“Kad se ujutro probudite, ne razmišljate o gladnima, već o danu ispred sebe i haljini koju ćete kupiti. Tako je i s višom klasom, vi za njih ne postojite”, govori umirovljena francuska sociologinja Monique Pinçon-Charlot, koja je svoj život i karijeru zajedno sa suprugom Michelom posvetila istraživanju više klase i društvenih elita. Kaže to, danas 76-godišnja i još uvijek itekako oštra, simpatična i revolucionarno nastrojena gospođa Monique u dokumentarcu “Vodič za ljubav i borbu protiv kapitalizma” / “A Guide to Love and Fighting Capitalism” / “À demain mon amour” (2021) francuskog redatelja Basilea Carré-Agostinija, koji u naša kina dolazi, nimalo slučajno – na sam Praznik rada, 1. svibnja. Do kraja dokumentarca francuska će sociologinja izmitraljirati cijeli niz zaraznih citata, poput “Danas, više nego ikad, jedino rješenje je revolucija”; no kad se ugase svjetla reflektora i raziđe magla suzavca, u polumraku spavaće sobe ostaju samo Monique i Michel, bračni par čija ljubav traje već pet desetljeća, i gdje prije počinka najvažniji citat ostaje: “Laku noć, dragi/draga. Do sutra”. Nepunih godinu dana nakon prosinačke premijere filma u 2021., kojeg je naša publika mogla vidjeti na prošlogodišnjem Subversiveu, Michel Pinçon će zauvijek usnuti uslijed posljedica Alzheimerove bolesti. Bilo mu je osamdeset.
Iz ove perspektive kasnijeg traganja za dodatnim podacima – u filmu se ne spominje Michelova bolest – zato ne treba previše čuditi posvemašnja suzdržanost francuskog sociologa, prepustivši svojoj supruzi glavnu ulogu pri velikoj većini interakcija u samom dokumentarcu. Par je u svojoj karijeri napisao niz knjiga koje oštro kritiziraju aktualnu inkarnaciju divljeg kapitalizma, uključujući zasebne mete poput bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i sadašnjeg Emmanuela Macrona, kojima zamjeraju povlađivanje takozvanim društvenim i ekonomskim elitama, sve nauštrb radničke klase. Kroz dokumentarac se tako suptilno ili manje suptilno provlači duboko nezadovoljstvo naspram aktualnog predsjednika Macrona, dok primjerice s televizije dopire glas novinara koji želi znati koga pak prvi čovjek Francuske smatra lijenima, ciničnima i ekstremnima. Naravno, ne treba biti naročito pametan i povezati Macronovo upiranje prsta (i) prema “Pokretu žutih prsluka”, čiji je prosvjed krenuo još 2018., upravo zbog njegove neravnomjerno raspoređene politike oporezivanja, u kojem najveći teret pada na leđa radničke i srednje klase. S prosvjednicima se slaže i vijetnamsko-francuski profesor, ljevičarski aktivist i ekonomist Liêm Hoang-Ngoc, koji bračnom paru Pinçon-Charlot na papiru plastično objašnjava svu apsurdnost trenutnog francuskog poreznog sustava: ukratko, povećanje minimalca na tisuću eura koštalo bi vladu mnogo manje od trenutnog pogodovanja najbogatijima, a time bi riješili veliku većinu ekonomskih problema svojih najugroženijih građana.
Simpatije gledatelja će, dakako, većinom biti na strani Carré-Agostinijevih junaka i njihove požrtvovnosti za prava slabijih, petnaestak godina nakon zajedničkog odlaska u mirovinu.
Pinçon-Charlotove tijekom dokumentarca “Vodič za ljubav i borbu protiv kapitalizma” pratimo u tipičnim opservacijskim kadrovima, bilo u njihovim intimnim trenucima odmora i simpatičnog zadirkivanja, bilo kroz razgovore s ljudima iz najrazličitijih slojeva francuskog društva. Monique je ovdje, naravno, mnogo elokventnija, probitačnija, žena koju s uvažavanjem slušaju i tinejdžeri, a mlade žene zaustavljaju u gomili, ističući oduševljenje sociologinjinim knjigama. Njih nije pisala sama, pa Monique brzo tjera mladu pridošlicu u topli zagrljaj supruga Michela. Bračna, ljubavna i profesionalna dinamika opisana u jednom jednostavnom trenutku. Naše protagoniste kamera često prati i na samim prosvjedima, koji znaju završiti i nasilno, poput nekoliko prosvjednika koji su nakon policijskog protunapada ostali bez oka. “Ovo je rat, nitko nas ne sluša”, dodaje jedan od njih. Monique s druge strane, u objektiv kamere televizijske ekipe izjavljuje obično ljudsko, ali često nedostižno: “Ovo je neophodna borba. Za pravo ne biti rob, niti izrabljivan do smrti”.
Simpatije gledatelja će, dakako, većinom biti na strani Carré-Agostinijevih junaka i njihove požrtvovnosti za prava slabijih, petnaestak godina nakon zajedničkog odlaska u mirovinu. Istraživanje, pisanje, otpor aktualnim polugama moći, nikad neće izaći iz mode. No, u konačnici ipak treba reći da dokumentarcu “Vodič za ljubav i borbu protiv kapitalizma” fali ambicioznosti, kako u onom osnovnom tehničkom dijelu gdje autor forsira golu, štrebersku opservaciju, uparenu s jednako takvim kadriranjem i montažom; tako i u narativnom, u kojem hvata isključivo ono što su mu njegovi protagonisti spremni ponuditi na prvu. Tamo gdje se možda osjeća autorska ruka – ista djeluje igranofilmski zadato, poput pomalo naručenih i nerijetko drvenih razgovora supružnika. Očiglednu ljubav među supružnicima ne može se naučiti, ali prirodnost pred kamerama jednostavno nije svačiji talent. I to treba poštovati. Pinçon-Charlotove na prvom mjestu.
