Film o stanu, film o stanovanju, film o autoru, film o filmu, film o stvaralačkim nedoumicama…? Dokumentarni film? Tomislav Šoban, filmaš srednje generacije, svojim kratkim filmovima – a okušao se u svim rodovima – redovito otklanja od konvencija i standarda, igra se i propituje. Počesto razmjerno zakučasto, u smislu jasnog razumijevanja cjeline, no uz dojam autorske skromnosti, nepretencioznosti, prisne osobne povjerljivosti kojom nas nježno, nezamjetno uključuje u svoja nastojanja. Njegova istraživanja kao da postaju zajedničkim pothvatom autora i publike. Iako na već dovršen film koji upravo gleda nema i ne može imati ama baš nikakva utjecaja, gledatelju se može učiniti da neposredno sudjeluje u pothvatu, podržavajući autora u nesigurnim htijenjima da odgovarajuće oblikuje ono što je s njim naumio podijeliti.
Zapravo, možda i nije tako. Možda nas na pomisao takvog poopćavanja autorskog opusa navodi ovaj film, “Kada odlučim kako započeti, znati ću sve ostalo” (Kinoklub Zagreb, 2021.), vođen off naracijom samoga autora, koji ponajprije iznosi svoje dvojbe i promišljanja mogućnosti konačnog, određenog uobličenja teme kojom se bavi. Mada baš nije siguran ni koja je to tema, iako je očito usmjerena na naslijeđeni stan u kojem živi i vezane, podrazumljive podteme stanovanja i obitelji koje iz toga proizlaze.
“Kada odlučim kako započeti, znati ću sve ostalo” u sjećanje priziva ponajprije Šobanov rani film, “Najmanji” (Kinoklub Zagreb / Zagreb film; 2013.), animirano-eksperimentalni rad nagrađen dvama priznanjima za inovativan pristup – na Danima hrvatskog filma i Nagradom “Vedran Šamanović”. U njemu je vidljivi protagonist također životni prostor, stan, a glavni off pripovjedač u prvom licu Šoban. Doduše, vjerojatno ne kao on sam, nego kao neviđeni fikcijski lik najboljeg prijatelja neviđenog središnjeg lika iz naslova, dječaka zvanoga Najmanji koji je jedne noći tajanstveno netragom nestao. Osim naracijskim vodstvom istoga glasa, pripovijedanjem koje pričajući priču traži i način kako je ispričati, te usmjerenošću na stan-kuću-zgradu bez prikazanih ljudi, “Kada odlučim…” “Najmanjega” gotovo izravno priziva i snimkama makete stana “za neki budući film”, kako veli Šoban, iako nije teško pomisliti da je posrijedi baš maketa sačuvana iz “Najmanjega”. Pogledamo li, provjere radi, “Najmanjega” (dostupan za slobodno gledanje na platformi www.croatian.film), učinit će se da to ipak nije isti model, no motiv makete stambenog prostora, eto, ipak povezuje taj, ovaj i, eventualno, najavljeni budući film.
“Kada odlučim kako započeti, znati ću sve ostalo” duhovito je promišljeno, a nepreuzetno ostvarenje kojim je filmaš izložio svoje bojazni vezane uz pitanja o smislu i obliku djela umjetnosti.
Reflektirajući samopropitkivačko vrludanje “Kada odlučim…” možda bi bilo prikladno, poput Šobana – koji gledatelja moli da zanemari jednu upravo prikazanu sekvencu – zamoliti čitatelja da zanemari gornji pasus, ukoliko procjenjuje da je posrijedi zastranica u slijepu ulicu. I umjesto toga zaključiti da je “Kada odlučim kako započeti, znati ću sve ostalo” duhovito i promišljeno, a nepreuzetno ostvarenje kojim je filmaš izložio svoje bojazni vezane uz pitanja o smislu i obliku djela umjetnosti. Prijetnju stvaralačke blokade pretvorio je u stvaralačku pobudu, moguće prepreke izvrnuo u poticaje, moguće mane posuvratio u vrline. Nije zgorega primijetiti da je film nastao na radionici Kinokluba Zagreb imenovanoj “Skica, proba, igra”, pod vodstvom samog Šobana. Naziv radionice, usredotočen na osvještavanje principa procesa, a ne definiranja, izvrsno predočava duh i ideju vodilju Šobanova filma koji, iako sastavljen od dokumentarnih snimaka i materijala, rekli bismo, znatno više eksperimentira nego dokumentira. Ako što i dokumentira, onda su to filmaševa razmišljanja u tom razdoblju, prije negoli kakvi opipljivi fakti iz zbilje.
