Hannibal Buress nedvojbeno je poznat po svojoj komičarskoj karijeri (iako ne priprada eliti ovog zanata), podosta više po ulozi sidekicka u genijalnom, manijakalno apsurdističkom “The Eric Andre Showu” (2012. – ) kojim se američki pojam celebrityja iz epizode u epizodu rastavlja na proste faktore. Pa ipak, ime Hannibala Buressa zauvijek će se vezati za konačni pad čovjeka – ili bar početak istog – koji je desetljećima predstavljao moralnu vertikalu, američkog oca, filantropa i ultimativni svjetionik Afroamerikancima. Buress je tog usudnog dana, 16. listopada 2014. godine, nakon nastupa u filadelfijskom The Trocaderu, zauvijek srušio godinama polirani imidž glumca i komičara Billa Cosbyja, koji će nekoliko godina kasnije biti osuđen (kasnije i oslobođen uslijed pravnih tehnikalija) za seksualno zlostavljanje, preciznije – silovanje šezdeset različitih žena u razdoblju od 1965. do 2008. godine. Do tog trenutka o Cosbyjevim nedjelima uglavnom se šuškalo ispod glasa, dijelom pripisujući glasine i celebrity načinu života, kojem nevjera i neumjerena konzumacija opijata nipošto nije strana. No, nakon što je snimka Buressovog stand-upa postala viralna (dio Cosby rutine Buress je već šest mjeseci ponavljao na svojim nastupima, bez ovakvog odjeka), svijet je za Billa Cosbyja preko noći postao puno manjim mjestom, a glumac i komičar jednakom je svjetlosnom brzinom izgubio status jedne od najomiljenijih američkih showbiz zvijezda.
Na nedavno završenom, 38. Sundance Film Festivalu svjetski-premijerno je predstavljena mini-serija “We Need to Talk About Cosby” (2022) Waltera Kamau Bella (W. Kamau Bell), dok je televizijska premijera, zanimljivo, došla posljednjeg dana trajanja festivala (30.1.) na Showtime. Bellu je četverodijelni serijal o Cosbyju dosad najznačnija redateljska gaža, a Amerikanci ga pamte po stand-up nastupima te voditeljskoj ulozi u dugovječnoj seriji (tamo je i jedan od izvršnih producenata) “United Shades of America” (2016. – ), koja otvara aktualna društveno-politička pitanja u SAD-u. “WNTTAC” je ipak nivo-dva iznad sve što je Bell dosad radio u medijskom prostoru, jer je i sam Bill Cosby toliko kompleksna i duboko u američku svijest/javni prostor utisnuta ličnost, koju bi se moglo obraditi u više dokumentarnih filmova/serija, redatelja sasvim različitih autorskih poetika.
“We Need to Talk About Cosby” u četiri jednosatne epizode, srednjestrujaškim pristupom kroz intervjue i arhivski materijal, dekonstruira karijeru te učinak sveukupnog scenskog i inog djelovanja na širu zajednicu, odnosno konzumente zabavnog sadržaja, slobodno možemo reći jedne od najvećih pop-ikona 20. stoljeća. A Billu Cosbyju od samih je početaka jedino nebo predstavljalo istinsku granicu: od meteorskog uspona u stand-up krugovima (najprije obiteljski humor, kasnije društveno angažiranije teme), uloge u seriji “I Spy” (kao ravnopravna zvijezda bijelom kolegi Robertu Culpu, rušeći stereotipe o karikaturalno glupim Afroamerikancima koji su dotad prolazili u filmovima i serijama; borba za angažiranje afroameričkih kaskadera), animiranog serijala “Fat Albert” do megapopularnog “The Cosby Showa” (1984. – 1992.), koji je zemlji velikih rasnih podjela pokazao pomalo utopijsku (ali nimalo manje humorističnu), visokoobrazovanu verziju crnačke obitelji bez financijskih problema. No, dok je javnost Cosbyja poistovjećivala s njegovim moralno autoritativnim ulogama i edukacijskim pojavljivanjima na televiziji, u stvarnosti je ova show biz ikona plovila dijametralnim moralnim meridijanima. Cosby je, naime, godinama, pa i desetljećima, zloupotrebljavao svoj superzvjezdani status obećavajući mladim djevojkama brda i doline (privatni glumački satovi, obećavanje uloga itd.), da bi im potom naočigled davao ili skrivećki u pića sipao hipnotičke sedative poput Quaaludea. Zatim ih je, dok su ove bile u nesvijesti, silovao. O svemu ovome kroz sve četiri osobe na iznimno upečatljiv, iako sadržajno, dakako, itekako mučan način, svjedoče brojne glumčeve žrtve.
“We Need to Talk About Cosby” pred svoje gledatelje ne odlazi s ambicijom davanja svih mogućih odgovora, ali na vrlo pitak način može poslužiti za otvaranje dijaloga o cijelom nizu izuzetno teških tema. Danas smo kao društvo nemjerljivo opremljeniji o njima ne samo razgovarati i ukazivati, nego ih aktivno i rješavati.
W. Kamau Bell ne gazi Cosbyja đonom tijekom četiri sata trajanja mini-serijala, postavljajući uobičajeno, ali zapravo itekako logično pitanje možemo li uopće razdvojiti čovjeka/umjetnika od umjetnosti. O tome je i sam autor razmišljao, otvoreno u jednom intervjuu priznavši da bi i dalje pogledao Cosbyjev stand-up special, doduše sada posve drugačijim očima. Bell nudi i paralelnu sliku čovjeka koji je rušio javne stereotipe o Afroamerikancima, filantropu koji je promovirao obrazovanje, edukatora koji je znao komunicirati s mladima i općenito čovjeka koji je – naročito Afroamerikancima – olakšao put probijanja u svijet tada još uvijek predominantno bjelačkog show businessa. Što je u konačnici od svega bila istina? Jer, takva televizijski klesana očinska figura (ne)namjerno je, zapravo, grumala nebrojene generacije djece i mladih ljudi, koji su kasnije zaslijepljeni ispoliranim imidžom bez pogovora vjerovali riječima i namjerama jedne kvarne predatorske individue. Gledajući iz ovog rakursa teške cringe scene Cosbyja kako oduševljeno spominje španjolsku mušicu, ljubavne napitke u “The Cosby Showu” ili svjestan odabir profesije (ginelokog) svog glavnog lika Dr. Cliffa Huxtablea, retrospektivno poput planine strše brojne crvene zastave. Tada, ali ni mnogo godina kasnije, međutim, nisu. “We Need to Talk About Cosby” pred svoje gledatelje ne odlazi s ambicijom davanja svih mogućih odgovora, ali na vrlo pitak način može poslužiti za otvaranje dijaloga o cijelom nizu izuzetno teških tema. Danas smo kao društvo nemjerljivo opremljeniji o njima ne samo razgovarati i ukazivati, nego ih aktivno i rješavati.
