PočetnaEsejiIstočni horizontiCarol Nguyen - Novi glasovi Jugoistoka

Carol Nguyen – Novi glasovi Jugoistoka

-

Carol Nguyen, izrazito mlada vijetnamsko-kanadska redateljica, scenaristica i producentica, vrlo je daleko od ikakve mogućnosti uvrštavanja u kanon suvremene dokumentaristike. Njezina trenutna dva filma, s trećim kratkometražnim dokumentarnim, odnosno igrano-dokumentarnim naslovom koji je imao svjetsku premijeru na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, predstavljaju svjež i snažan kreativni zamah nove generacije, često druge ili treće generacije migranata, u ovom slučaju u Kanadu, koji kanon, kako onaj popularni ali i žanrovski, svim snagama odbijaju. Iako je Nguyen na samom početku karijere, budući da je njen višestruko nagrađivani “No Crying at the Dinner Table” (2019) bio produciran kao završni film na kanadskom Sveučilištu Concordia, autoričina produkcijska i scenaristička sposobnost te istančana estetika, polako postaju sve primjećeniji u svjetskim alternativnim ali i mainstream dokumentarnim krugovima. No, filmska priča Carol Nguyen, koja je gotovo sigurno tek na svojem početku, samo je snažan odraz jednog većeg pozitivnog trenda inkluzije, svijesti o vlastitom identitetu, povijesti, obiteljskim traumama kao i težnjom za boljom i pravednijom budućnosti.

Odrastajući u Kanadi s roditeljima, sestrom, bakom i djedom, prvom generacijom migranata u Kanadu iz Vijetnama, tadašnje kolonije francuskog imperije, Nguyen kroz svoje filmove, od onih najranijih, kratkih eksperimentalnih, poput “This Home is Not Empty” (2015), “Façade” (2016) i “Tundra” (2018) do već zrelijih ostvarenja dokumentarnog i dokufikcijskog karaktera, primjerice “Every Grain of Rice” (2017) i “No Crying at the Dinner Table” (2019), propituje poziciju treće generacije migranata, one koja trenutno kreće u samostalni život, često psihološki udaljeni pa i izolirani od tradicije i kulture svojih predaka. No, unazad nekoliko godina, promjenjiv i prevrtljiv popkulturni svemir ukazuje na izrazito pozitivne trendove revitalizacije tradicijske kulture, simbola, pa i isticanje posebnosti i osobne povezanosti s vlastitim podrijetlom putem raznovrsnih medija i sadržaja, od popularnih glazbenih, filmskih i serijskih hitova te reklama i modnih trendova (koji ipak ne upadaju u vrlo problematičnu kategoriju cultural appropriation rasprave započete s potpunim pravom prije nekoliko godina). Treća generacija umjetnika i kulturnih radnika, poput Nguyen, u fokus svojih dokumentarnih pa i dokumentarno-igranih i igranih filmova, stavlja vlastitu priču i obitelj, koja kao mikronarativ oslikava jugoistočnoazijsku i vijetnamsko-kanadsku zajednicu te niz dilema, boli, neriješenih trauma s kojima se svi zajedno, kao obitelj i šira zajednica susreću. Izrazito je zanimljivo pratiti autoričino sazrijevanje i dublje promišljanje o raznovrsnim filmskim, ali i kontekstualnim momentima u vlastitim dijelima koji polako postaju sve raslojeniji te spretnije i pametnije komunicirani. Prva dva spomenuta eksperimentalna naslova isključivo su studentske, ali izuzetno uspješne filmske vježbe koje su, kao i kasniji dokumentarni filmovi dostupni besplatno na autoričinom Vimeo kanalu, dok su “Every Grain of Rice” i “No Crying at the Dinner Table” vrlo brzo postali primjetni, kako na studentskim svjetskim filmskim festivalima, tako i na onim profesionalnim, pogotovo posljednji koji je prikazan na preko petnaest filmskih festivala diljem svijeta te je bio u užoj selekciji za glavnu nagradu na nizu njih.

