Svaka glazbena dekada nosi vlastite posebnosti; svaka i generacijski obilježavajuće albume. No, što ako se kreativni impuls jednog desetljeća magično transferira u jednu posebnu godinu, koja će još dugo nakon inspirirati same glazbenike, ali i novinare, književnike, filmske redatelje. U Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji poznata kao proljećarska godina – 1971., svijetu je uslijed tektonskih društvenih promjena donijela eksploziju nevjerojatne niske ploča čije vibracije osjećamo i danas. Nedavno na Apple TV-u objavljena osmodijelna serija “1971: The Year That Music Changed Everything” (2021) hvata ovaj kreativni bljesak, kroz priče o rađanju pjesmi i albuma svakojakih glazbenih zvijezda: od Beatlesa i Stonesa do Marvina Gayea, Slya Stonea, Davida Bowieja i mnogih drugih. Mnogih, mnogih drugih… Režijske supervizije serijala – ako tako možemo nazvati njegov posao – primio se izvrsni britanski autor Asif Kapadia (“Senna”, “Amy”, “Diego Maradona”), dok su po četiri pojedinačne epizode režirali njegove kolege Danielle Peck i James Rogan.
Kapadia i spomenuti dvojac podastiru uistinu iscrpnu arhivsku građu, izbjegavajući – Kapadia je, uostalom, po tome već poznat – dovođenje protagonista pred kameru, pa izjave glazbenika (bilo iz prošlosti, bilo hvatane s višedesetljetnim odmakom) slušamo u voice-overu, dok se pred nama nesmiljenim tempom izmjenjuju uglavnom kadrovi kaotične američke stvarnosti opterećene utezima Vijetnamskog rata, rasne nejednakosti i Nixonove korumpirane administracije. Ako je ikada glazba služila kao soundtrack aktualnih događaja, čak ih djelomično imala snagu i oblikovati, onda je to upravo 1971. s albumima Carole King (“Tapestry”), Joni Mitchell (“Blue”), Davida Bowieja (“Hunky Dory”), Marvina Gayea (“What’s Going On”), Billa Withersa (“Just as I Am”), Stonesa (“Stick Fingers”), “The Whoa” (“Who’s Next”), Johna Lennona (“Imagine”) i još hrpetine drugih umjetnika od kojih mnogi i nisu spomenuti u ovom doku-serijalu. Uzbudljiva vremena zaslužuju jednake albume, a društveni komentar cijele sile glazbenika – kao vjerojatno nikad dotad u povijesti – nije izostao. Glazba kao produžena ruka pobunjeničke mladeži i krik koji se čuje s obje strane velike bare, bilo da se radi o slobodi medija (britanski “Oz”), marševima za kraj Vijetnamskog rata ili onima za rasnu jednakost.
“1971: The Year That Music Changed Everything” ne nudi hagiografski presjek turbulentnog vremena – i dok se s razlogom slavi kreativnost glazbenika i njihova tadašnja uloga pri oblikovanju javnog mijenja i društvenih promjena, autori ne bježe od manje laskavih činjenica i prizora.
“1971: The Year That Music Changed Everything” ne nudi hagiografski presjek turbulentnog vremena – i dok se s razlogom slavi kreativnost glazbenika i njihova tadašnja uloga pri oblikovanju javnog mijenja i društvenih promjena, autori ne bježe od manje laskavih činjenica i prizora, poput heroinske ovisnosti dobrog dijela Stonesa (kljucajući Keith Richards iz svih kuteva) za vrijeme snimanja antologijskog albuma “Exile on Main St.” u Južnoj Francuskoj. Nešto manje jeze donose ljudski trenuci psovanja Johna Lennona za vrijeme milijuntog ponavljanja refrena u “Gimme Some Truth”, vidljivo drhtajuće nervoze Georga Harrisona pred njujorški dobrotvorni koncert za bangladeške izbjeglice ili posvemašnja izgubljenost u vremenu i prostoru tada još nepoznatog Davida Bowieja (“Freak in the dress”, kako su ga tada izrugivali; David bez Bowieja) u društvu ne previše impresioniranog Andyja Warhola.
Sedamdesete – točnije naslovna godina u pitanju, kirurški je iza sebe službeno (onaj neslužbeni se pripisuje koncertu Stonesa u Altamontu, 6. prosinca 1969.) odstranila nasljeđe miroljubive djece cvijeća i na površinu počela izvlačiti nemjerljivo agresivniju zvijer, duh kojeg će kasnije biti nemoguće vratiti u bocu (sustavno prisluškivanje i uništavanje Crnih pantera, Charles Manson, neredi u Attici i ubojstvo aktivista Georgea Jacksona, pokolj studenata na Kent Stateu, zvjerstva američkih vojnika u Vijetnamu…). Zlobnici bi mogli poentirati s tezom o glazbenicima koji tek reagiraju na stvarnost, umjesto da istu pomažu promijeniti nabolje. Oni doku-kritičarski, pak, da su Kapadia i društvo tek lijepo narezali i upakirali otprije poznate informacije u koherentnu cjelinu, koja zna otploviti prema prema fluktuirajućim, razbarušenim rukavcima. Validne poante o kojima se može razgovarati, ali dojam je da autori u snimanje serijala “1971: The Year That Music Changed Everything” nisu ušli s ambicijom ultimativnog enciklopedijskog otključavanja jedne turbulentne ere, koliko široj publici ponuditi pitak, mrvicu drugačiji i inteligentan uvid u godinu koja je uzdrmala temelje modernog društva. Godinu koja je makar na trenutak ponudila nadu da glazba posjeduje moć promijeniti svijet.
