PočetnaRecenzije"I Walk" - Odsebljeno putovanje u srce tame

“I Walk” – Odsebljeno putovanje u srce tame

|

U svom stvaralaštvu tematski i izrazom uvijek vođen osobnim zanimanjem, a ne, recimo, profesionalnim potrebama i standardima, danski filmaš (pjesnik i sportski komentator) Jørgen Leth u novom filmu “I Walk” / “Jeg går” (2019) dočarava neveselu stranu svoga psihofizičkoga stanja posljednjih desetak godina. U trećoj dobi Leth, među inime, teško hoda, no liječnici kažu da problem nije fizičke, nego psihičke prirode. Izvor nemoći je duboka trauma koju je doživio 2. siječnja 2010., kad je Haiti, gdje je živio, pogodio snažan potres. Bio je tad u svojoj kući u gradu Jacmelu. Iako su i on i bliske mu osobe prošli neozlijeđeni, kuća je znatno oštećena, a Letha je tad obuzela ozbiljna potištenost. Uz bolja i lošija razdoblja, dugo se potom osjećao, kako veli, posve šupalj i istodobno silno težak, kao da će propasti kroz krevet.

S iPhoneom u ruci, prvi put kao snimatelj vlastitog filma, od potresnog je dana bilježio neobvezne dnevničke crtice. Tek onako, bez cilja i plana, instinktom i potrebom filmaša i pjesnika. Njegov sin, filmaš Asger Leth, u snimkama je prepoznao potencijal novoga slikopisa i ponukao oca da počne razmišljati i djelovati u tom smislu te mu, uz druge suradnike, i pomogao u realizaciji.

“I Walk” – još jedan film koji je zbog korone skinut s programa prošlogodišnjeg ZagrebDoxa – djelo je rahle strukture i tanke vlasi priče, objedinjeno formalnom neurednošću i neobveznošću te usredotočenošću na temu samoga sebe, odnosno nošenja s osjećajima bezvolje i gubljenja kontakta sa sobom, svojevrsnog odsebljenja. Slikopis se lutalački, kao besplanski, no ne i besmisleno, kreće amo-tamo. Letha zatječe u Barceloni, Parizu, Bangkoku, Kopenhagenu, Port-au-Princeu, Luang Prabangu, no ne kao putnika koji nekim razlogom ide od odredišta do odredišta, nego kao slučajnoga namjernika koji se ondje zatekao tko zna kako, možda postavljen voljom više sile i nesvjestan trenutačne lokacije.

Unatoč tomu, cjelina niti je zamorna, niti se doima žmirećke rasutim teretom. Brodeći potkraj filma ka džungli u Laosu, gdje je namjerio ostvariti filmsko-instalacijsku zamisao, Leth više puta izražava svoju opčinjenost džunglom kao područjem koncentriranog kaosa, u kojem nema vidljivog reda. No i džungla, zar ne, mada iz našega gledišta silno neuredna, odiše ljepotom i skladom, a nekako je i organizirana. Baš na tom tragu funkcionira i Lethov film koji sadrži i mnoge odsječke iz kategorije eksperimentalnoga filma, slobodno se krećući prošlošću i sadašnjošću, stvarnošću, zamišljajima i snovima, uz kadrove snimljene naopačke, kosimice, postrance, izmjenjujući snimke različitih kakvoća i tekstura, umećući isječke iz svojih starih filmova te novosnimljene refleksije na njih, dodajući gdjekad slici i oštećenja, kako bi izgledala poput starog, djelomično uništenog arhivskog materijala. Upadice i asocijacije pristigle tko zna odakle, kao nasumce, ne objašnjava, no sve navedeno prisnažuje dojmljivosti onoga što smo – ako smo – prepoznali kao srž toga što Leth ovdje izražava.

Introvertan i iskren, zakučast i čitak, zatvoren i srdačan, odsebljen i sebeljubiv, samosažalan i čvrst, ponizan i tašt, Leth jest zanimljiva osobnost, a dobar dio privlačnosti cjeline počiva i na prigušenom crnohumoru.

Premda se to nijedanput ne spominje izrijekom, niti se ikad naglašava, jedna od krasota “I Walk” očigledno je slavljenje terapijskog učinka umjetnosti. Posvećenje snimanju filma o svojim tegobama isprva se doima tek još jednom mukom koju je, zbog odgovornosti, naumio proprtiti koliko ga god opterećivala. Postupno, međutim, sve je vidljivije kako Lethova zainteresiranost raste, kako mu se roje ideje, kako mu entuzijazam buja, kako ga rad povremeno uspijeva i razveseliti.

Pripovijesti, spomenusmo, gotovo i nema, no ono što od nje naziremo ipak ima dva razmjerno čvrsta uporišta. Prvo je Lethova početna rastrojenost potresom, a drugo je završno ostvarenje projekta u džungli. Između njih proteže se i emocionalni luk, koji se, netipično, razvija od olovno sivoga do mnogo prozračnijega i vedrijega (možda i doslovno vizualiziranoga crveno obojenim daskama među zelenim krošnjama u zadnjem kadru pogleda s nebesa). Lethov žal za zauvijek izgubljenim i težina bremena na njegovim plećima koju je uzrokovao potres, terete prvi dio filma osobitom dirljivošću i utoliko je začudnije da postupno olakšanje pritiska ne rezultira splasnućem, mlakim i razočaravajućim ispuhivanjem, već se doima posve zadovoljavajućom razvojem s iskošenim sretnim svršetkom, lišenim hepiendovskog melodramskoga kiča.

Introvertan i iskren, zakučast i čitak, zatvoren i srdačan, odsebljen i sebeljubiv, samosažalan i čvrst, ponizan i tašt, Leth jest zanimljiva osobnost, a dobar dio privlačnosti cjeline počiva i na prigušenom crnohumoru. On se možda ponajviše očituje u završnici koja nespektakularno, vjerojatno i bez namjere, parafrazira putovanje u “Srce tame” Josepha Conrada, odnosno “Apokalipsu danas” (1979.) Francisa Forda Coppole, dok se pothvat Lethova uspinjanja uz ostrmak Mekonga prema džungli može učiniti i neplanskim, dobrodušnim ironiziranjem “Fitzcarralda” (1982) Wernera Herzoga.

"I Walk" / "Jeg går"
Scenarij i režija: Jørgen Leth
Producentica: Ola Flöttum
Kamera i montaža: Jorgen Leth i Tómas Gislason
Glazba: Ola Flöttum
Zemlja podrijetla: Danska
Godina proizvodnje: 2019.
Trajanje: 90 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

[VIDEO] Gostovanje Veljka Vidaka u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC je održana hrvatska premijera dokumentarca "Cinéma Laika" (2023), debitantskog ostvarenja hrvatskog vizualnog umjetnika Veljka Vidaka.

U tijeku prijave za 4. Cherry Pop Festival

U tijeku su prijave za natjecateljski filmski "Sweet Cherries", četvrtog izdanja Cherry Pop Festivala.

Nagrade za hrvatske filmaše u New Yorku i Trstu

Hrvatske filmske autorice i autori nastavljaju predstavljati vlastite projekte na brojnim svjetskim festivalima i manifestacijama.

“Cinéma Laika” Veljka Vidaka uskoro u hrvatskim kinima

Dokumentarni film "Cinéma Laika" (2023) Veljka Vidaka, premijerno će biti prikazan u srijedu, 5. veljače u Dokukinu KIC.

Masterclass Kumjane Novakove i projekcija “Šutnje razuma” u Dokukinu KIC

Nagrađivana makedonska redateljica Kumjana Novakova održat će sutra u Dokukinu KIC masterclass posvećen radu s arhivom.

28. Međunarodni dokumentarni filmski festival Ji.hlava: “Happiness to All” – Živjeti finu rusku stvarnost

U filmu "Happiness to All" (2024) Filipa Remunde, Vitalij je tragičan junak suvremene ruske stvarnosti u ranim srednjim godinama.

22. Human Rights Film Festival: “Izrael-Palestina na švedskoj televiziji” – Neočekivane arhivske veze

"Izrael-Palestina na švedskoj televiziji" (2024) je došao u pravo vrijeme kao još jedan u moru dokaza o sustavnom etnički usmjerenom nasilju.

Gruzijski vikend u Dokukinu KIC

Aktualna društveno-politička situacija u Gruziji ogledat će se kroz dva dokumentarca koji će biti prikazani u sklopu programa "Gruzijski vikend" u zagrebačkom Dokukinu KIC 1. i 2. veljače.

22. Human Rights Film Festival: “Mogućnost raja” – Mogućnost raja u izvjesnosti pada

Već sam naziv filma Mladena Kovačevića - "Mogućnost raja", misao usmjerava prema utopističkom okviru koji daljnje asocijacije umnožava.

Nova izdanja “Hall of Famea” i “Dokukina Eter” u Dokukinu KIC

U zagrebačkom Dokukinu KIC održat će se nova izdanja programa "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma" i "Dokukina Eter".
Scenarij i režija: Jørgen Leth<br> Producentica: Ola Flöttum<br> Kamera i montaža: Jorgen Leth i Tómas Gislason<br> Glazba: Ola Flöttum<br> Zemlja podrijetla: Danska<br> Godina proizvodnje: 2019.<br> Trajanje: 90 minuta"I Walk" - Odsebljeno putovanje u srce tame