PočetnaIntervjuiLeila Elhoweris: "Kod osoba s invaliditetom prisutna je i socijalna isključenost te nedostatak prilika za obrazovanje i samorazvoj"

Leila Elhoweris: “Kod osoba s invaliditetom prisutna je i socijalna isključenost te nedostatak prilika za obrazovanje i samorazvoj”

|

U ponedjeljak počinju 32. Dani hrvatskog filma (15. – 21.5.), a red je da popričamo i s pokojim autorom/autoricom filma u službenoj dokumentarnoj konkurenciji. Među jedanaest veličanstvenih stanovnika iste, našao se i dokumentarac “Punim plućima” (VERN’, 2022.), film o Slavenu Škrobotu, putopiscu kojeg ni invaliditet nije spriječio da proputuje cijeli svijet, iz prve ruke živeći krilaticu iz naslova. Režiju, pak, potpisuje Leila Elhoweris (Misurata, 1992.), VERN’-ova studentica filmske i televizijske režije i produkcije. A životna priča naše sugovornice svakako je nesvakidašnja. Roditelji su joj se, kaže, upoznali u Zagrebu, a Leilin otac je zbog studija došao iz Sudana u glavni grad Hrvatske. Posao je roditelje zatim odveo u Libiju – tamo se naša sugovornica rodila – e, da bi se kada je ona imala svega godinu i pol dana, opet vratili u Hrvatsku. Naravno, zbog neobičnog prezimena dobila je brojne upite, a isto je – arapsko.

Leila je imala i zanimljiv profesionalni put. Nakon srednje medicinske škole upisala je studij Sestrinstva. Nije, dakle, odmah prevagnuo interes za filmom iako je, govori nam, oduvijek gravitirala prema umjetničkom izražavanju. Godinama se bavila plesom, nosila bilježnice sa sobom i u njih svakodnevno pisala, od kratkih priča do pjesmica. Kako se bavljenje umjetnošću u Hrvatskoj često ne gleda kao pravi i stabilan posao, tako je i Leila plaću zarađivala kao medicinska sestra. Za vrijeme studija Sestrinstva paralelno je, pak, pohađala “Kazališni studio mladih”, gdje se napokon, kaže, dogodio klik za mogućnost pravog bavljenja umjetnošću. Nakon par godina odlučila je upisati VERN’, tamo je danas apsolventica magistarskog studija filmske i televizijske režije i produkcije. Dosad je režirala kratki dokumentarac “Punim plućima” te kratki igrani “Šutim na sav glas”, trenutno u fazi postprodukcije. Potonji je ujedno i njen diplomski rad. Koautorica je i kratkog igranog filma “300 kilometara”, koji se također nalazi u fazi postprodukcije.

Koja je priča iza dokumentarca “Punim plućima”?

“Film je nastao za potrebe kolegija ‘Režija dokumentarnog filma’ na prvoj godini diplomskog studija. Par mjeseci prije diplomskog studija otkrila sam Slavena, tako što mi je brat preporučio podcast u kojem je ovaj gostovao. Oduševila sam se njegovom energijom i otvorenošću, odmah mi je prošlo kroz glavu kako bih voljela raditi dokumentarni film u kojem bi Slaven bio protagonist. Zanimljivo, tada još nisam ni znala da ćemo na prvoj godini diplomskog studija u prvom semestru imati kolegij ‘Režija dokumentarnog filma’. Nekako se sve posložilo, kolegica je poznavala Slavena od ranije, on je odmah pristao i dalje su stvari tekle svojim tokom. Rekla bih da smo odmah kliknuli, razumjeli se i bili jako entuzijastični oko filma.”

Možete li malo približiti našim čitateljima kako funkcionira studij na VERN’-u, u usporedbi s, primjerice, ADU-om? 

“Trenutno sam tamo apsolventica na MA studiju filmske i televizijske režije i produkcije. Položila sam sve ispite, a diplomski rad mi je iz režije. Sam naziv studija ‘Filmska i televizijske režija i produkcija’ govori o tome da su objedinjena redateljska i producentska znanja i vještine. Objedinjena na način koji osigurava kvalitetno bavljenje i režijom i produkcijom. To bi bila glavna razlika, jer su na ADU-u režija i produkcija odvojeni smjerovi. Imali smo kolegije i iz režije i iz produkcije, a tijekom studija najviše sam zapravo radila u sektoru produkcije. Na VERN’-u smo dosta imali slobodu otkriti gdje se najbolje osjećamo i pronalazimo. Imali smo priliku raditi i jedno i drugo. Po meni, konkretno diplomski studij je po principu koliko tražiš – toliko i dobiješ. Predaju nam vrlo priznati redatelji i producenti, koji su zaista izuzetno susretljivi; kada kažu ‘možete mi se javiti bilo kada u vezi bilo čega, pomoći ću vam ako mogu’ – to stvarno i misle. Prilika za praksu uvijek ima, no svi znamo da je teorija jedna stvar, praksa nešto sasvim drugo. Također, dosta kolega je uz studij radilo u struci.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Punim plućima"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Punim plućima”