Uz “Every Grain of Rice”, šestminutni, izrazito promišljen i intiman dokumentarni film, otvarajući temu o dugotrajnosti procesa integracije koji, kako Nguyen predstavlja u filmu, traje tri generacije, ostavlja otvoreno interpretativno polje i postavlja pitanje – što se događa nakon što treća generacija odraste i samostalno krene u život? Je li stvarno proces integracije završen ili možda on nikada nije ni krenuo, ili će ipak biti zauvijek nedovršen? Fokusirajući se na detalje, portrete vlastite obitelji te close-up kadrove raznih predmeta unutar vlastitog obiteljskog doma, autorica gradi vizualni narativ o teškoći bivanja u stranoj i još uvijek polovično poznatoj zemlji, osjećaju identitetske pogubljenosti i čeznuća za onim nečim izgubljenim, osjećaju koji ima većina migranata, pa i onih dugogodišnjih, dok snimatelj Luca Cruso Moro spretno i izrazito mekano, svijetlo, pomalo nostalgično ali nikako kroz prizmu patetike, vizualno predstavlja intimni filmski prostor. Privatni predmeti, hrana, prostor i ljudi gradivni su materijali svakog doma, ali i čeznuća za istim. Preko riže, klinčića, čaja te lica roditelja, Nguyen je u ovoj, mogli bismo skoro reći pa vizualnoj i narativnoj studiji, odnosno na neki način i pripremi za njezin dosadašnji najzaokruženiji, najuspješniji i najbolji film – “No Crying at the Dinner Table” – postavila snažne tematske smjernice, dok se ipak, ambijetalno dva filma u potpunosti razlikuju.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "No Crying at the Dinner Table"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “No Crying at the Dinner Table”

Dok je “Every Grain of Rice” izrazito svijetao i prozračan u svojem kinematografskom pristupu, “No Crying at the Dinner Table” je sniman u vrlo mračnom i skučenom prostoru, a gledatelj dobiva osjećaj nemogućnosti bijega od trenutne, vrlo neugodne situacije, budući da se cijela radnja odvija za stolom u blagavaonici tijekom koje članovi autoričine obitelji zajednički slušaju svjedočanstva jedni drugih o zajedničkoj obiteljskoj prošlosti koje je autorica snimila nekoliko dana ranije. Ta nemogućnost bijega i prisiljenost na prihvaćanje situacije i probavljanje iste, ponekad i nakon dugih niz godina, Nguyen je uspješno prevela u svaki filmski aspekt, od onog snimateljskog, preko režijskog, glumačkog, scenarističkog, glazbenog i scenskog. Također, “No Crying at the Dinner Table”, osim što je vizualno izuzetno promišljen i zanimljiv, zvuk je, mogli bismo reći, izuzetno bitan element u ovom filmu, budući da količina tišine i praznog hoda između pitanja i odgovora, kao i općenita glasnoća ljudskih glasova i vanjskih zvukova uvelike formira atmosferu, kao i način gledanja i percepcije filmske radnje. Dapače, niti slika niti zvuk specifično, odnosno odvojeni jedan od drugog ne nude toliku punoću i interpretativni dijapazon koliko mogućnost promatranja dva elementa u cjelini; naravno, s potpunom svjesnošću njihove zasebne posebnosti i specifičnih doprinosa za film. Čak i nevezano za ljudske glasove, zvuk kao jedan od gradivnih elemenata filmskog svemira, čini se ključnim kako za eksperimentalna tako i za dokumentarna ostvarenja ove autorice. Neprisutnost gotovo pa nikakve, pa čak i minimalne glazbe, samo još dodatno upućuju na vrlo specifičnu estetsku i metodološku smjernicu koju Carol Nguyen razvija u svojem filmskom radu. U ovom, pomirenje niti razrješenje višedesetljetnih obiteljskih, duboko povijesnih, kolonijalnih i nadnacionalnih trauma nije krajnja točka. No Carol Nguyen, samim činom konfrontacije članova obitelji s teškoćama i onim neizrečenim, već ranije spomenutom metodom prethodnog snimanja članova obitelji, nudi i otvara prostor za dijalog, odnosno ispunjenje zvukovno praznog prostora vlastite obiteljske blagovaonice. Osim šturog dijaloga i preslušane snimke snimljenih iskaza članova obitelji, zvuk prigušenog plača i boli zbog suočavanja s onim izrečenim, u jednom je trenutku, onom ključnom, pa možda i centralnom za film, u potpunosti ispunio filmski, a ne samo zvukovni prostor koji je odredio cjelokupni ton i poantu “No Crying at the Dinner Table”.

