Iz Sarajeva za Dokumentarni.net: Iva Rosandić
Proglašenjem pobjednika kulminiralo je Peto izdanje Festivala dokumentarnog filma Al Jazeera Balkans (AJB DOC), koje se od 9. do 13. rujna održavalo u Sarajevu. Filmovi su ove godine bili dovoljno tematski raznoliki da su pokrivali širok spektar interesa publike, posebno oni koji su se direktno referirali na historijsko-društvene fenomene lokalnog područja. Ostvarenja prikazana u natjecateljskoj konkurenciji, povučemo li paralelu prema prijašnjim izdanjima, većim su se dijelom priklanjala individualiziranim redateljskim postupcima, kao i nametanju produktivnog odnosa prema protagonistima.
Očekivano, već zbog reakcije publike, ali i činjenice da se konkretnim angažmanom film upotrebljava kao jedno od sredstava u borbi za dosezanje cilja, žiri (Aida Begić, Dana Budisavljević, Fatma Riahi, Phil Grabsky i Ensar Altay), glavnu je nagradu dodijelio dokumentarcu “Children of the Enemy” (2021) redatelja Gorkog Glaser-Müllera. Posebno su priznanje dali filmu “All that Remains to be Seen” (2022) autorice Julije Bezerre Madsen.
Programski žiri AJB DOC-a (Lejla Dedić, Sead Kreševljaković i Đani Hasečić) nagradio je film “A Parked Life” (2022) Petera Triesta, a Posebno priznanje otišlo je Marcu Wieseu za dokumentarac “This Stolen Country of Mine” / “Mein gestohlenes Land” (2022).
Oba se pobjednička filma referiraju na društvenu stvarnost s konkretnim ciljem zagovaranja sustavnih promjena, odražavajući preko pojedinačnog primjera neodrživost postojećeg stanja. Također, nadilaze klasičan dokumentaristički pristup u korist angažmana, odnosno esteticizma kao ravnopravnog faktora u ocrtavanju konteksta priče.
Posljednjeg dana prikazana su preostala dva filma unutar konkurencije “Kuća od krhotina” / “A House Made of Splinters” (2022) Simona Lerenga Wilmonta i “No Place Like Home” (2022) Emilie Beck. Iako je priča “Kuće od krhotina” smještena u ratnu Ukrajinu, aktualna situacija čini tek okvir snimanja, fokusiranog na institucionalizaciju djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. U osnovi klasično strukturiran film, predvidljive izmjene totala s kadrovima lica koji pobuđuju empatiju, ambiciozno zahvaća u život većeg broja djece, a da niti jednu liniju ne razradi do kraja. Također, s etičkog je aspekta nerazjašnjeno dopuštenje za snimanje maloljetnika u nepovoljnom položaju.
“No Place Like Home” također je školski oblikovana priča o usvojenoj djevojci sa Šri Lanke, koja u potrazi za identitetom otkiva povijest neokolonijalnog nasilja, manipulacije stanovništvom i sustavnog zanemarivanja trećih zemalja.
U programu “AJB prikazuje” vidjeli smo film Irene Škorić “Nepoznato o poznatima: Miroslav Ćiro Blažević” (UO Noć hrvatskog filma i novih medija / Sportska TV / Al Jazeera Balkans; 2022.), kojem nedostaje provodna nit kroz gomilu često suvišnog i nefunkcionalnog materijala. Nije jasno opravdava li se gubitak kontrole nad sadržajem pokušajem dočaravanja načina mišljenja i disperzije pažnje protagonista, no činjenica jest da Ćiro Blažević bez ikakve redateljičine intervencije asocijativno prepričava životne epizode, najčešće se zaplićući u kontradikcije. Publika je kao i uvijek film zbog protagonista prihvatila sa simpatijama, no unatoč afirmativnom pristupu na liniji medijski posredovane postojeće slike o poznatom nogometnom treneru, neumoljivu je realnost njegove društvene uloge, prije svega devedesetih, nemoguće istisnuti u pozadinu. Humorni pristup ne bi smio zamagliti činjenicu protekcije i ostajanje uz bok kriminalnom režimu, bez obzira koliko osobni udio bio benigan. Javna pozicija zahtijeva odgovornost, nevezano uz postignuća u drugim područjima, a dok svi akteri ne osvijeste ulogu u procesima koji su naše društvo negativno odredili do danas, teško možemo očekivati produktivnu komunikaciju na širem planu.
