PočetnaRecenzije"Kad rajčice susretnu Wagnera" - Organsko-glazbeni mit

“Kad rajčice susretnu Wagnera” – Organsko-glazbeni mit

-

Kada su 2014. godine biolozi sa Sveučilišta u Missouriju proveli istraživanje na talijinom uročnjaku (bliskom srodniku kelja i ostalih kupusnjača, inače), došli su do neobičnog rezultata: biljka može čuti da ju se jede i pokazuje da joj se to ne sviđa. A sada bez antropomorfizacije – znanstvenici su im puštali snimku zvučnih vibracija koje gusjenica proizvodi grickajući lišće, na što su biljke reagirale ispuštanjem veće količine ulja gorušice u svoje listove, gusjenicama odbojne kemikalije. One kojima nisu puštali ikakve snimke, u istim uvjetima istraživanja proizvele su manje samoobrambenog toksina, a u eksperimentu s drukčijim zvukovima, primjerice vjetra ili cvrčanja cvrčka, nisu reagirale uopće. Pojedine biljke, u za njihovu održivost ključnim situacijama, dakle, na neki način mogu percipirati zvuk. Što ne znači da sobni filodendron ima glazbeni ukus, no bilo je i još uvijek ima i takvih istraživanja, pa i vlasnika ljubimica iskustvom poučenih u vlastiti odgovor da od zvuka njihova glasa ili određenog glazbenog žanra biljke doista rastu brže i žive snažnije. Dokumentarac grčke redateljice Marianne Economou “Kad rajčice susretnu Wagnera” / “When Tomatoes Met Wagner” (2019) personificirano naslovljuje film o uzgoju rajčica s istom takvom glazbenom dimenzijom.

Film je prije dvije godine postao službenim grčkim kandidatom za Oscara u kategoriji međunarodnog filma, a hrvatski gledatelji mogli su ga pogledati u sklopu ovogodišnjeg DOKUarta, nedavno u redovnom programu zagrebačkog Dokukina KIC te uskoro ponovo u Zagrebu (Art park, 26.7.). Dokumentarac prati Alexandrosa nadimka Aleco, koji se vraća na ravnice svoga rodnoga sela, gdje sa susjedom Christosom nastoji realizirati ekscentrični poslovni pothvat. Na početku filma tako gledamo prizor ovog dvojca muškaraca u srednjim godinama kako šeće poljem; umjesto sjemena ili pobranih rajčica nose zvučnike, umjesto diskusije o sortama, biraju glazbu. Jednoj biljci godit će grčka tradicionalna, drugoj klasika, nešto kao Wagner, odlučuju razdragano, smještajući zvučnike na pozicije s kojih će se arije njemačkog kompozitora Richarda Wagnera najbolje raspršiti po polju. Radnja što slijedi ipak neće pratiti utjecaj glazbe na biljke, niti će istraživački odgonetnuti fenomen rajčica raslih pod taktovima opere “Rienzi”. Kao zvučna kulisa, to je atmosferski sloj koji unosi štih originalnog, no priča je osobita iz drugih razloga i njima će se, zapravo, film baviti. Alecovo selo zamire u skoro konačnoj raseljenosti. Škola je desetljećima zatvorena, crkva bez svećenika, a naselje broji ravno trideset i tri stanovnika. Među njima se petero žena, dobi od kasnih šezdesetih pa naviše, pridružuje Alecu u globalnoj prodaji njihovih organski-glazbeno uzgojenih rajčica, ideji koja će oživjeti prigušeni ritam ovdašnjeg seoskog života. Bez tvorničke mašinerije i ičeg umjetnog, kamera zumira staračke ruke kako gule rajčice, miješajući ih u pomno okušanu recepturu s rižom, mrkvom, soli, paprom i uljem. Nakon toga ih spremaju u tegle, a dok na svaku lijepe etiketu, opet ručno, Christos upozorava Aleca da je na pet tisuća staklenki bolje imati stroj. Samo jedna od točaka koju je previdio ili tek namjerava razraditi, jer Aleco dobar dio plana smišlja u hodu.

