Početna Događanja Povijest filma je povijest borbe

Povijest filma je povijest borbe

-

Iako posebno kurirani programi, oni izvan uobičajene festivalske konkurencije, imaju tendenciju postati površni prikazi određene nacionalne ili autorske kinematografije, programska sekcija “Transparent Landscape: South Korea” u sklopu ovogodišnjeg, 24. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Jihlavi, ipak predstavlja impresivnu selekciju južnokorejskih dokumentarnih filmova unazad 100 godina. Odajući priznanje ovoj dugoj dokumentarnoj tradiciji, selektori programa izdvojili su dvadesetak filmskih naslova, pažljivo ih grupirajući tematski kao i vremenski. Dok suvremeni južnokorejski igrani film trenutno prolazi kroz razdoblje renesanse, dokumentaristika tek odnedavno počinje dobivati zasluženu međunarodnu pažnju, ponajviše putem ovakvih festivalskih programa.

Kao i sistem unutar kojeg su nastajali, dokumentarni filmovi Južne Koreje desetljećima su bili zatvoreni i orijentirani širenju antikomunističke propagande koje je obilježilo tamošnju unutarnju i vanjsku politiku druge polovice 20. stoljeća, prvenstveno usmjerenu prema Sjedinjenim Američkim Državama, s kojom je razvila plodonosno ekonomsko i političko savezništvo. Pedesetih godina, razrušena i traumatizirana Južna Koreja, krenula je u potpunu socijalnu i ekonomsku obnovu, počevši od ubrzane industrijalizacije i stvaranja novih radnih mjesta. Prisutnost propagandnih akcija bila je česta, no iz ondašnje perspektive i nužna radi obnove nacionalnog duha nakon Drugog svjetskog rata kao i onog Korejskog, nakon kojeg će Koreja ostati podijeljena na komunistički sjever i naizgled demokratski jug, što će se pokazati kao transgeneracijska trauma i česta tema suvremenih južnokorejskih dokumentarnih ostvarenja. Sedamdesete godine obilježene su autoritativnom vladavinom Parka Chung-heea i Chuna Doohwana, tijekom čijih je militantnih akcija 1980. godine ubijeno na stotine ljudi u Gwangju, incident o kojem će se tek desetljeće nakon moći slobodno i iskreno pričati, a time i prikazati u nadolazećim dokumentarnim projektima.

Spomenuta cenzuriranja nastavila su se sve do druge polovice osamdesetih, kada je Južna Koreja potpisala važan trgovinski sporazum sa SAD-om u kojem se jedna stavka ticala i filmske industrije. Tako je u srpnju 1987. godine ova azijska država dozvolila direktnu distribuciju holivudskih naslova, direktno poništavajući prethodno donesene zakone o godišnjim kvotama stranih filmova koji su ograničavali međunarodnu suradnju domaćih filmskih studija. Sve veći priliv stranih filmova potaknuo je mlade južnokorejske redatelje na odvažnije, slobodnije i raznovrsnije stvaralaštvo, poznato kao Korejski Novi val čiji početak datira između 1987. i 1988. godine. Posljedično, gotovo svi dokumentarni filmovi, od potpisivanja trgovinskog sporazuma sa SAD-om do sredine devedesetih godina, usmjereni su na prikazivanje aktualnih društvenih problema, kao i potisnutih kolektivnih traumi još iz doba Drugog svjetskog rata. Spomenutu tendenciju može se lako pratiti i u suvremenoj dokumentaristici Južne Koreje, tako da je većina filmova u ovoj programskoj sekciji posvećena upravo tim temama, između kojih se najviše izdvojila jedna – borba za (ženska) radnička prava.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Shadow Flowers"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Shadow Flowers”

