, od “Persepolisa” (2007) Marjane Satrapi, s kojim dijeli pročišćenu, iako jednostavniju estetiku, pa do dnevničko-intimne korespondencije kakvu smo vidjeli u recentnom filmu Vlada Petrija “Između revolucija” (2023), a koji se također oslanja na prelamanje historijsko-društvene vizure kroz privatne odnose.
“Last Song from Kabul”
Izostanak dokumentarnih snimaka nadoknađen je zvukom, jer pozadina glasova protagonistica dočarava atmosferu u kojoj su zatečene; pritom je tišina najevokativnija, simbolički izraz novouspostavljenog poretka. U usporedbi s novinarskom potkom “Preuzimanja”, ovdje žene nastupaju iskreno, svjesne prepuštenosti neumoljivim zbivanjima. Identitet skriven iza animacije, osim što efektno rješava etičke reperkusije snimanja, ostvarenju osigurava univerzalni podton i estetski je prihvatljiviji od klasičnog zamućivanja slike. “Unutar Kabula” protagonisticama je omogućio aktivno sudjelovanje u kreiranju filma, što se otkriva posebno važnim govorimo li o društvenom pasiviziranju određenih skupina. Njihovim je uključivanjem u rad izbjegnuto i nehotično objektiviziranje, a kakvo se može izbjeći promišljanjem konkretnih uvjeta snimanja, odnosno prikazivanja.
Poseban status tišine u filmu “Unutar Kabula” proizlazi iz talibanske zabrane muzike. Riječ je o motivu koji film povezuje s “Last Song from Kabul” (★★★) Ruhi Hamid i Kevina Macdonalda. Ipak, potonji je višestruko odredila činjenica oskarovske kandidature. Iako ga to čini produkcijski korektnim, posebno na formalnoj razini ostaje u domeni sigurnog. Konkretnije, počiva isključivo na priči. Ona možda jest intrigantna, pošto tematizira put prvog afganistanskog ženskog orkestra, od globalne atrakcije do izbjeglištva, ali film zapada u zamku podilaženja širokoj publici, usredotočivši se na toplu ljudsku priču nauštrb problematizacije odnosa zapadne javnosti, koja nakon svojevrsne egzotizacije redovito gubi zanimanje. Srećom, nakon uvodnih kadrova praćenih sentimentalnom neprizornom muzikom, fokus je postavljen na onu koju djevojke same reproduciraju, izbjegnuvši barem opasnost da dokumentarac o glazbenicama ignorira samu glazbu. Koliko god individualni slučaj mogao biti filmičan, otrgnut od konteksta i bez ambicije proširivanja na svu kompleksnost odnosa u kojima se djevojke zatiču, “Last Song from Kabul” rezultira smjenom prizora visokoestetizirane prošlosti i depresivne sadašnjosti, ostavljajući bez zaključka i protagonistice i publiku.
Aktualnosti u svijetu dokumentarizma podsjećaju na dobro ugođene položaje u kojima kao publika dobijemo povremeni podsjetnik na stanje stvari, bez da nas se pogađa direktno. Dijelom je razlog što srednjostrujaški dokumentarni filmovi, ako već ne inzistiraju na pomacima u estetici, oportunistički biraju lakši pristup, propustivši najčešće gledatelja angažirati čak i na kognitivnoj razini. Iako se zanimanje za afganistansku realnost globalno iscrpilo, u različitim se kontekstima u kratkom periodu pojavilo nekoliko srodnih filmova, ali unatoč formalnom (ne više ni originalnom) iskoraku u slučaju “Unutar Kabula”, osim što ne nadvladavaju očekivane pristupe, otvaraju pitanje kome su izvorno namijenjeni. Izostankom kreativnog poticaja publika upućena u globalne politike ne može se zadovoljiti površnim ostvarenjima,; dok široka, pod uvjetom da filmovima i dobije pristup, nikad nije do kraja uvažavala kratki metar.