Glazbene ikone kalibra kao što je David Bowie, koje ostavljaju duboki trag ne samo na čitavu eru tijekom koje su stvarali, nego i na razdoblje i pravce koji su uslijedili, obično ne oskudijevaju filmovima snimljenima o njima, kako za njihova života, tako i nakon. Izazov je pritom polučiti nešto novo i neviđeno na biopic filmskom planu, a “Moonage Daydream” (2022) redatelja Bretta Morgena koji nadilazi puku dokumenarnu formu, to većim dijelom uspijeva. Morgen osvjetljava brojne skrivene kutke Bowiejevog mikrouniverzuma i omogućuje uranjanje u njegovu esenciju, obuhvaćajući grandioznost umjetničkog genija sadržanu, između ostalog, u vječno revolucionarnom pomicanju granica, postojanoj ekscentričnosti, avangardi i nadasve vizionarskom pristupu, zahvaljujući kojima je temelje za 21. stoljeće postavio već u 70-ima.
Morgen se već bavio velikim ličnostima, snimajući i ranije filmske biografije poput dokumentarca o Robertu Evansu (“The Kid Stays in the Picture”, 2002.), zatim “Cobain: Montage of Heck” (2015) ili “Jane” (2017). U svojem posljednjem uratku koji ipak nije uspio doći do ovogodišnje nominacije za Oscara, o liku i djelu Davida Bowieja, vodi gledatelja na vizualno-glazbeno putovanja kroz prizmu spiritualnosti te s naglaskom na angažman osjetila. Rano se u filmu otkriva njegova višestruka nadarenost i eklektičnost opusa. Glazbenik, perfomer, slikar, kipar, pisac, pantomimičar – Bowie je bio sve to, ali u prvom redu isticao se kao vrhunski esteta. Morgen je toga svjestan i zaista nastoji uključiti sve aspekte njegova izričaja, iako se primarno fokusira na glazbeni plan. Pokrivena je u tom smislu Ziggy Stardust faza, Berlinska trilogija, hitovi iz osamdesetih, pa i oni s kasnijih albuma kao što je “Blackstar”, iako su neka razdoblja stvaranja dobila više prostora od drugih. Fanovi će vjerojatno zamjeriti nedostatak pred-Ziggy ere, a nema spomena ni velikog dijela njegovog privatnog života (pri kraju je spomenuta Iman, ljubav Bowiejeva života, ali izostavljaju se neke figure poput njegove prve žene Angie). Iako se radi o iscrpnom i ambicioznom projektu, poneke su teme tek zagrebene – vrlo su kratko komentirani, primjerice, dijelovi djetinjstva kroz odnos s majkom i polubratom koji ga je upoznao s brojnim umjetničkim djelima. Oni željni činjeničnijih portreta zato će se morati okrenuti klasičnoj dokumentarnoj lektiri, poput BBC-jevih “David Bowie: Five Years” (2013) i “David Bowie: The Last Five Years” (2017), te “Cracked Actor” (1975).
Rečenice iz uvodnog dijela: “Svi umiremo, sve je prolazno. Ima li smisla?” odzvanjaju minutama koje slijede te redatelj zaista nastoji pružiti odgovor na pitanje kroz Bowiejeve oči. Onaj kojeg naposljetku pronalazi je u slavljenju svijeta i njegove ljepote, koja je za glazbenika upravo u prolaznosti, uzbudljivoj nestalnosti. Bowie konstantno izučava promjenu, između ostalog i kroz revidiranje njegova vlastita shvaćanja stvari oko sebe i načina (glazbenog) izričaja. Također, njegovo vjerovanje u dualističku prirodu i eksperimentiranje s ekstremima u životu navelo ga je na oprečne poteze; npr. koketiranje s budizmom, ali i s nietzscheanskim nihilizmom; na izlaske i drogiranje s jedne kao i povučen i zatvoren životni stil s druge strane. Sam sebe postavlja kao medij za nešto više, za istraživanje svijeta kroz kreiranje drugih identiteta, ustvrdivši da se najugodnije osjeća igrajući druge uloge. Tek je kasnije naučio sam sebe promatrati, razlučivati od svoje karijere i nalaziti unutarnji mir.
Drugačiji, ali ne dovoljno, te suzdržanijih, holivudski skučenih poimanja eksperimentalnog filma, “Moonage Daydream” nalazi se točno na međi nastojanja da ponudi nešto inovativno i toga da barem donekle zadovolji široke mase poznatijim elementima storytellinga.