Tematski blokovi programske sekcije “Transparent Landscape: South Korea” djelomično prate i kronološki razvoj dokumentaristike u Južnoj Koreji, čiji razvojni stadiji vjerno ocrtavaju ondašnje društveno stanje i tendencije nove generacije dokumentarista. Najrecentniji naslov programa – “Shadow Flowers” (2019) prati dugogodišnju borbu Sjevernokorejke Ryun-hee Kim koja, nakon dolaska u Južnu Koreju radi pronalaska posla kako bi platila liječenje, saznaje da je njezin povratak u Sjevernu Koreju nemoguć radi sve većih političkih tenzija na Korejskom poluotoku. U klasičnoj dokumentarističkoj formi, poput talking heads intervjua te praćenja glavnog lika u obavljanju svakodnevnih radnji, polako upoznajemo kompliciran i ekstremno paranoični birokratski sustav kao i ondašnju političku klimu na poluotoku. Počevši pristupom klasičnog portretnog dokumentarca, redatelj Seung-Jun Yi spretno nadograđuje i proširuje tematski okvir filma u kojem naizgled izolirani slučaj zarobljene Sjevernokorejke postaje simbol društvenih i političkih problema Južne Koreje koji proizlaze iz polustoljetnih nerazriješenih političkih sukoba i ratnih traumi. U skoro desetljetnom zarobljeništvu u Južnoj Koreji, Ryun-hee Kim nas upoznaje s najdubljim i najskrivenijim društvenim slojevima, poput zajednice Sjevernokorejaca zarobljenih u Južnoj Koreji, neki više i od pedeset godina. Intimnim i solidarnim prikazivanjem političkih zarobljenika, redatelj ukazuje na važnost neprestanog propitivanja društveno dominantnih ideologija, poput one o “komunističkim vragovima na sjeveru” koja buja u južnokorejskom političkom diskursu.

“Shadow Flowers”, iako izrazito suvremen film po brojnim kriterijima, svjesno i savjesno otvara mnoge povijesno relevantne teme za Korejski poluotok, a time i za ostatak ovog programa, poput radničkih, migrantskih i rodnih prava koji najčešće postaju jedinstvena borba, što se prepoznaje u filmovima “The Factory Complex” (2014), “A Dream of Iron” (Kelvin Kyung Kun Park, 2010.), “The Murmuring” (Young-joo Byun, 1995.) i “Labor News No. 1” (1989). Iako različiti u stilu i pristupu temi, “The Factory Complex” i “A Dream of Iron” tematiziraju radnička prava u južnokorejskim tvornicama kao i kompleksnu povijest industrijalizacije nakon Drugog svjetskog rata. Kroz brojna svjedočanstva radnica u domaćim tvornicama, redatelj filma “The Factory Complex” Im Heung-Soon, ukazuje na dugotrajno nepromijenjeno stanje odnosa prema radnicama koje od sedamdesetih godina proživljavaju iste oblike rodno i klasno utemeljenog nasilja od strane nadređenih, ali i muških kolega. Jedno od zapaženijih svjedočanstava zasigurno je ono radnice tekstilne kompanije Dong-il u kojoj je 1976. godine ona, zajedno s ostalim radnicama pokrenula takozvane, gole demonstracije nakon nasilnog incidenta u kojem su muške kolege na njih bacile kante izmeta nakon osnivanja ženske sekcije radničke unije i zahtijevanja sudjelovanja na sastancima radničkog zbora. Svjedočanstva su poredana kronološki, vjerno prateći evoluciju radničkih i ženskih prava u Južnoj Koreji s jedne strane, no također ukazujući na alarmantni kontinuitet kršenja istih, prvenstveno misleći na nedostatak adekvatne zdravstvene zaštite uslijed rada u iznimno toksičnim i nesigurnim radnim prostorima, poput onih u široko rasprostranjenim tvornicama visoke tehnologije.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "2minutes40seconds"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “2minutes40seconds”

