Alternativno tumačenje stvarnosti i dalje je potentni pristup za dokumentarni film, koliko god on bio česti autorski odabir ili u negativnom smislu sredstvo dezinformiranja. U odnosu na hiperprodukciju u različitim medijima, pojedino se ostvarenje izdvaja sviješću o iskošenosti pogleda i interpretativnom prostoru koji otvara. Upravo je to kvaliteta filma “Bez” (2022) srpskog redatelja Luke Papića koji je na 53. Visions du Réelu ostvario zapažen uspjeh kroz Nagradu za najbolji međunarodni srednjemetražni film. Estetikom slika unutar slike Papić naglašava pripovijedanje, razmišljanja i nedoumice svog protagonista, čije putešestvije potakne potraga za izgubljenim psom. Na svom putu ovaj susreće čitavu plejadu likova, koji međutim manje doprinose potrazi, a više nas navode na zaključke o širem socijalnom kontekstu u kojem obitavaju. Iako je rodovski dokumentarac, “Bez” svoje likove oblikuje prema unaprijed danom scenariju, a sve da bi iz iskonstruirane slike gledatelj mogao izvući zaključke koji smjeraju mnogo šire od početno uspostavljenih premisa. Budući da je socijalno okruženje često izravni fokus dokumentaraca, da bismo film mogli promatrati kao autentičan rad, koji briše granice doživljenog i konstruiranog, osiguravši prodor nadrealnog u naizgled običnu svakodnevicu, pomak je u autorskom smislu bio nužan.
Film nosi centralna figura slikara, čiji rad korespondira s estetikom kiča, figurativnim slikarstvom na tragu realizma, sve pomireno u za naše vrijeme tipičnoj relativizaciji stavova i supostojanju oprečnih vrijednosti. Njegove će slike utjeloviti dijapazon od Staljina do Draže, slikarstvo spojivo s instant kulturnim eklekticizmom. Potraga kao motivacija vodi nas od pojedinca do pojedinca za koje nije dokučivo do koje su mjere uživljeni u danu im ulogu, a do koje reprezentiraju autentični sklop svijesti, mišljenja i reakcija različitih skupina. Igrom svjetala, naglašenim rakursima i neprekidnom smjenom krupnih planova s kadrovima tijela, smjestivši junake u ruinirani okoliš, nagrđene estetike i nefunkcionalne arhitekture, Papić kreira atmosferu tzv. poetičnosti, ali one u iskrivljenom smislu, jednako suštinski uznemirujuću kao i prizori sami. A taj je uznemirujući sloj nemoguće izolirati, jer neprekidno izbija kroz kadrove usamljenika, šetača, hramova kao simbola retradicionalizacije društva. Iskoristivši sva dostupna sredstva Papić kao svojevrstan podton ubacuje svjesno egzotiziranu orijentalnu muziku, koja možda najmanje dvosmisleno podupire gornje zaključke.
Dok traga za psom, junak ga pretvara u sjecište ambicija, nade i cilja svog parodijskog hodočašća.
Estetika kiča izvor ima u slikama Aleksandra Denića, koja se neprekidno reorganizira na platnu, pruživši sliku tradicionalističke Srbije, problematičnih stavova, a sve podvedeno pod krinku normalizacije. Dendić u offu iznosi vlastite poglede na svijet (ili ono što bi oni u takvoj gotovo paralelnoj stvarnosti mogli biti), prikazujući način konstruiranja kontradiktornih stavova, naivne filozofije odnosa prema sebi i drugima, koja svoj korijen ima baš u zapuštenom, ignorantskom društvu atomiziranom na usamljene individue.
Psi s druge strane prestaju biti objektivizirani i postaju istinski subjekti filma. Iako u početku tek okidač radnje, njihova je prisutnost vidljiva i u odsutnosti. Dok traga za psom, junak ga pretvara u sjecište ambicija, nade i cilja svog parodijskog hodočašća. Umjesto uobičajenih tipova poput mudraca ili savjetnika, a koji su karakteristični pomoćnici na putu kao metafori osobnog razvoja, Papić donosi veterana sklonog rasističkim ispadima, prikrivene šoviniste i malograđanski mod bivanja. Umjesto razvoja, zapadamo u dublju egzistencijalnu krizu, dok oslobođen i humaniziran biva jedino pas.
Površnim su razgovorima suprotstavljeni fragmenti tekstova koji tematiziraju životinje, a film kulminira epilogom sastavljenim od ulomaka iz Cervantesova “Razgovora pasa”. Nasuprot ljudima, psi zadobivaju samosvijest i zaključuju o ispravnoj dijagnozi stanja, a protok između vremena Cervantesa i suvremenosti biva poništen. Odbljesci nadrealnog kreiraju atmosferu na granici snoviđenja i košmara, a začudnim postupcima Papić se suzdržava od ismijavanja ili nekorektnog tretmana jer konstruirane situacije daju naslutiti društvenu stvarnost, ako ne direktno ispred kamere, tada zasigurno u pozadini. Poneki su prizori neočekivano humoristični – u trenutku kad izgubljeni pas nazove vlasnika, njegova odiseja postaje uzaludna, a pas zadobiva traženu slobodu. U film uvedeni likovi ostaju zarobljeni u sumornoj stvarnosti; nemoćni djelovati, čekaju čudo ravno razgovoru pasa.
