Nakon cjelovečernjeg igranog redateljsko-scenarističkog prvenca “Punim plućima” (2022) Radislava Jovanova Gonza, evo i drugog ovosezonskog hrvatskog filma istoga naziva. Sredovječni protagonisti Gonzove priče punim su plućima, smatraju, disali, živjeli jednoć prije, u mladosti, čega se sad, s nostalgijom dakako, prisjećaju. Rođen 1986., Slaven Škrobot, protagonist kratkog dokumentarnog filma “Punim plućima” (VERN’, 2022) Leile Elhoweris, nadomak je ulasku u sredovječnost, a unatoč invalidnosti doista živi punim plućima, odvažujući se, postižući, ostvarujući, kušajući mnogošta što tijekom čitavog životnog vijeka ne uspije ni posve zdravim osobama.
Dokumentarac otpočinje kadrovima egzotičnih nam krajobraza, žirafa, slonova, deva, tamnoputog afričkog-azijskog stanovništva što se bavi pecanjem, trgovinom, ide za svojim poslom, sve uz ljeskave, mekovalovite zvuke afričke pop melodije, na odjavnici ćemo pročitati, glazbenika Commija Baldea Kouyatea, inače Senegalca sa zagrebačkom adresom. Hrvatski putopis u dalekoj zemlji. Neuobičajeno. Nakon naslova, selimo se u interijer urednog, razmjerno običnog, suvremeno uređenog građanskog stana, jedne sobe gusto urešene suvenirskim fotografijama i predmetima odasvud, a još neviđeni hrvatski putnik govori nam o svojim razmišljanjima i iskustvima, o tomu zašto putuje. U trećoj-četvrtoj minuti postaje razvidno da je putnik-govornik, glavni lik filma, tetraplegičar, a tu će već i prepričati kako je stradao (2009. g.), skokom u more, udarivši pri padu glavom o prijateljevo bedro. Slomio je vrat i ostao doživotno paraliziran.
Mada nije općepoznat, ovdašnjem gledatelju današnjice (naravno, kako kojemu) Slaven Škrobot vjerojatno neće biti posve neznan. Kao svjetski putnik i putopisac u kolicima, artikuliran, pristupačan, komunikativan, staložen, nenametljiv, posljednjih je godina stekao određenu medijsku vidljivost te razmjerno često gostuje na većim televizijskim i radijskim postajama kao i na raznim manjim kanalima, podcastima i sličnome, o njemu se piše i s njime razgovara u novinama i na portalima. Drži prigodna predavanja uživo i online, a ima i vlastitu, dobro uređenu, preglednu i zanimljivu mrežnu stranicu na kojoj sam piše putopisne tekstove bogato popraćene fotografijama. Dobitnik je Nagrade “Dijana Klarić” na Hrvatskom festivalu putnika za putnika godine 2020., koju dodjeljuje Hrvatski klub putnika, a globalni klub putnika NomadMania proglasio ga je naj-putnikom s invaliditetom za 2022. g.. Pozornost je privukla i njegova humanitarna akcija “Slavenovih 1000 km u kolicima za osmijehe na licima” u kojoj je vozeći ručni bicikl od Savudrije do Istanbula, od rujna 2021. do veljače 2022., prikupio sredstva zahvaljujući kojima su četiri osobe s invaliditetom dobile prilagođeni ručni bicikl. Prva je osoba na svijetu koja je u invalidskim kolicima došla do vrha stijene Pidurangala na Šri Lanci i do vrha hrama Ad Deir u napuštenom, drevnom gradu Petri (kulturnom dobru baštine čovječanstva) u Jordanu.
Studentski portretni dokumentarni film “Punim plućima” nudi dobar dokumentarni portret, nadilazi vježbovnost, govori o svekolikosti i budi pozitivne, konstruktivne porive.
Gledajući iz filmotvoračkog kuta, naći će se u životu (još mlađanog) Slavena Škrobota materijala za čitavu seriju i(li) niz cjelovečernjih filmova. Pa već blogerski unos “Sretan mi 10. rođendan”, u kojemu brzopetezno opisuje svoj gotovo jednogodišnji boravak i oporavak u bolnicama nakon nesreće, doima se predloškom moguće iznimnog slikopisa koji bi raskošno ispričao i osobnu ljudsku priču i oslikao jezu i sjaj hrvatskog društva i stvarnosti. Posebnosti Škrobotova života vjerojatno je nemoguće smisleno ugurati i u jedan dugi film, a kamoli u kratki. Što izabrati, kako zagledati? Leila Elhoweris odlučila se za prilično jednostavan, ali valjan pristup. U “Punim plućima” o sebi govori samo on, Slaven Škrobot, a slikom i zvukom bilježe se tek dijelovi njegove najobičnije, moglo bi se reći rutinsko-standardne kućne svakodnevice i izvankućne rekreacije kad nije na putu, tijekom nekoliko dana, uz ponešto arhivskih snimaka s njegovih globtroterskih pothvata. Na razmeđi filma i vrsne reportaže, bez praznoga hoda, živo, sadržajno i primjereno prisno.
Spominje Slaven Škrobot, uz ostalo, kako mediji gotovo redovito od njega očekuju da kaže kakvu tzv. inspirativnu misao, pobudnu krilaticu, no da to ne voli, jer nema spremne inspirativne izreke, niti mu kakve padaju na pamet. Postupajući, govoreći razumno, promišljeno i iskreno, ponašanjem i nastupom odaje dojam čovjeka koji je zbiljski usvojio i prihvatio nedaću što ga je snašla, prema nepromjenjivoj činjenici zauzeo realističan stav i upravo time postao uzorit primjer, osoba čiji odnos prema životu i svijetu, bez kukanja i samosažalijevanja, može biti inspirativan kažiput. Ne samo nevoljnima, nego i posve psihofizički sposobnima. “Ja sam na nogama, pa mi ponekad nije do života”, komentar je čitateljice na Facebooku koji zorno govori o stanju u kojemu se s vremena na vrijeme, ako ne i učestalije, zatekne malne svatko, makar pucao od zdravlja.
Ne čini Škrobot nešto zato da bi se svidio drugima, da bi dijelio pouke i mudre savjete, uvjeravao u pravo i krivo, nego zato da mu samome bude dobro koliko može biti. Inspirativne izreke nema spremne u rukavu, jer o tomu očito ne razmišlja na taj način pa se, valjda posve prirodno, nije predao falšnom klišeju gurua samopomoći. Izreći će on tijekom filma poneku rečenicu što bi iz mnogih izvora zazvučala prijetvornom floskulom, od njega, međutim, nimalo slatkorječivo ni zlatousto. Primjerice, više ne može, kaže, “hodati bos i među prstima osjetiti travu”. Mali veliki užitak koji, zar ne, kad nam je lako dostupan, malokad doživljavamo u punoj ljepoti. “Kad iziđem van i sunce mi obasja lice, kad osjetim te zrake topline, ja sam sretan”, veli. Usput, bez potcrtavanja, podignutog prsta i velikog uskličnika. Studentski portretni dokumentarni film “Punim plućima” nudi dobar dokumentarni portret, nadilazi vježbovnost, govori o svekolikosti i budi pozitivne, konstruktivne porive.