Nezaobilazna snaga hrvatskog dokumentarizma 21. stoljeća, autor srednje generacije Goran Dević neprestano snima i po nekoliko filmova, osobito rado onih vezanih uz Sisak, grad njegova odrastanja. U posljednjih desetak godina srednjemetražni “Dvije peći za udarnika Josipa Trojka” (Petnaesta umjetnost, 2012.) o pretvorbeno (post)tranzicijskom urušavanju Željezare Sisak, cjelovečernji “Buffet Željezara” (Petnaesta umjetnost, 2017.) o depopulaciji grada kroz prizmu posljednjeg, slabašnog izdaha skromnog naslovnog ugostiteljskog objekta koji je zadržao većinu obilježja samoupravno socijalističkog podrijetla, i “Na vodi” (Petnaesta umjetnost, 2018.) o bolnim tragovima nedavne prošlosti koji izbijaju na površinu kroz nenametljivo subivstvovanje filmaša uz ratne veterane, hrvatskog i srpskog, koji se osamljenički druže na sisačkoj rijeci. I kratki igrani film “Nedjelja” (2015) smješten je u Sisak, u godinu 1980., na dan smrti predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita.
Snimio je Dević u tom razdoblju i dokumentarnu seriju “65+” (Petnaesta umjetnost / HRT; 2016.) usmjerenu na osobe treće životne dobi te “U ime Republike Hrvatske” (Petnaesta umjetnost, 2019.), o kontroverznom aktivistu Marku Franciškoviću, koji se nisu doticali Siska, a u pripremi su još dva cjelovečernja nesisačka filma, igrano-dokumentarni “Što da se radi?” o nestabilnoj sudbini zagrebačke Tvornice željezničkih vozila Gredelj i dokumentarni “Punkt”, o punktu za cijepljenje protiv bolesti COVID-19 na zagrebačkom Velesajmu.
Njegov, pak, najnoviji zgotovljen film, u Hrvatskoj premijerno prikazan u regionalnoj konkurenciji 18. ZagrebDoxa, “Hrvatskog narodnog preporoda” (Petnaesta umjetnost, 2022.), nastavlja sisački niz zapažanja o zamiranju toga nekoć znatno življega i prosperitetnijega grada. I taj se, suzdržano promatrački, hoteći stvoriti privid neprisutnosti filmske ekipe, bilješki koje su nastale same od sebe, usredotočuje na zapise neuzbudljivih, rutinskih, banalnih izvadaka iz života malog, običnog čovjeka, jedinke naroda, skromnog pučanina koji gleda svoja posla, što se uglavnom svodi na održavanje egzistencije u zadanim okolnostima, i čije djelovanje nema osobitijeg utjecaja na širu zajednicu. Mjesto zbivanja stambeno je naselje, nekoć predgrađe, nedaleko od Željezare Sisak, točnije naslovna Ulica Hrvatskog narodnog preporoda, sa zgradama izgrađenima 1960-ih, za radnike Željezare. Prvih pet minuta filma zaprema arhivski materijal – posrijedi su dinamični propagandni radovi ostvareni za Radioteleviziju Zagreb, u vrijeme izgradnje rečenih zgrada, što žustro uvjeravački hvale napredak i postignuća države samoupravnog socijalizma, koja se zdušno brine za svoje radnike, pregaoce na putu izvjesno bolje i svjetlije budućnosti, među inime podižući im suvremene, funkcionalne i udobne, već moderno namještene stambene objekte, u neposrednoj blizini njihova radnoga mjesta, na zemljištu na kojem su dotad živjeli priručno se snalazeći u skromnim uvjetima poluimproviziranog barakaškog naselja. Premda bi se lako moglo pomisliti kako su ta nedvojbeno državotvorna djela tek niskovrijedni narudžbeno odrađeni zadaci, danas zanimljivi isključivo kao dokument prošlosti, radovi na odjavnici Devićeva filma identificirani kao “Grad željeza” Bore Slanine i “Oko željezare nikao je grad”, 1965. hvalevrijedni su, pomno i znalački izrađeni filmovi pregledne strukture, živoga tempa, zamamne crno-bijele fotografije, praćeni (ili vođeni) spikiranjem ugodne i dobro odmjerene intonacije na kakvu se ne nailazi često.
Sve, odakle god potjecalo, kad-tad izgubi svježinu, dotraje, iscrpi se, usahne. “Hrvatskog narodnog preporoda” zagled je u jedan od primjera, koji se – grko, zar ne? – odigrava u ulici tako uznosita naziva.
Polet tadašnje vjere u bolje sutra koje nastupa već danas, ma sve da i bio ideološki diktiran, hinjen, prijetvoran, odmijenit će, uvođenjem Devićevih kadrova snimljenih više od pola stoljeća poslije, posvemašnji nedostatak istoga. Ondje gdje se optimistično sijalo i sadilo bujanje sreće i zadovoljstva, u 21. stoljeću tromost, besperspektivnost, nevoljkost, statično bivanje potuljenih ljudi koji kao da ne znaju što bi sa sobom, a dane, kad se već mora, bezvoljno otaljavaju baveći se, da im prođe vrijeme, elementarnim svakodnevijama kao što su kuhanje, jedenje, pranje rublja i posuđa, šivanje, gledanje televizije ili pametnog telefona, zurenje u prazninu, ustajanje, lijeganje. Dvojac što, klateći se ispred zgrade, trajanje krati požudnim naginjanjem boce, u tom se okružju doima gotovo kreativnim. Ima tu, doduše, ponešto susjedskog čavrljanja, tražit će se i izgubljena ljubimica maca, jedna će starica iseliti u dom za starije i nemoćne, jedna će mnogočlana izbjeglička, bliskoistočna obitelj useliti u zgradu, no sve predstavljeno u naročito niskom ključu podigranosti, nedogađajne nedramatičnosti, prevladavajućeg okusa marginalne beznačajnosti i trpne nemoći. Jedini progres, zametak nade, slikanje je velikoga, šarenoga, živahnoga murala na pročelju zgrade, kojim je ovlašno ocrtan kakav-takav vremenski okvir. Sve ostalo stagnacija, odustajanje, odumiranje, nestajanje.
U kontekstu prošlosnog uvodnika, prirodno je namah pomisliti kako je pred nama slika, rezultat iznevjerenih obećanja prošloga, ondašnjega sustava. I to je, dakako, dio istine, dio složene jednadžbe, no štošta se u međuvremenu odigralo, promijenilo, preoblikovalo, pa je sadašnje stanje barem isto toliko i posljedica novijih, postsocijalističkih mijena, pravaca, politika… koje su također blagoglagoljivo gugutale o medu i mlijeku. A uostalom, ionako većina toga, ako ne i sve, ima svoj početak, razvoj i svršetak. Sve, odakle god potjecalo, kad-tad izgubi svježinu, dotraje, iscrpi se, usahne. “Hrvatskog narodnog preporoda” zagled je u jedan od primjera, koji se – grko, zar ne? – odigrava u ulici tako uznosita naziva.