Koliko smo vidjeli u filmu, a što je i jako razumljivo – Slaven je iznimno alergičan na sažalijevajuće tonove glede njegovog invaliditeta. Koliko Vam je bilo bitno prikazati ga upravo tako, kao punokrvnu osobu sa svojim vrlinama i manama?

“Predstaviti Slavena baš onakvim kakav jest bila je, naravno, glavna nit vodilja. Kada smo se prvi put čuli, odmah mi je rekao: ‘Samo molim te bez patetike, tužne glazbe i sažalijevajućeg tona’. Svakako, meni to nije ni bio plan. Tako da smo se brzo razumjeli i dogovorili oko svega. Ideja je bila približiti Slavenovu svakodnevnicu, njegovu osobnost i, kao što ste rekli, predstaviti ga kao punokrvnu osobu. Poklopilo se da je Slaven počeo gostovati u raznim emisijama i pojavljivati se u medijima, baš u periodu završetka snimanja ovog filma. Profilirao se kao putopisac i svugdje je pričao o putovanjima, no htjela sam napraviti intiman film, gdje ćemo imati priliku vidjeti svakodnevnicu iz njegove vizure, čuti više o Slavenovoj stvarnoj prirode i što se krije iza njegovih mnogobrojnih objava. Alergičan je na sažalijevanje, jer on uistinu živi punim plućima i ako nekoga ne treba sažalijevati – onda je to on.”

Zanimljiv je i aspekt filma u kojem Slaven otvoreno govori i o seksualnosti osoba s invaliditetom. S upoznavanjem djevojaka nije imao problema, iako smo vidjeli i drugu, tamniju stranu medalje, ulaženja u osobni prostor bez njegove dozvole…

“Iako smo u 2023. godini, seksualnost je generalno i dalje tabu tema. Pogotovo od osoba s invaliditetom, od kojih ne bismo očekivali da o tome progovore javno. Iznimno mi je draga Slavenova velika otvorenost po tom pitanju. Bilo mi je izuzetno važno da se osjeća ugodno za vrijeme našeg razgovora. Kako mi je ovo debitantski režijski dokumentarni film, mislim da je više meni bila trema nego njemu. S druge strane, tamnija strana medalje koju spominje nije nimalo bezazlena. Svi znamo kako reagiramo na ulaženje u osobni prostor bez naše dozvole, a ovdje se nameće pitanje o položaju osoba s invaliditetom u društvu jer ni oni ne vole ovakve stvari. No, ljudi kao da potpuno zanemare ovu činjenicu.”

Gdje se nalaze najveći problemi pojedinaca s invaliditetom, konkretno u Hrvatskoj? 

“Smatram da se osobe s invaliditetom u Hrvatskoj susreću s mnogim izazovima kao što su nedostatak pristupačnosti u fizičkom okruženju, nezaposlenost, financijske teškoće… Nažalost, mislim da je prisutna i socijalna isključenost te nedostatak prilika za obrazovanje i samorazvoj. Situacija je možda malo bolja nego prije desetak godina, no svejedno i dalje postoji puno prostora za napredak. Primjerice, kada je u pitanju prijateljstvo, sam Slaven je spomenuo da mu je medicinski tehničar nakon nesreće odmah rekao da može zaboraviti na 70 posto ljudi koje poznaje. To se naposljetku pokazalo istinitim i mislim da ova razočaravajuća činjenica puno govori. Koliko mi je poznato, institucije imaju za cilj pružiti podršku i zaštitu prava, osigurati inkluziju i jednakost u društvu. Teoretski sve to lijepo zvuči, no kada pomislimo da i dalje postoje, primjerice, zdravstvene i ostale javne ustanove koje arhitektonski nisu prilagođene invalidima, kao da sve pada u vodu. Odmah dobijem osjećaj da smo na samome početku – problem predstavlja nešto što bi trebalo biti toliko jednostavno i dostupno za osobe s tjelesnim invaliditetom.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Punim plućima"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Punim plućima”

Cijene li zdravi ljudi dovoljno male stvari? Slaven na ovo pitanje odgovara negativno; tek kad izgubiš shvatiš koliko i što si izgubio – ovo nije spoznaja od jučer, ali svejedno jest moćan zaključak osobe koja zapravo živi aktivniji život od većine fizički zdravih ljudi.