Kroz film se protežu motivi transcendentalnosti, izvanzemaljskosti i okupiranosti svemirom, također prisutnih u brojnim Bowiejevim pjesmama kao što je naslovna “Moonage Daydream”, zatim “Space Oddity”, “Life On Mars”, “Starman” ili “Hello Spaceboy”. I ovaj film na neki način drži pogled uprt prema zvijezdama i kao takav skrojen je gotovo po Bowiejevoj mjeri. Tim više što je Morgen, koristeći Bowijeve audio-isječke koji služe kao glavna naracija, pustio svom glavnom liku da predstavlja priču o samom sebi. Na taj je način iznio portret persone kod koje osjećamo samospoznavanje i srž percepcije vlastitog imidža, neovisno o svjedočanstvima drugih. Morgenov uvelike introspektivan rad u stanju je pružiti intimno-poetski prozor u mističan um jedne takve osebujne ličnosti, pa su u dokumentarac primjerice utkane Bowiejeve bezvremenske misli o prolasku vremena, životu i smrti, kao i njegov filozofski pogled na temeljnu potrebu za izražavanjem te za prihvaćanjem promjene i kaosa koji su ionako integralni ljudskoj egzistenciji.
U slučaju “Moonage Daydreama” svakako je riječ o netipičnom dokumentarnom i biografskom filmu, kontemplativno-meditativnog i eksperimentalnog više no klasično informativnog karaktera. Morgenov način portretiranja kroči manje utabanim putem i demonstrira odmak od ustaljenih obrazaca, poput talking heads intervjua, kronološke strukture ili iznošenja činjenica. Odabir asinkronije i nelinearnosti kod tretmana i iznošenja materijala smatra se progresivnim te je očigledno namjeran, ali je s druge strane prisutna i njegova namjera za obradu različitih podataka iz umjetnikova života (iako kronološki ispremetanih i, u pravilu, nepodudarnih s vizualnim sadržajem) koje postavlja u službu okvira za Bowiejeva razmatranja i ulazak u unutarnji svijet. Morgen se u kreiranju svog filma oslanja na pristup kompiliranja i kombiniranja raznovrsnog materijala – video-spotovi, arhivske snimke koncerta i intervjua te izjave fanova isprepleću se s found footage kadrovima Bowiejevih vlastitih eksperimentalnih filmova, snimkama njegovih predstava te njegova likovnog stvaranja, ali i isječcima drugih filmskih (često SF) klasika. Redatelj je iskoristio pregršt filmova koji su za Bowieja očito bili formativni, od klipova iz ere nijemog filma (“Put na Mjesec”, “Nosferatu”, “Metropolis” i “Andaluzijski pas”) do recentnijih ostvarenja (preko “Sedmog pečata”, “Čarobnjaka iz Oza”, “2001: Odiseje u svemiru”, sve do “Paklene naranče” i “Na rubu horizonta”). Upareni su i kadrovi filmova u kojima je glumio sam Bowie (“Čovjek koji je pao na Zemlju”, “Labirint”, “Sretan Božić, gospodine Lawrence” ili “Samo žigolo”), dok Morgen nadopunjuje ovaj kompleksan kolaž apstraktnom animacijom i kaleidoskopskim kadrovima u kojima se boje psihodelično i sanjivo prelijevaju.
Implementiranje postupka kombinacije fragmenata, samo po sebi čini referencu na Bowiejevu tehniku pisanja pjesama. On je pak, kao štovatelj beatnik generacije, posudio Burroughsovu metodu po kojoj je cjelovite pjesme izrezivao na zasebne djeliće pa nanovo spajao i preslagivao isječke kreirajući tako novi sadržaj. Bowie je bio suštinski mash-up artist koji ponosno reciklira i radove drugih, no i ovaj film također predstavlja odu i iskreni omaž svim umjetnicima i umjetnosti općenito. Pa ipak, intencija postizanja artističnog prizvuka umetanjem filmskih isječaka nije uvijek urodila željenim plodom i, uzevši u obzir manjak kontekstualizacije, na momente se ostavlja dojam poprilične nepovezanosti i nasumične nabacanosti. Pohvalno je što je Morgen svoj filmski jezik prilagodio bowiejevskom smjeru i ostao odan njegovom stilu. Međutim, koliko god uspijeva zahvatiti sveukupan osjećaj Bowiejevog stvaralaštva i bogate ostavštine, nije ga sasvim doveo do kraja. Za razliku od Bowieja koji, vođen imperativom smjelog rizika umjetničkog poziva, doživljava pravi trenutak za stvaranje onda kad više ne osjetite tlo pod nogama, čini se da Morgen ipak nije u toliko dubokoj vodi, nego još uvijek dotiče sigurno dno. Kao da je zaokret od klasičnog dokumentarca ipak trebao biti 180 stupnjeva, a doživio ga je pod blagim kutom od 45. Drugačiji, ali ne dovoljno, te suzdržanijih, holivudski skučenih poimanja eksperimentalnog filma, “Moonage Daydream” nalazi se točno na međi nastojanja da ponudi nešto inovativno i toga da barem donekle zadovolji široke mase poznatijim elementima storytellinga.
