Snimka Miodraga Zdravkovića, spikera koji je na Radioteleviziji Beograd objavio smrt Josipa Broza Tita, danas je dio popkulturnog kanona, do te mjere da je postala opće mjesto. Započeti film značenjski iscrpljenom snimkom riskantan je potez, ali unutar cjeline filma “Prizvan i pozvan” (2022) srpskih autora Luke Papića i Srđe Vuče, njezin je simbolički potencijal pomaknut u skladu s tretmanom cjelokupnog u film upletenog arhivskog materijala. Prepoznatljive snimke, odavno ispražnjene od konteksta, doslovno se i metaforički sučeljavaju s nekolicinom autentičnih reprezentanata vremena, bivših predsjedničkih kandidata na prvim višestranačkim izborima u Srbiji 1990. godine. Kako je izbor završio, dobro je poznato, a opće se nerazumijevanje prirode politike i šire društvene odgovornosti izolira kao simptom, čije posljedice na ovim prostorima nikad nisu nadvladane.
Iako različite strukture i utemeljen na proizvođenju značenja sklapanjem, kontrastiranjem i supozicioniranjem arhivskih snimki, neposredni interes za društvene lunatike s margine, atmosferu čini bliskom prethodećem Papićevom filmu “Bez” (2022). “Prizvan i pozvan”, koji je na netom završenom Beldocsu osvojio Nagradu za najbolju montažu te Nagradu publike, sadrži dio od u prvom filmu prevladavajuće artificijelnosti, pri čemu su inscenirani i autentični prizori međusobno zamjenjivi. Na sličan način, doduše ovaj put povećavši broj protagonista, film prati putešestvije nesuđenih predsjednika, koji izlažu životne poglede i reminiscencije na događanja ranih devedesetih, a redatelji im pozicije dodatno retorički naglašavaju korištenjem ondašnjih televizijskih inserata. Pritom su svi redom ekscentrici određeni pomaknutim interpretacijama društvenih relacija, više ili manje otvoreno ogrezli u nacionalizam, koji ili ne uočavaju, umanjuju njegovu razornost ili ga pak uklapaju u konstruirane mitotvorne narative, pri čemu ih od onih službenih dijeli tek neprikrivena iracionalnost. U priču o samodostatnosti, rušilačkom porivu bez stvarnog sadržaja ili alternative, uklapa se i nekadašnji panker Savo Nešković, koji je sa svojom Velikom Rock’n’Roll partijom, možda ukazivao na apsurd društva, ali ga bezidejnost istovremeno razotkriva kao njegovo naličje, uz izostanak ikakve svijesti o odatle proizašlim konotacijama.
Proturječje u srži svih filmova naglašeno je insceniranom distancom, kakva je posebno vidljiva u “Bez”, a u najnovijem se filmu otkriva u naoko neometanom izlaganju problematičnih stavova protagonista. Oslanjanje na gledateljevu prosudbu pritom je ključno, a u samu je strukturu ugrađena mogućnost krivog čitanja, neodvojiva od uvažavajućeg tretmana publike. Zazivajući njenu odgovornost, filmom konstruirana situacija prenosi se na publiku, iz čijih je daljnjih reakcija moguće izvoditi zaključke šire društvene dijagnoze. Da korištenje sličnih postupaka zbog kreiranja identičnog utiska postaje sve češće u regionalnim kinematografijama, dokazuje i prošlogodišnji kratki film Mladena Ivanovića, “Zavjet” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2022.). Potonji metodu usvaja najizravnije, a izlaganjem nacionalističke retorike suptilno kontrastirane slici, zbog izostanka direktne intervencije neminovno izaziva otpor u gledatelju. Na njemu pak ostaje zaključiti odakle on točno proizlazi.
“Prizvan i pozvan” poentira kadrovima koji naglašavaju kontinuitet, jer sve ako i postoji konsenzus o destruktivnosti politika devedesetih, jednako se lako previđanju njeni normalizirani izdanci.
“Prizvan i pozvan” funkcionira na sukobu unutar i između slika; potez pokrenut u jednom kadru, nerijetko se do kraja izvodi u sljedećem, snimljenom u različitom vremenu i kontekstu. Ciljane manipulacije potkrjepljuju stanje stvarne društvene svijesti, koja se svodi na selektivno pamćenje i potiskivanje značenjski jasnih analogija. Nastali košmar progovara o smrti konteksta, krhkosti memorije i lakoći njena prekrajanja, posve u skladu s tendencijama društava koja nisu u stanju kritički se odmaknuti od vlastite prošlosti. Ironički ujednačavajući vremenski nesvodive, ali sadržajno identične prizore, poništava im značenje i pretvara u iracionalnu sveprisutnost. Mahnito smjenjivanje kadrova postepenom gradacijom mržnje kulminira u prizore posvemašnje destrukcije i makabrističnosti, koji u svojoj grotesknosti gotovo evociraju Kusturičine filmove nastajale u vremenu na koje se “Prizvan i pozvan” referira. Redatelji kao da postižu ambivalentnost karakterističnu za kulturu devedesetih, a čija se relativizacijska nota u suvremenim reinterpretacijama razotkriva u svojoj toksičnosti.
Ciljane intervencije u neke od snimaka, loša rezolucija izvornog materijala i amaterska animacija, proizvode estetiku koja odgovara onoj iz devedesetih, dok nerijetko sam sadržaj umetnutih isječaka, predizbornih spotova ili nacionalističkih skupova, svojom ikonografijom i kičem diktiraju ton filma. Protagonisti koji čitaju tzv. rodoljubnu poeziju ili lamentiraju o esencijalnoj važnosti srpskog naroda za civilizaciju uopće, pritom su plastični produkti svog vremena, čije se osnovne teze u javnosti protežu do danas. Kadrovi vremenskom patinom, iskošenom montažom, ali i iznesenim konstatacijama izazivaju uznemirenost, ali joj izvor nije dan jasno, već proizlazi iz sklapanja raznorodnih elementa u samoživu cjelinu.
Već početni kadrovi Titove smrti, preko ratova devedesetih i suvremenog nacionalističkog zagađenja društvene atmosfere, sugeriraju intenciju pojednostavljenja interpretacija historijskih događanja. Pritom je svejedno koja je etničnost upisana u prazno mjesto nacionalističke retorike, jer će se iracionalni i apsurdistički narativi razvijati jednako, tim opasniji što ih sustavne politike više podupiru. Film se smješta u samo središte estetike koja priziva neodvojivost nacionalizma, neukusa i najprimarnijih poriva, a pritom će zasigurno biti pročitan kao tek kao komična aluzija na zajedničku prošlost. Stvar je međutim prije tragična, dok se vizualna linija preobražava u groteskni pandan stvarnosti, a dio se društvenih aktera devedesetih razotkrivaju kao recentni predstavnici visoke politike. “Prizvan i pozvan” poentira kadrovima koji naglašavaju kontinuitet, jer sve ako i postoji konsenzus o destruktivnosti politika devedesetih, jednako se lako previđanju njeni normalizirani izdanci. Pritom nije riječ samo o jednoj zemlji, sva društva bivše Jugoslavije počivaju na istoj šizoidnosti i sklonosti njena ugrađivanja u politike s ciljem zadržavanja stečenih pozicija moći. Nažalost, posljedicama počinjemo svjedočiti u necenzuriranom obliku.
