PočetnaOsvrti55. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva: (Auto)portretni istršci

55. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva: (Auto)portretni istršci

-

Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva, završna godišnja priredba neprofesijskog filma na kojoj se prikazuju klubaška, studentska, radioničarska, samostalnoprodukcijska i sl. ostvarenja nastala u amaterskim produkcijskim uvjetima, iz godine se u godinu seli iz grada u grad, a ova, 55. RHFS (24. 11. – 26. 11.) održana je u MM (multimedijalnom) centru Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza (tradicionalno) i Autorskog studija – film, fotografija, video, uz slobodan ulaz. Program je istovremeno bio dostupan i online, također za slobodno gledanje, a zainteresirano šire gledateljstvo (ma gdje bilo) tim je kanalom filmove moglo i ocijeniti (Nagrada publike).
Dok su prethodnih desetljeća izborna komisija i stručni ocjenjivački sud djelovali u istom sastavu, prošle je godine u ovu drugu najstariju filmsku priredbu na području Hrvatske (najdugovječnija je Pulski filmski festival) uvedena novina razdvajanja izbornika i nagrađivača. Na 55. reviju prijavljeno je 138 filmova, a selekcijska je komisija – činili su je redateljica Judita Gamulin, filmolog Silvestar Mileta i producent Vedran Šuvar – izabrala njih trideset, od čega devet dokumentarnih.

Iako se naziva revijom, a vodi se i smotrom, na RHFS-u dodjeljuju se nagrade, prva, druga i treća, a svakom se od njih, široke ruke, poticajno, blagonaklono, obično olovori po nekoliko filmova. Prema pravilima Međunarodnog saveza neprofesijskog filma UNICA (Union Internationale du Cinéma non professionel), žiriranje je javno, u dvorani, pred publikom, u novije vrijeme također uz mogućnost gledanja snimke online. Ovogodišnji žiri – činili su ga filmaši Marin Juranić, Boris Poljak i Sunčica Ana Veldić – dodijelio je ukupno devet nagrada: dvije prve, šest drugih i jednu treću te tri posebna priznanja. Među dokumentarnima prvu je nagradu osvojio “Korijen” (Restart / Škola dokumentarnog filma; 2023.) Dore Fodor, drugu “Ples na vjetru” (Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, 2023.) Josipe Henizelman i “Šta je slađe od janjetine?” (Blank / Blank_filmski inkubator; 2023.) Jakova Torića, a posebnim je priznanjem izdvojeno “Besplatno kino” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2023.) Stjepka Galovića.

Većina filmova dokumentarne konkurencije bila je portretnog, odnosno autoportretnog profila i to, s obzirom na kratko trajanje, prikladno skicoznog pristupa, u protagoniste zagledana u istršcima, iz jednog kuta, usmjerena na određeni odsječak osobnosti i(li) djelovanja. Prvonagrađeni “Korijen” (o kojemu smo na ovom portalu već pisali) Dore Fodor, dojmljivo je usredotočen na poremećaj trihotilomanije i trihofagije mlađe, neimenovane i neidentificirane žene, koji predstavlja obzirno i s poštovanjem, iznašavši odgovarajući, filmski uzbudljiv izraz predočavanja stanja protagonistice, zalazeći i u područje eksperimentalnog, pa malne i animiranoga.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Pero"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Pero”

I “Pero” (ADU, 2023.) Sare Alavanić stilom prati, prenosi i dočarava životno bilo protagonista, tetoviranog, piercinzima urešenog naslovnog automehaničara i zaljubljenika u brze automobile. Trzavo, fragmentarno, silom-prilika neurednim snimanjem iz ruke kojim, čini se, neposredno lovi događaje kako se zbivaju – iako radnja nije izložena posve linearno, već uz poneki vremenski skok – predstavlja nekoliko po svoj prilici dosta tipičnih dana u nemirnu bivovanju toga stanovnika zagrebačke Dubrave. Ne prenaglašeno, ali jasno vidljivo, pri početku je svraćena pozornost na to da ovaj uza se ima tablete zolofta, lijeka, među inime, namijenjenog liječenju i prevenciji velikih depresivnih epizoda, napada panike, socijalno anksioznog poremećaja… Kamerom Ivora Pondelaka, Eve Šustar i Luke Stjepanovića te montažom Stjepana Hrena (koji je i oblikovatelj zvuka), Sara Alavanić zarazno zainteresirano, blisko, no bez zadiranja u privatnost preko granice koju Pero implicitno određuje, prenosi dramatično nepredvidljivu neizvjesnost svakodnevice kojom se dinamično izmjenjuju doživljajni uzleti i sunovrati, ushiti i razočaranja, jurcanja i zastajkivanja, svakodnevice kojom se možda i ponavlja, odnosno varira određeni, izglobljeni obrazac, no nipošto se ne može učiniti ustajalom kolotečinom.

