Po zapaženom kritičkom i društvenom odjeku, dokumentarni film “Alicia” (2017) Maasje Ooms izazvao je okupljanja diljem Nizozemske, gdje se raspravljalo o djeci sa sudbinom nalik Alicijinoj – tinejdžerice koja od ranog djetinjstva odrasta po sirotištima, bez pronađene udomiteljske obitelji. Na tim je susretima Ooms upoznala stanovitu Petru, radnicu koja u Francuskoj vodi mali seoski posjed, svojevrsni popravni dom i strogo strukturirano prihvatilište za nizozemske delikvente te posljednju priliku za preodgojnu promjenu prije mogućeg zatvaranja u maloljetnički pritvor. Rodila se tada ideja za novi dokumentarni film, tematski nasljedan prethodnom – “Derišta” / “Punks” / “Rotjochies” (2019), koji je također polučio uspjeh osvojivši čak tri nagrade na 32. IDFA-i. Domaćoj publici prikazan je sinoć na šesnaestom izdanju bjelovarskog DOKUarta.
Ooms je u popravnom domu zatekla svoje (anti)junake: Mitchela, Mikea, Jahlana i Jeroena. Četiri problematična tinejdžera uz Petru će provesti narednih nekoliko mjeseci, a s njima i Ooms, čiju su kameru začudo dobro prihvatili. Svakodnevicu dječaka bilježit će bez ikakvog uplitanja, opservacijski, ogoljeno. Čisto realistično prikazivanje lika težnja je svakog kadra, sve ostalo otklonjeno kao suvišna distrakcija, pa u filmu gotovo da i nema glazbe (osim povremenog gangsta-rapa kojeg protagonisti slušaju). Provodeći vrijeme u domu, tinejdžeri su uključeni u svakodnevne poslove čišćenja i održavanja, a uz to i redovito jedan na jedan razgovaraju s Petrom; za njih terapeutske seanse, na dokumentarnoj ravni funkcionirat će kao intervjui. Petra razgovore također snima da bi se mogli naknadno proučavati, ponekad im i objašnjava njihove životne situacije lego figuricama koje ih reprezentiraju kako bi iz neprijetećeg (a filmski blago ludičkog) odmaka lakše sagledali problem – stvaraju se time višekutne perspektive opservacija i samoopservacija, kojima se dječacima nastoji dati uvid u vlastito ponašanje. Teži se uvođenju promjene i vjere da ona ima smisla. Korekcija, ne kazna, bit će središnji razlog boravka, čime se struktura “Derišta” razvija tempom akterovih napredaka, nazadovanja, stagniranja.
Na pitanja poput “Što te navelo da baciš bicikl sa zgrade?” ili “Zbog čega imaš potrebu osvetiti se nožem?” nerijetko odgovaraju “Ne znam”. I nije odgovor uvijek izmotavanje, pa ni nedostatak samosvijesti, već oni kao četrnaestogodišnjaci, petnaestogodišnjaci jednostavno ne znaju verbalizirati svoja složena stanja. Ooms će pokazati sluh za razumijevanje njihovog prešućenog i strpljivo proučavati psihološka previranja snimajući ih izbliza, gdje joj ne promiču suptilne promjene u držanju i gestama. Fokusira ih potom kao ključ za odgonetavanje potisnutih emocija. Pokretač problematičnih ispada kod protagonista je uglavnom bijes: izvire iz povrede, a ona iz korijena disfunkcionalnih obitelji, pri čemu se sva tegobna složenost stanja najjasnije ogleda u liku Mitchela. Njegova je priča sadržajno sveobuhvatnije izložena, dijelom jer u filmu sudjeluje i Mitchelov otac, dijelom jer Mitchel sam posjeduje prigušeni senzibilitet, koji redateljica prepoznaje i kao zanimljivom gravitira. On spremnije komunicira, pa time progovara i za ostale protagoniste, jer se njihovi životi u mnogočemu preklapaju, a Mitchel će vlastiti sumirati u najdirljivijoj sceni filma, repajući svoju sasvim dobru i sirovo snažnu pjesmu. Gnjevni, istovjetno indiferentni i utučeni, dječaci su podigli zid naoružan stalnom spremnošću za agresiju, opipljivoj koliko i tužna ranjivost iza nje. Teško je do njih doprijeti, ali kako Petra ima auru prirođenog autoriteta, satkanog od idealnog omjera čvrste dobronamjernosti i nepokolebljivog strpljenja, to joj, barem donekle, polazi za rukom. A kako je s druge strane kamere redateljica s osjetnim interesom i blagonaklonosti prema tematici, atmosfera strukturirane sigurnosti i tihe empatije prenijela se i na film. Nitko u njemu, međutim, nije izrazito optimističan, a povjerenje se, posve opravdano, daje s velikim oprezom. Okolnosti koje su protagoniste dovele do ove točke, čvrsto su zamršene i doima se iz njih nemogućim ispetljati. Počinjena nedjela često su slijeđenje već generacijski utabanog puta disfunkcije i kriminala, dok su se neki vandalizmu okrenuli bez uvjerljivog uzroka. Razumljivo je stoga nepovjerenje okoline i frustracija roditelja koji ne znaju kako dalje.
“Derišta” načinju delikatno pitanje: Tko je koga iznevjerio? Djeca roditelje, roditelji djecu? Svatko pomalo svakoga, a sustav sve njih?
“Derišta” načinju delikatno pitanje: Tko je koga iznevjerio? Djeca roditelje, roditelji djecu? Svatko pomalo svakoga, a sustav sve njih? Načinju, ali ne razotkrivaju srž izvora pitanja, tim manje na njega nude odgovor, iz nepristranosti koja ne usmjerava gledatelja prema zauzimanju ikakvog stava. Eventualna gledišta sociološko-pravnih (ne)pravdi ostavljena su izvan, u kontekstu koji kao da ne dopire do ovog francuskog mjestašca, gdje su protagonisti zaštićeni i sami od sebe. Zaštićeni sami od sebe ostali su i filmom – i u njihovim osobnim pričama naslućuje se manjkavost dijelova pozadine, ali to su, vjerojatno, ciljane izostavljenosti etičkog opreza kojeg nameću njihove godine i mjesto na kojem se nalaze. Isto opravdanje, međutim, ne vrijedi za Petru. Tko je ova intrigantna žena? Kakav je njezin odnos s institucijama, otkud je dobila ideju i pristanak sama voditi dom? Koliko je već djece kroz njega prošlo, kakav su trag na nju ostavili, i što je, baveći se ovim, njezin životni cilj? Je li socijalna radnica, psiholog, volonterka…? Što ju pokreće? O Petri, koja je krucijalna figura i ove lokacije i trenutne situacije onih koji tu obitavaju, ne doznajemo ništa. Ostaje reprezentacija autoriteta i ispitivača u razgovorima, ali to se doima propustom, najprije jer se naslućuje da je i Petrina priča – kao i ona sama – zanimljiva i bitna za interpretaciju, a onda i jer je dječacima mnogo više od obezličene figure. Žive s njom mjesecima, vode intenzivne razgovore i njihov odnos ni po čemu nije plošan. Šteta je što Petrin utjecaj na mlade ljude, što je također cilj njihova boravka, nije dublje istražen. “Derišta” ne nagovješćuju ni uspjeh ili neuspjeh cijele epizode, ali ih vjerodostojno i sa suosjećanjem portretira unutar nje. Udaljene od svojih domova i društva, ne i od prošlosti koja ih proganja na ovoj neizvjesnoj životnoj prekretnici.