Kako će sve promovirati? Kako uvjeriti potrošača da ne kupi talijanske rajčice za 2,5 eura, nego grčke organske za više od 3? Na ova pitanja susjeda on nema jasan odgovor, ali zato nudi spreman mit o jednom Europljaninu Kristoforu koji je otkrio Ameriku, te nazad osim zlata donio i još jedno bogatstvo – sjeme, koje im petsto godina kasnije, u obliku organskih i nemutiranih rajčica šaljemo natrag. Aleco priču ponavlja u par navrata, gradeći ju kao marketinško uporište. Uz nju često pripovijeda i druge pa tako radnicama, dok dovršavaju pakiranje staklenki, čita legendu o vili Cvijeti od čijeg pogleda i najsuša grančica procvjeta. Niki, Stavroula, Olga, tete Agatha i Katina pažljivo ga prate, tada i inače, jer iako samo Agathu i Katinu oslovljava tetama, sve su one ovdje Tete – dobre vile pod čijim rukama Alecov san cvjeta u stvarnost. Od polja preko kuhinje do finalnog kušanja, ove vrijedne žene i rijetke stanovnice njihovog grčkog sela, iznose zadatke s iznenađujućim elanom, prizemljujući i temelje posla i dokumentarca. Što god radile – ćaskaju, bilo da je o životu i stanju na selu ili odnosu s muškarcima, prisjećajući se prvih intimnih susreta iz patrijarhalnijih vremena, u kojima je Agathi muž prijetio loše pečenu pitu izbaciti nasred trga. Humora ne manjka. Pritisak ambicioznog plana prelomljenog na njihovih pet vremešnih leđa ne može biti lak, no one ga zaraznom vedrinom i snagom cjeloživotnih prijateljstava raspršuju u opuštenu atmosferu koja prožima čitav film. U tome je dašak onog prirodnog, s ravnica izvorno očuvanog, kojim Aleco prezentira rajčice; tu je šarm kojim Marianna Economou ovija priču.

Tete se u nevjerici smješkaju dok Alexandros na karti pred njima crta linije kojima se njihovo malo selo otvorilo svijetu. Rajčice su putovale do prvih narudžbi iz Hong Konga, SAD-a, Kostarike…Zašto i one ne bi?

Izraze iskrenog entuzijazma žene ipak presijeku pokojim smiješkom kiselijim od rajčice – uz svu dobru volju svjesne su jaza ideje i realnosti, gaje opravdanu skepsu prema prazninama za koje Aleco ne daje ili nema odgovor. Premda ga pitaju o razlozima povratka na selo, on ne obrazlaže svoje motive, pa i film te oni u njemu uskaču in medias res Alecova životnog plana. Alexandros je sanjar. Nekad kao šarmantni vizionar s glavom u oblacima, nekad kao prodavač magle, koji za mitovima poseže kada ga suočavaju sa slabostima njegovih (poslovnih) koraka. Posljedično tome ili ne, i Economou slično krpa ono što ostaje u zraku. Razgovori o smrtnosti i duši doimaju se usiljeno orkestrirani kako bi u film unijeli dublji trag filozofsko-refleksivnog, sugovornici u istom tonu odgovaraju pa njihovi komentari, isprepleteni s kadrovima seoske prirode, nemaju jači poetski naboj. Zato je uvjerljiva nijansa duhovite i lake razigranosti, kao da je pričanje bajke važnije od obistinjenja, i kao da je Aleco njihov u tuđini odrastao dječak, čijem hiru još jednom udovoljavaju, zabavljajući se.

Tete se u nevjerici smješkaju dok Alexandros na karti pred njima crta linije kojima se njihovo malo selo otvorilo svijetu. Rajčice su putovale do prvih narudžbi iz Hong Konga, SAD-a, Kostarike…Zašto i one ne bi? Vodi ih u Bruxelles (njihovo prvo putovanje van sela), gdje ih više od središnjeg trga i palače oduševljava prepoznati tegle njihovih rajčica na policama trgovine. Razgovarajući s nabavljačima, dočekuje ih hladan tuš. Kilogram i pol rajčica za jednu teglu neisplativ je posao, uz to ih traže i da, umjesto riže, rajčice pune trendovskom kvinojom. Ni omot bez imena sela i proizvođača nije prošao, a Aleco uzvraća pričom o Kristoforu i sjemenju. Sudar snova i zbilje, malih i velikih, individualnog i masovnog. I kada bi posao procvao (što je, s obzirom na okolnosti, malo vjerojatno) tko i kako će ga održavati? Tete su stare, a ovo preostalog života u selu nema tko naslijediti. Economou bez obzira na sve dosljedno optimistično zaokružuje priču, dovodi ih pred kameru i ovjekovječuje fotografiju koja bi trebala biti na novom omotu rajčica. Tko zna, možda uz Wagnerovu čaroliju pronađu neki put.

"Kad rajčice susretnu Wagnera" / "When Tomatoes Met Wagner"

O FILMU:

Scenarij i režija: Marianna Economou
Producenti: Rea Apostolides i Spyros Mavrogenis
Kamera: Argyris Tsepelikas, Marianna Economou i Dimitris Kordelas
Montaža: Evgenia Papageorgiou
Zemlja podrijetla: Grčka
Godina proizvodnje: 2019.
Trajanje: 72 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije