“More, grebeni, pisma” – Gospari, daljine, sni

“Pisma jakih riječi.
Pisma zadnjih riječi.
Pisma neuzvraćena.
Pisma neuručena… Stornato.”

– Zvonimir Berković, iz filma “More, grebeni, pisma”

Zvonimir Berković volio je pisma i kao estetske događaje i kao postupke. Za njega su ona utjelovljavala savršeni amblem građanskog senzibiliteta. A tamo, sanjari u tišini ukusnog interijera i društvu bijelog papira, fantaziraju o nekim idealnim ženama, svjetovima, djelima. U Berkovićevom je svjetonazoru na vrhovnom pijedestalu postavljena klasična glazba (bio je svršeni violinist) i savršena Žena, a on sam konzumirao je i perpetuirao arhetip vječnog gospodina kao pasivnog intelektualca zarobljenog u svijetu umjetnosti i mašte. Ne čudi da je upravo Zvonimir Berković u svom igranofilmskom dugometražnom debiju, remek-djelu “Rondo” (1966), hrvatskoj kinematografiji dao vjerojatno najbolji film o intelektualcima i njihovom romantičarskom modusu operandi. Pisma se nalaze i u naslovu kasnijeg, daleko manje uspješnog filma slične tematike “Ljubavna pisma s predumišljajem” (1985). Pripremajući ga, Berković je za najavnu špicu odlučio iskoristiti slike dubrovačkog slikara Iva (ne Ive) Vojvodića na kojima se često pojavljuju pisma kao motiv. Ova ga je suradnja nagnala da slikaru posveti svoj idući film, pa tako dvije godine kasnije nastaje kratkometražni dokumentarni esej “More, grebeni, pisma” (Filmoteka 16, 1987.) u čiji je naslov Berković smjestio po njemu ključne motive Vojvodićeva slikarstva.

Berković nije bio motiviran običnim portretom slikara i analizom njegova opusa, već korištenjem slikarove biografije i slikarskih platna za promišljanja vlastitih fiksacija. Film prije svega nosi melodramatičan, tendenciozan, a opet poetičan i pronicljiv Berkovićev tekst kojeg narator dramski izgovara tijekom većine trajanja filma, tek ponegdje prekinut uzvišenim glazbenim temama. Vojvodić u filmu ne govori, kao ni ljudi koji bi o njemu bili pozvani govoriti. To čini samo Berković, odnosno narator koji čita njegov autorski tekst zdvajanja nad imigrantskim sudbinama, smrću te onim i onima kojih više nema. Narator na kraju priznaje kako je i sam ovaj film tek jedno pismo upućeno slikarskom majstoru na adresu Vojvodićev greben bez broja. U pismima izvještavamo druge kako smo i što smo, pa su stoga “More, grebeni, pisma” svojevrsni izvještaj iz Berkovićeva unutarnjeg svijeta, u kojem caruju melankolija, patos, domoljublje i sanjarska ezoterija.

Savršene slike svog visoko estetiziranog privatnog svijeta, redatelj nalazi oprimjerene u Vojvodićevim koloristički ekspresivnim, a opet nostalgičnim platnima te u interijeru njegova ateljea koji odiše poviješću i osiromašenom građanskom romantikom. Trajno sklon igranofilmskom izlaganju, Berković slikaru rođenom 1923., ovdje pridružuje kao anđeo lijepog malenog plavog dječaka koji u filmu predstavlja nove generacije Vojvodića. Dok slikar i dječak u kabanicama šeću uz dubrovačke zidine i gledaju uzburkalo more što se razbija o grebene, narator pripovijeda o slikarevom ocu koji se iselio e kako se ne bi više nikada vratio, i Vojvodićima kao višegeneracijskim iseljenicima. Berković prizore uzburkanog mora spaja sa zamišljenim dijalogom oca i sina:

– Možeš li Ivo?
– Ne mogu, Ivane! Gušim se ovdje.
– Izdrži Ivo!
– Sve je prevara, Ivane. Sve je laž što su nam obećali.
– Moraš izdržati!
– Da mi je kući! Da mi je samo još jedanput vidjeti nebo iznad svetog Ivana, Ivane!

Nakon toga narator širi sliku s Vojvodića na čitavu povijest Dubrovnika, pitajući se o vremenima samog početka iseljavanja. Konačno, pred kraj film dolazi do svih mrtvih kojih ima daleko više nego živih. Patosom je to ispunjeno zdvajanje nad takozvanom gorkom sudbinom domaćih iseljenika, no Berković ga uspijeva usidriti u intimnu dramu jedne obitelji i fiksirati kroz motiv mrtvih koji preplavljuju Vojvodićeva suptilno melankolična platna. Upravo je na njima, fiksiranim unutarnjim svjetovima, smještena dubina Berkovićeva filma. Mjestu u kojem se jedan sanjar obraća drugom, pretvarajući slike u pisma, a pisma u žive slike.