Bilo bi nezamislivo, a vjerojatno bi i graničilo sa svetogrđem da Festival dokumentarnog rock filma DORF u svoj program ne uvrsti film o Donu Lettsu, čovjeku koji je u njezinim počecima ovu manifestaciju podržao svojim gostovanjem u Vinkovcima 2008. godine. Festival mu se osam godina kasnije odužio selidbom u Pulu gdje je Letts nastupao u sklopu Seasplash Festivala, tamo mu uručivši nagradu za životno djelo. Veza se, dakle, nastavlja i ove godine, kada je jedan od udarnih filmova u programu 16. DORF-a upravo “Rebel Dread” (2020), biografski dokumentarac o Lettsu čiju režiju potpisuje William E. Badgley, autor nekoliko glazbenih dokumentaraca, među ostalima i ženskoj punk grupi The Slits, kojoj je upravo Don Letts bio menadžer.
Letts je čovjek kojega je nemoguće opisati u nekoliko riječi. Bio je, i još uvijek jest, sve i svašta: DJ, modna ikona, filmaš, menadžer, simbol punk i reggae/dub kulture, glazbenik i radijski voditelj… Ipak, iznad svega ostalog, Lettsa će se vjerojatno najviše pamtiti kao redatelja videospotova, pogotovo onih iz formativnog razdoblja punka i post punka kada je snimio prve vizualne uratke bendova kao što su Public Image Ltd. čiji je frontmen John Lydon prethodno bio poznat kao Johnny Rotten, pjevač Sex Pistolsa, te naravno The Clash za koji će snimiti cijeli niz spotova počevši s legendarnim “London Calling”.
Film “Rebel Dread” katapultira nas in medias res u London sedamdesetih gdje Don Letts, potomak jamajkanskih roditelja, na temelju svoje neupitne karizme, izgleda i stila postaje jednom od ključnih figura kontrakulture, prvo vodeći Acme Attractions, dućan s odjećom u kojem su se susrele naizgled oprečne sile punka i reggaea/duba, a zatim kroz povezanost sa svim ključnim akterima tadašnje britanske scene, od Malcolma McLarena i Vivienne Westwood, preko sve sile punk izvođača kao što su Sex Pistols, The Clash, Shane MacGowan i The Pogues, mladi Billy Idol i svako drugo ime koje se može zamisliti. Naravno da neće propustiti ni priliku družiti se s legendarnim Bobom Marleyjem kad će ovaj provoditi vrijeme u egzilu (“Exodus”), nakon što je na njega izvršen pokušaj atentata na rodnoj Jamajci. Letts je velikom kantautoru tada objasnio povezanost punk estetike i reggae poruka o slobodi, što je u filmu zgodno prikazano kroz nekoliko stripovskih sličica.
“Rebel Dread”, kao još jedan u nizu sve većeg popisa aktualnih dokumentaraca kojima je jedna od glavnih tema razdoblje punka u Britaniji, nevjerojatno je lak i pitak film i njegovih osamdesetak minuta prolazi u trenu, pa gotovo postavlja pitanje koliko je uopće moguće da se imalo dublje ureže gledatelju u pamćenje.
Letts se zaposlio kao DJ u novootvorenom klubu Roxy 1977., a njegov je stan postao popularnim okupljalištem za aftere. U to je vrijeme nabavio i svoju prvu Super 8 kameru i stao bilježiti koncerte u klubu, kao i tulume koji su im slijedili, a taj je materijal postao temeljem za njegov prvi dokumentarac “The Punk Rock Movie” (1978). Badgley se uvelike koristi Lettsovim vlastitim arhivskim materijalom, a ujedno i svom subjektu predaje i glavnu riječ u pričanju njegove životne priče. Pomoć mu u tome pružaju i njegova obitelj, prijatelji i suradnici među kojima se izdvajaju Lydon, Mick Jones i Paul Simonon iz The Clash te Grant Marshall poznatiji kao Daddy G, DJ i osnivač Massive Attacka. Lettsov životni put nastavlja se izletom u Jamajku na koji ga vodi sam Lydon, a gdje se Letts po prvi put susreće sa zemljom iz koje mu vuku korijeni, kao i sa svojim glazbenim uzorima koji na njegovo iznenađenje žive teške živote bez bogatstva i slave koje zaslužuju. Film gubi na snazi kad Letts s The Clash odlazi u New York te nakon raspada benda i sam započinje glazbenu karijeru kao dio Big Audio Dynamite, benda koji će pokrenuti gitarist Clasha Mick Jones. Uz sve to Letts će nastaviti svoju karijeru snimatelja videospotova, pa će tako surađivati s velikanima kao što su Bob Marley, The Pogues, The Pretenders i Elvis Costello, a bit će i jedan od redatelja proslave neovisnosti Namibije što će rezultirati njegovim prvim odlaskom u Afriku u kojoj će se osjećati, kako sam kaže, poput vanzemaljca.
“Rebel Dread”, kao još jedan u nizu sve većeg popisa aktualnih dokumentaraca kojima je jedna od glavnih tema razdoblje punka u Britaniji, nevjerojatno je lak i pitak film i njegovih osamdesetak minuta prolazi u trenu, pa gotovo postavlja pitanje koliko je uopće moguće da se imalo dublje ureže gledatelju u pamćenje. Najveća mu je snaga upravo opipljiva karizma koja izbija iz Lettsa te njegova izravnost, iskrenost i otvorenost kojom priča dogodovštine iz svog života prepunog druženja s slavnim genijalcima iz svijeta glazbe. Lettsova razmišljanja o punk kulturi i životu samome puna su britkih zapažanja i izjava koje bi se moglo citirati po raznim memeovima do kraja interneta. Sudeći prema ovom filmu, cijeli njegov život stane u jednu od takvih: “Dobro se provedi, izgledaj dobro i daj sve od sebe da ne budeš pizda.”