Prošlo je nekoliko godina od radioničko-scenskog projekta Montažstroja, koji je u skladu s idejom participativnog kazališta i jasnom sviješću o implicitnoj političnosti izvedbe, postavio predstavu “55+”, angažiravši pritom osobe starije od 55 godina, čije se životno iskustvo posredstvom umjetničkog čina naočigled transformiralo. Iz projekta je proizašao film “Potrošeni” (Montažstroj, 2014.) potvrdivši režijsku izvrsnost Boruta Šeparovića u ophođenju s protagonistima, poigravanju očekivanjima gledatelja i iskorištavanju potencijala intermedijalnosti. No, višestruka marginaliziranost osoba treće dobi problematizira se gotovo u istoj mjeri u kojoj se konkretne posljedice socijalne isključenosti sustavno ne rješavaju.
Najnoviji AV projekt posvećen osobama starije životne dobi, pod nazivom “65+” (Petnaesta umjetnost / HRT; 2016.) u režiji Gorana Devića, dolazi danas (ponedjeljak, 4.6. od 11 sati) na ekrane Prvog programa HTV-a. Prikazat će se prva epizoda serijala od 12 nastavaka pod nazivom “Druga ljubav” koja se bavi pitanjem ulazaka u nove ljubavne odnose nakon smrti dugogodišnjih bračnih partnera.
Oba projekta, i onaj Šeparovićev i novi Devićev, imaju više poveznica od samog naziva. To je već i odluka uključivanja profesionalnog glumca, koji progovara iz osobne, umirovljeničke vizure, čime se zadane uloge dovode u pitanje, a osvješćuje društveno uvjetovano kreiranje identiteta. Struktura je u toj mjeri otvorena da je definiraju protagonisti, koji ostaju aktivni sudionici, a nikad tek objekt radoznalog pogleda. Ipak, za razliku od Šeparovića koji će od protagonista zahtijevati aktivnu preobrazbu, Devića odlikuje suptilan pristup. Umjesto da provocira akciju, on bilježi reakciju, iscrpljujući redateljsku intervenciju u odabiru teme, koja je dovoljno aktualna da se premetne u dijagnozu društva u cjelini. Svaka epizoda djelić je portreta generacije na kojoj se prelamaju paradoksi suvremenosti.
Ciklus istovremeno zadovoljava dvije oprečne ambicije. S jedne strane razotkriva društvenu simptomatologiju kojom odabrana društvena skupina biva naročito pogođena, a ujedno sabire sva proturječja konkretnog povijesnog trenutka, kao i neriješene sukobe koji mu prethode. S druge je strane riječ o intimističkom portretu individualizranja zajedničkog iskustva kroz specifičan odnos prema svakom pojedinom protagonistu.
Kamera se prirodno uklapa u ambijent, podmeće kao prozor u svijet i omogućava željeni kontakt. Njeno bezuvjetno prihvaćanje afirmira potrebu za svjedočenjem. Odrješitost u nastupu, pa i strah da će se propustiti naglasiti ono važno, junake tjera na djelovanje. Razgovori i kretnje odvijaju se prirodno, tek fokus na određenu temu podsjeća na navođenje u pozadini. Dević ilustrira raspon mišljenja, osjećanja i djelovanja onih koje smo skloni ignorirati. Intenzitet njihova emocionalnog iskustva ili snaga promišljanja, iznenađuju britkošću i jasnoćom. Radilo se o umjetničkom ili društvenom angažmanu, odnosu prema sebi ili drugima, Devićevi junaci u većini slučajeva pokazuju izraženi integritet. U osnovi neinventivan televizijski postupak ne narušava dinamičnost cjeline, koju kreiraju protagonisti, dok njihov senzibilitet određuje ton i atmosferu filma. Kamera podržava zahtjeve likova – u trenutku kad je fokus na aktivnom junaku, odgovara promjenama kuta snimanja, izlaskom u prostor i kreiranjem odgovarajuće živosti. Međutim, kad priroda zabilježene situacije to traži, održavat će se statična forma vođenog razgovora.
Ipak, inzistiranjem na opservacijskom pristupu i povlačenju redateljske figure u korist protagonista, onemogućava se polemički odmak prema problematičnim izjavama ili stavovima. Iako je društvena kritika u “65+” implicitno prisutna, iza naoko objektivnog i uvažavajućeg pristupa, jednakovrijedno se tretiraju samosvjesni, autoironijski i cinični komentari, kao i oni koji su naprosto diskriminatorni. Tu se otkriva točka koja narušava skladnu cjelinu, kao i činjenica da razlika u pristupu pojedinim skupinama može biti ključna za ostvarivanje cilja koji se u konačnici želi postići. Upravo zato Šeparovićev pristup kojem je inherentan puni angažman i koji pretpostavlja rad na osobnom razvoju marginalizirane skupine, čime društvena korist postaje višestruka, funkcionira bez proturječnih momenata. Devićev je pristup funkcionalan sve dok se ne ogole intelektualne, socijalne ili ekonomske razlike koje se generiraju do danas, kojih je gledatelj doduše svjestan, no pitanje je do koje su to mjere i sami sudionici.
Svakako je najveći uspjeh serijala osciliranje između općeg i posebnog. Osobne priče određene širim društvenim konotacijama, istovremeno su portreti individualnih osoba i produkti povijesnog vremena. Epizoda “Idemo na more” prikaz je umirovljeničkog izleta, koji se premeće u svjedočanstvo propalog sustava u kojem odlazak na ljetovanje nije bila ekscesna epizoda. Suvremena degradacija iskazana kroz sliku, kontrastirana je verbalizaciji nekadašnjeg položaja. Dević ovdje stvara kratku posvetu radničkoj klasi i onome što je doslovno i figurativno od nje ostalo. “Umirovljenici su poduzetnici”, reći će jedan od junaka epizode “Novac”, kojom se još dublje otkrivaju socioekonomski uvjeti starenja u Hrvatskoj. Prodaja na Hreliću ili odlazak u inozemstvo (“Gastarbajteri”) svakodnevica je pak umirovljeničkih života. Stiješnjeni između potreba i mogućnosti, egzistencijalna borba nikad ne prestaje.
U lirske se prizore igre s unucima nenametljivo umeću momenti proživljenih tragedija ovih prostora – epizoda pod nazivom “Unuci” s lakoćom, ocrtavajući generacijski raspon, postaju izraz povijesti, spleta siromaštva, netrpeljivosti, ali i mogućeg suživota. Priče o samoći suprotstavljaju se živosti umirovljeničkih domova. Iz vreve različitih osobnosti izdvojit će se oni dovoljno osebujni, grčeviti i vitalni, čija je priča univerzalna baš u svojoj specifičnosti.
Svaka se epizoda serijala “65+” može promatrati kao zasebna crtica, no umješnost se pokazuje u konstrukciji cjeline kao široke i višeznačne generacijske slike. Dević razbija mit o starosti kao tabuiziranom iskustvu, koje formira samo strah od propadanja. Smrt je dio našeg univerzuma, kao i čitav niz niz zajedničkih vrijednosti koje će u serijalu izbiti u prvi plan. Svi dijelimo isti spektar osjećaja i misli, u konačnici i društvo sa svim njegovim paradoksima.