“Slažem se, nije spoznaja od jučer, ali kada dođe iz usta nekoga poput Slavena, teško da nećemo zastati i zapitati se. Svako druženje s njim napunilo bi mi baterije; on je stvarno baš onakav kakvog ga vidite u filmu – otvoren, komunikativan, pozitivan i pomalo lud, na pozitivan način, naravno. Strast su mu putovanja, ali svaki gledatelj može izvući pouku i shvatiti Slavenov zaključak na neki svoj način, ovisno o gledateljevom cilju. Želim reći da nije bila poanta razmišljati o podrijetlu financija za njegova putovanja, nego da se – može. Može se sve što poželimo, koliko god to klišeizirano zvučalo. Slaven je sjajan primjer za to. Film nam pokazuje da su barijere tu da se ruše i da one postoje samo u glavi. Smatram da je priča poput njegove vrijedna pažnje i divljenja. Većina ljudi u današnje vrijeme ne cijeni dovoljno neke krucijalne stvari, a kamoli sitnice.”

Od medicinske sestre do redateljice i ostanka u filmskom svijetu. Budućnost Leile Elhoweris je, dakle, prožeta tonovima Sedme umjetnosti?

“Trenutno sam okupirana diplomskim radom, film samo što nije gotov. Poslovnih prilika ima, kao i projekata na kojima trenutno radim i kojima se jako veselim. S kolegom radim na razvoju scenarija za dugometražni igrani film, nedavno smo saznali da smo prošli na scenarističkom natječaju Društva hrvatskih filmskih redatelja, tako da nam svakako predstoji zanimljiv period gdje ćemo uz pomoć mentora redatelja Nevena Hitreca raditi na razvoju scenarija. Također, s kolegicom razvijam ideju za dugometražni dokumentarni film, koji je u dosta ranoj fazi pa ne mogu puno otkrivati, jedino da će kao i ‘Punim plućima’ i ovo biti biografski film.

“Što se budućnosti tiče, osjećat ću se privilegirano, bilo da radim kao dramaturg, redatelj ili producent. Iako se radi o različitim sferama, zaista uživam radeći bilo koji od ta tri posla. Dramaturgija mi je mrvicu veća ljubav od ostalih, no to ne znači da ne uživam npr. u sektoru produkcije. Dapače, sretna sam da se pronalazim i u tom području koje sam uspjela povezati s prošlom strukom, iako zvuči nevjerojatno. Posao medicinske sestre izuzetno je dinamičan, potrebno je znati efektivno komunicirati, biti sklon timskom radu, organiziran, posvećen, znati prioritizirati zadatke. Jer, zna se dogoditi da odjednom dobiješ par važnih zadataka i sve treba izvršiti što prije i što efikasnije. Svatko s barem danom u produkcijskom sektoru, zna koliko je sve zapravo povezano; kao medicinska sestra sve radiš za dobrobit pacijenta, kao producent za dobrobit filma ili bilo kojeg drugog aktualnog projekta.

“Želja mi je samo što više raditi. Uvijek sam gladna znanja pa me bliski ljudi često znaju zezati da ću sigurno upisati još koji fakultet. Ako spomenem, primjerice, da mi je zanimljiva neka zgrada, odmah slijedi šala da sigurno planiram upisati arhitekturu. Ali ne, jedino u ovom smjeru se zaista vidim i ne bih voljela raditi niti jedan drugi posao. Smatrat ću se sretnicom dok god radim u svojoj struci.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Kino na pruzi

Objavljujemo tekst nastao povodom programa "Kino na pruzi", koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt "Kino Trešnja".

Dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa

"Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa osvojila su dvije Zlatne Arene na netom završenom, 71. Pulskom filmskom festivalu.

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.

Mašinokoreografije Alaina Resnaisa

Zanimanje Alaina Resnaisa za mašine, mogu se donekle pripisati posleratnom industrijskom "boomu" 1950-ih u Francuskoj.

Petnaesta Nagrada “Vedran Šamanović” Ani Hušman za film “Radije bih bila kamen”

Ovogodišnja, petnaesta po redu Nagrada "Vedran Šamanović", pripala je Ani Hušman za film "Radije bih bila kamen" (2024).

“Burden of Dreams” – Film važniji od života

Četvrtu sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo tekstom o dokumentarcu "Burden of Dreams" (1982) Lesa Blanka.

Otvorene prijave za 33. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 33. izdanje, koje će se održati od 17. do 20. listopada 2024. u karlovačkom Kinu Edison.