Dotični Pero, cijelim imenom i prezimenom Petar Krznarić, prethodno je mogao privući pozornost gledatelja hrvatskih kratkih filmova kao pamtljiv naturščik u glavnoj ulozi upečatljivih igranih “Raketa” Pavla Kocanjera i Saše Poštića, a slučilo se da je Poštić s njime svježe snimio još jedan podjednako zanimljiv kratki igrani film, “Skummy”, također prikazan na 55. RHFS-u. Dobrom programskom odlukom, tik uz “Peru”. Slično “Raketama”, i “Skummy” se doima ostvarenjem u kojem Krznarić igra osobu ne odveć odmaknutu od sebe i svoga realiteta. Scenarij kao da je krojen iz materijala njegove stvarnosti, prikazani se događaji čine tek donekle modificiranom preslikom njegove zbilje. Nju, dakako, kao gledatelji ne poznajemo, no usvojimo li, a zašto ne bismo, “Peru” kao njezin autentičan odlomak, zamijetit ćemo da između dokumenta Sare Alavanić i fikcije Saše Poštića nema velikih razlika. Zato ovdje i posvećujemo koji redak tom polusatnom igranom filmu, i stilski umalo blizancu “Peri”. Uz ostalo, Pero u oba djela stanuje u istoj kući, ima istu majku, vozi isti automobil, ponaša se, govori, ophodi na malne isti način. Oba filma kulminiraju opasnom, adrenalinskom automobilskom jurnjavom i noćnim prizorima. “Pero”, doduše, protagonistovom ozarenošću performansama limenog ljubimca kojega je sam frizirao, “Skummy” dubokom potištenošću, rubno rastrojenošću. Da “Skummy” nije deklariran kao igrani, bez većih bismo upitnika, dopustivši da pojedini prizori pripadaju legitimnom izlagačkom obličju rekonstrukcijskog dokumentarizma, mogli povjerovati u njegovu dokumentarnost.

Foto: Kadar iz dokumentarnog flma "Šta je slađe od janjetine?"
Foto: Kadar iz dokumentarnog flma “Šta je slađe od janjetine?”

“Svijest koju imamo unaprijed, i prije gledanja filma, o tomu radi li se o igranom ili dokumentarnom filmu vrlo je važna, jer utječe na način na koji ćemo gledati i doživljavati film. (…) dokumentarac s repertoara naših kina gledali bismo posve drukčije kad bi nas najave uvjeravale da je to igrani, a ne dokumentarni film, a posve ga drugačije gledamo znajući da su u pitanju dokumenti, snimke događaja koji se zbivaju bez obzira na to snimamo li ih ili ne.” Citat Hrvoja Turkovića iz teksta “Što je dokumentarni film”, objavljenog u knjizi “Umijeće filma” (1996), navodimo tek da se podsjetimo na nemalu važnost upute o tomu koji filmski rod je pred nama.

“O Mateju” (ADU, 2022.) Jana Krevatina suzdržano, promatrački, no svejedno prisno, gdjekad u prostorima intime, portretira naslovnog, podosta, no ne sasvim samostalnog mladića s psihofizičkim poteškoćama. Izabrana radnja svagdana vezana je uz kazališnu predstavu obrazovnoga tipa u kojoj ovaj, po svoj prilici, utjelovljuje samoga sebe. Osnovnih, praktičnih informacija u filmu je malo, skoro ih i nema, a izvanfilmskom ćemo traganjem, uz ostalo i čitanjem najavnog sinopsisa, doznati da je riječ o Mateju Španoviću, osobi s PSA-om, poremećajem iz spektra autizma, i predstavi “Aut” Paška Vukasovića, Ivane Vuković, Mateja Španovića, Ive Šimić Šekoranje i Luke Bulovića, premijerno odigranoj 2021. u zagrebačkom kazalištu Mala scena. Manjak podataka u samom djelu neće, međutim, zapriječiti temeljno, a to je srdačno, toplo i obzirno ugođeno upoznavanje s dotadašnjim neznancem, uz neizrečeno nazočnu sugestiju poticanja za pružanjem prijateljske ruke onomu komu je potrebna.

Među autoportretno-autobiografskim refleksijama, najotvorenija je, najizravnija “Pobeći od Irene” (ADU, 2023.) Irene Antin koja odmjerenom živahnošću, igralačkim kombiniranjem (arhivskih) dokumentarnih snimaka i kolaž-animacije, sljubivši sjetno i iskreno s duhovitim i (samo)ironičnim, glasom u offu, iznosi razmišljanja o doživljaju vlastita tijela koje joj se čini prekrupnim, a time i o odnosu prema sebi uopće.

