Nadahnut konferencijom za novinare trojice muškaraca 2018. godine, koji su iskazali svoju namjeru otkriti imena 230 svećenika povezanih sa sustavnim zlostavljanjem djece pod zaštitom Katoličke crkve, američki redatelj Robert Greene (“Actress”, “Kate Plays Christine”, “Bisbee ’17”) odlučio je filmski ispričati njihovu priču. Točnije – dopustiti njima samima da priču izgovore Greeneovim filmom; ili još preciznije, za tu im je potrebu prepustio svoj film u ruke. “Procession” (2021) govori o sudbini šestorice muškaraca koje su kao djecu seksualno zlostavljali katolički svećenici, a Greene petorici od njih (posljednjem je slučaj u sudskom postupku, pa je ovdje samo u funkciji potpore) daje priliku ispričati svoje priče, snimajući igrane scene u kojima pokušavaju doći do korijena vlastitih trauma. Većinu filma zapravo pratimo njihove pripreme za snimanje tih scena, a zatim i konačni proizvod.
Tema seksualnog zlostavljanja djece jedna je od najmučnijih zamislivih, a praćenje zajedničkog suočavanja šestorice subjekata s njihovim posljedicama, čak i nekoliko desetljeća kasnije kroz terapiju dramom koju provodi terapeutkinja Monica Phinne, nije nešto što se lako zaboravlja. Ponovno glumljenje traumatičnih događaja pred kamerom u svrhu otkrivanja novih spoznaja, prije deset godina u djelo je proveo američki autor Joshua Oppenheimer u svom filmu “Čin smaknuća” / “The Act of Killing”. Tada je počinitelje strašnih zločina u Indoneziji sredinom šezdesetih suočio s njihovim postupcima, tjerajući ih da iste rekreiraju u bizarnim, vlastito osmišljenim scenama. Oppenheimerov film jedan je od najboljih dokumentaraca 21. stoljeća, djelomično upravo zbog scene u kojoj se ubojica slomi u trenutku prebacivanja u ulogu žrtve; tek tada dolazi do rušenja barijere, kojom se dotad psihološki distancirao od svog nasilja, toliko da ga je do tog trenutka bio spreman opušteno prepričavati i veselo odglumiti u nekoj sceni iz lažnog mjuzikla ili vesterna.
Koliko god Greene pokušavao prikazati terapiju iz filma preobražujućom, ostaje dojam o trajno slomljenim muškarcima kojima je najviše godilo zajedničko druženje i dijeljenje svoje traume.
Situacija je u “Procession” obratna – ovdje žrtve glume zlostavljače i nema efekta otkrivanja novih spoznaja u njihovim malim igranim filmovima, pa eventualno svjedočimo emotivnim prelamanjima u smislu povratka subjekata svojim traumatičnim situacijama, gdje dobivaju priliku drugačije reagirati na njih. Koliko god to pozitivno djelovalo na njihove emocije, uz sve pohvale koje zbog toga napori autora zaslužuju, gledatelj će naći premalo utjehe gledajući njihovu terapiju.
Iskustva šestorice su zastrašujuća, posebice ono Mikea Foremana kojeg je majka natjerala da se vrati svećeniku koji ga je zlostavljao i donese mu tortu ili pak ono Dana Laurinea kojega su dvojica svećenika silovala u kući na jezeru. Gotovo nijedan od svećenika zlostavljača na koncu nije kažnjen. Obrasci su isti u Sjedinjenim Državama kao i u ostatku svijeta; postupci zataškavanja i selidbe počinitelja iz župe u župu (u nekim slučajevima čak i na više pozicije u crkvenoj hijerarhiji) poznati su nam otprije, između ostaloga i iz istinite priče Oscarom nagrađenog igranog filma “Spotlight” (2015). Ožiljci koje nose ljudi poput šestorice iz Greeneovog dokumentarca stvarni su i ne zacjeljuju. Neki od njih zbog toga imaju narušene odnose s obiteljima, neki je uopće nisu niti u stanju imati. Koliko god Greene pokušavao prikazati terapiju iz filma preobražujućom, ostaje dojam o trajno slomljenim muškarcima kojima je najviše godilo zajedničko druženje i dijeljenje svoje traume. I praviti se da na ovaj način jedni drugima doista pomažu. Nešto nalik iskrenoj katarzi nažalost izostaje.