Možda jedan aspekt autoričinog bavljenja tišinom, traumom te životom i životnim uvjetima migranata na Zapadu, dodatno otkrije u njenom novom, kratkometražnom igrano-dokumentarnom filmu “Nanitic” (2022), čija je svjetska premijera održana u sklopu ovogodišnjeg Međunarodnog filmskog festivala u Torontu (8. – 18.9.). Trenutni opus ove autorice nije velik, no već je impresivan. Od eksperimentalnih, dokumentarnih, a sad i igranih naslova, Carol Nguyen je autorica čija će se karijera uvelike pratiti na festivalima i portalima koji prate sve filmske stilove i žanrove, ili bi barem trebala. Treća generacija migranata, kojoj pripada i sama Carol, nakon što su njihovi roditelji, a i bake i djedovi, prošli horore rasizma, zapadnog elitizma i zlatnog doba kapitalizma, ne prihvaća ništa manje nego što zaslužuje, a to je poštovanje, povijesnu i društvenu odgovornost za davno učinjene nepravde prema njihovim obiteljima i jednake prilike za uspjeh i prosperitet. Putem mnogih medija, pa i ovih kreativno-umjetničkih, ova generacija i više nego uspijeva reći svoju priču, bez srama, straha, lažne skromnosti i pogleda ispod oka. Filmovi poput Carolinih tu misiju svakim danom čine jačom i odlučnijom, a time se svi zajedno imamo mnogo razloga veseliti budućnosti, koja je, s ovakvim pojedincima i pojedinkama možda ipak malo svjetlija.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U Art-kinu predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma

U riječkom Art-kinu u utorak će biti organizirano predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma.

Dokukino KIC: Novi ciklus “Hall of Famea” i “20 dana u Mariupolju”

U zagrebačko Dokukino KIC između ostalog dolazi novi ciklus programa "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma".

Fantomske niti

U zagrebačkom Dokukinu KIC nedavno je održan program "Čile: Filmom protiv zaborava".

Hrvatski dokumentarci u Sloveniji i Rumunjskoj

Predstojećih dana i tjedana šest hrvatskih dokumentarnih filmova bit će prikazano na festivalima u Sloveniji i Rumunjskoj.

“Na Adamantu: Nitko nije savršen” Nicolasa Philiberta od 21. ožujka u hrvatskim kinima

U hrvatska kina od 21. ožujka dolazi dokumentarac "Na Adamantu: Nitko nije savršen" (2023) Nicolasa Philiberta.

“The Barber of Little Rock” – Banking while black

"The Barber of Little Rock" američkog redateljskog dvojca John Hoffman - Christine Turner, osvojio je ovogodišnjeg kratkometražnog doku-Oscara.

96. Oscari: Očekivani Zlatni kipić za “20 dana u Mariupolju” Mstislava Černova

U losanđeleskom Dolby Theatreu sinoć je održana 96. po redu svečana dodjela nagrade Oscar.

Otvorene prijave za treći “AJD Industry Days @ AJB DOC”

Otvorene su prijave za treći "AJD Industry Days @ AJB DOC", koji se održava u sklopu Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans.

Ususret Oscarima u Dokukinu KIC

Vikend u zagrebačkom Dokukinu KIC posvećen je programu "Ususret Oscarima".

[VIDEO] Tamara Babun: “Crowdfunding ne može biti redoviti način financiranja filmova”

Producentica Tamara Babun za naš portal govori o svojoj producentskoj kući Wolfgang&Dolly te između ostalog i novom projektu 'Sakupljač snova'.