“Da me ima manje… Da sam netko drugi…” U prvom licu, izvan kadra, o sebi u “Besplatnom kinu” (ADU, 2023.) govori Stjepko Galović, neskriveno pripovjedno stilizirajući viđenje svog pohađanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, predstavljajući se anonimno neprimjetnim studentom. U pseudoanketnim ispitivanjima, kolege sa studija ne mogu se sjetiti tko je taj čovjek, jesu li ga ikad vidjeli. Humorni ton uspješno je, skladno, protočno ostvaren slikom i zvukom, slavonskom opuštenošću koju će ovdašnji gledatelj najvjerojatnije prepoznati u glasu i govoru, a mekoironična (slavonska) oštrica dodatno je zapaprena činjenicom da je rečeni Stjepko Galović široj javnosti nimalo nepoznat reper umjetničkog imena Kandžija, što će u filmu biti izneseno, i to odgovarajućom umješnošću kojom će otvorenom ostati mogućnost da je riječ o još jednoj šaljivoj obmani. U međunarodnom kontekstu – ako se “Besplatno kino” u njemu nađe – taj će vic ipak biti irelevantnim čimbenikom.

S dva slikopisa, “Kuće bez krovova” (Blank / Blank_filmski inkubator; 2023.) i “Šta je slađe od janjetine?” – potonji, navedosmo, nagrađen drugom nagradom – na 55. RHFS-u sudjelovao je Jakov Torić, autor čijih desetak kratkih filmova čine vrlo prepoznatljiv niz uvelike sličnih inačica zapisa o životu obalnoga mjestašca što ljeti turistički živne, a ostatkom godine zamre, svojevrsnih neangažiranih, promatračkih, trpnih, nepretencioznih kronika iz osobnoga viđenja i tumačenja, zamalo podsjetničkih crtica u kojima autor izvan kadra, skoro nevoljko, izgovara svoja zapažanja, a statičnom slikom, mirno, staloženo, fiksira krajolike, vedute, interijere, eksterijere i ponešto življa, uključujući i sebe samoga. Sve u gotovo depersonaliziranoj maniri, jer možda to nikomu nije ni važno, no njemu samom dovoljno da svako malo pribilježi i oblikuje takvu crticu. Očito, ipak i publici, budući da se filmovi prikazuju i, evo, kao sad, ne bez razloga, dobiju i poneko priznanje.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Ples na vjetru"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Ples na vjetru”

Kratak i krajnje jednostavan, a svejedno poprilično bogat i asocijativan, također drugonagrađeni “Ples na vjetru” Josipe Henizelman, u jednom, nepomičnom, jednominutnom kadru, krupnim planom prikazuje list što treperi, pleše na vjetru, ovješen o kameri nevidljivu nit paučine. Slika dokumentarna, a takvim se čini i zvuk, sastavljen od rečenica slučajnih prolaznika koji postavljaju pitanja snimateljici/autorici o tomu što i zašto snima, na koja ona kratko odgovara, te komentiraju taj čin. Pitat će jedan traži li vrganje, drugi će ustvrditi da “to već graniči s umjetnošću”. Zgodan, slikovit uzorčić svijeta oko nas – ćudi, logika, gledišta. I zgodan primjer toga da samostalnim i cjelovitim filmom može biti ono što autor (ili tko drugi) takvim zaigrano prepozna. Jer ne čini se da je “Ples na vjetru” nastao planirano (premda je i to moguće), već da je riječ o usputnoj bilješci koja je, eto, poćutom i voljom autorice dobila status filma. Gotovo je sigurno da bi prije desetljeća, dva, i više, “Ples na vjetru” bez potpitanja bio zvan eksperimentalnim, no sadašnjost već neko vrijeme, ponavljamo poznato, i kategorizacijama narušava ustaljena rodovska poimanja.

I “Kantrida” (Filmaktiv / Nova škola dokumentarnog filma; 2023.) Luke Karla Kauzlarića također bi u toj prošlosti vjerojatnije bila smatrana eksperimentalnim ostvarenjem, dočim se danas takvi zamalo­-foto filmovi samorazumljivo predstavljaju i usvajaju kao dokumentarni. Jednostavno, a pomno, pretežno geometrizirano skladno kadrirane, (mahom) statične snimke riječkog nogometnog, odnosno višenamjenskog stadiona Kantrida, nizane u odmjerenom ritmu (Kauzlarić je i snimatelj i montažer), bez riječi i nedijegetskih zvukova oslikavaju rečeni objekt, mjestimice oronuo, uglavnom ispražnjen od ljudi. Nijednom, primjerice, ne ponudivši snimku koja bi optimalno prikazala osebujnu činjenicu da se nad Kantridom s jedne strane uzdiže okomita, izbrazdana stijena, dok se s druge prostire more; autor nas uspješno potiče da fragmente u slikovnu cjelinu sastavljamo sami te doseže tihu notu zagonetne mističnosti. Presijecajući ovda-onda sadašnje snimke s onima iz arhiva – druge estetike, unutarnjeg ritma, informativne pregnantnosti, zvučnog profila i intenziteta… – bilježenih za vrijeme igranja utakmica, a ni tad ne dajući osnovne informacije, zagonetnost budi i na pripovjednom planu, što potcrtava i s nekoliko činjeničnih navoda ispisanih u završnici. “HNK Rijeka odigrao je povijesnu utakmicu pred 25 000 navijača 26. svibnja 1999. g.”, glasi, primjerice, prvi pisani tekst koji nas, kao i sljedeća dva, nuka da se pitamo je li doista to bila tema ostvarenja koji smo upravo vidjeli? Kako god bilo, gledateljevoj je dogradnji prepušteno podosta, pri čemu se film ne čini nimalo manjkavim.

Za kraj, spomenimo da su izbornici u kraćem obrazloženju priopćili, uz ostalo, da im se učinilo kako je u cjelokupnoj produkciji, a naročito u dokumentarnoj, podosta prisutna sklonost manirizmu i imitaciji trendova. Ta i takva djela ostala su, poručiše, ispod crte. O neuvrštenima, dakako, nemamo što zamijetiti, no iznadcrtni repertoar prikazanih dokumentarnih radova ponudio je redom zanimljiva ostvarenja što se nadaju nadahnutima, suvereno izvedenima u (samo)zadanim okvirima i izražajno živima, čak i onda kad biraju komunicirati tihom podigranošću i suzdržanim ritmom. I još su jednom potvrdila da se s malo i jednostavno – kako je u amaterskim, financijski ograničenim, skučenim okolnostima uobičajeno – može postići mnogo i doseći bogato, dojmovno nerijetko u razini djela ostvarenih u profesionalnim sustavima proizvodnje.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Mate” – Antikapitalistički manifest iz Dalmatinske zagore

"Mate" (Samostalna produkcija, 2023.) splitskog autora Ivana Efendića jedan je od najdojmljivijih domaćih doku-kratkiša u recentnom razdoblju.

“Sjeveroistočni vjetrovi” – Staljin, još uvijek među Gruzijcima

"Sjeveroistočni vjetrovi" su film istančana ritma, smjene kadrova koja jednako zadržava pozornost na detaljima, kao što ih kontekstualizira.

[VIDEO] Domenico Centrone: “Moramo ‘vratiti’ film mjestu na kojem je snimljen”

Od 19. do 23. veljače u Zagrebu se održavala napredna radionica snimanja za mlade, koju je vodio talijanski edukator Domenico Centrone.

“Dolazak proljeća u Buču” i “Sarajevo Safari” na programu Al Jazeere Balkans

Na ovotjedni program Al Jazeere Balkans stižu dokumentarni filmovi "Dolazak proljeća u Buču" i "Sarajevo Safari".

“Beyond Utopia” – Vibrantno svjedočanstvo

"Beyond Utopia" uvjerljivo i potresno iznosi upečatljive sudbine, pripovijesti i prisjećanja nekolicine izbjeglih Sjevernokorejaca.

[VIDEO] Nikoloz Bežanišvili: “Staljin nije popularan u Gruziji jer naša zemlja ide prema EU i NATO-u”

Gruzijski redatelj Nikoloz Bežanišvili za naš portal govori o svom filmu "Sjeveroistični vjetrovi" (2022).

Ivan Efendić: “Moj glavni protagonist Mate Lasić ima potpuno drugačiji pristup umjetnosti i životu”

Debitantski redatelj Ivan Efendić za Dokumentarni.net govori o svom dokumentarcu "Mate" (Samostalna produkcija, 2023.).

Otvorene prijave za KKZ-ovu radionicu “U dijalogu sa Agnès”

Otvorene su prijave za naprednu KKZ-ovu filmsku radionicu "U dijalogu sa Agnès" voditeljice Ive Gavrilović.

Otvorene prijave za 11. STIFF

STIFF – Međunarodni studentski filmski festival poziva autore da prijave svoje filmove na jedanaesto izdanje festivala.

Hrvatska koprodukcija u industrijskom dijelu 26. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Solunu

Hrvatska koprodukcija "Sakupljač snova" ušla je u industrijski dio 26. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Solunu.