Zanimljivo je spomenuti film “Labor News No. 1” u produkciji istoimene kuće osnovane krajem osamdesetih godina, upravo radi promocije radničkih prava putem medija filma koji, u stilu newsreela i klasične reportaže, prati protest radnika iz tvornice u okolici Seoula. Film datira iz 1989.godine te se smatra jednim od prvih slobodnijih reportažnih dokumentarnih filmova usmjerenih istinitom i necenzuriranom prikazivanju radničke stvarnosti. Gotovo identični pristup temi imao je i film “Sanggye Dong Olympic” (1988) Dong-won Kima, koji prati deložaciju 160 obitelji radi izgradnje infrastrukture povodom Ljetnih olimpijskih igara u Seoulu iste godine. Iako možda naizgled jedan radnički prosvjed i deložacija stotinu obitelji iz siromašnijih dijelova grada nemaju puno poveznica, upravo su takve akcije upravnih i gradskih tijela dokaz sustavnog zanemarivanja osnovnih egzistencijalnih potreba građana kao i duboko problematičnog odnosa prema radničkoj i nižoj srednjoj klasi.

Navedeni filmovi predstavljaju prijelazno razdoblje u povijesti Južne Koreje tijekom kojeg su socijalno relevantne teme zauzele primat u umjetničkom djelovanju jukstapozirajući tradiciju u odnosu na modernitet. No, zanimljivo i turbulentno razdoblje u povijesti tamošnjeg nezavisnog (dokumentarnog) filma obuhvaća desetljeće nakon, ali i prije ukinuća propagandnih politika u filmskoj industriji. U kontekstu ove programske sekcije, filmovi “Re Dis Appearing Therese” (1977) Hak Kyung Cha i “2minutes40seconds” (1975) Han Ok-hee iz sedamdesetih godina, predstavljaju drugost kao i rijetkost u južnokorejskoj kinematografiji, budući da je riječ o eksperimentalnim i visoko stiliziranim naslovima redateljica. Obje su igrale značajnu ulogu u razvoju nezavisne, amaterske i eksperimentalno-dokumentarne scene na prostoru Južne Koreje, djelujući uglavnom samostalno nakon emigracije u SAD, kao Theresa Hak Kyung Cha; ili preko nezavisnog, amaterskog udruženja filmašica Kaidu Club, kao Han Ok-hee. Osnovan 1974.godine od strane studentica Sveučilišta Ewha Womans u Seoulu, na čelu upravo s Han Ok-hee, Kaidu Club je bio prvi ženski filmski kolektiv u Južnoj Koreji, posvećen promociji eksperimentalnih filmskih formi koje su tamo u to vrijeme bile tek u začecima.

Iako je klub trajao svega pet godina, članice su uspjele organizirati čak tri gerilska festivala eksperimentalnog filma na krovu trgovačkog centra Shinsegae na kojem su prikazani brojni, danas kanonski naslovi eksperimentalnog južnokorejskog filma, među kojima je i “2minutes40seconds”. Dok je polazište njezinih ranijih radova pretežno bilo u jeziku i stilu eksperimentalnog filma, ovdje, po prvi puta, Han Ok-hee odlučno stupa u polje dokumentaristike, koristeći raznovrsne arhivske snimke te ih asocijativnom montažom preoblikuje u koherentnu i, za ondašnje filmske dosege, inovativnu cjelinu koja pruža novi uvid u slojevitost tadašnjeg društva. Iako snimke datiraju iz različitih povijesnih konteksta, zbog dovitljive i silovite montaže pretvaraju se u vanvremenski kontinuitet vizualnih podražaja, spajajući tradicionalne elemente s onim suvremenijim i svakodnevnijim motivima, poput obiteljskih posjeta hramovima ili kupovine na lokalnim tržnicama. Han Ok-hee je desetominutnim filmom “2minutes40seconds” pomakla granice južnokorejske eksperimentalne dokumentaristike sa stilskog, političkog ali i rodnog stanovišta budući da je ipak bila među rijetkim autoricama eksperimentalnog i nezavisnog filma.

Zanimljivo je misliti o filmu Han Ok-hee u kontekstu ove programske sekcije budući da je, iako daleko od klasično dokumentarnog ili reportažnog stila, politički izrazito blizak prethodno spomenutim naslovima o borbi za ženska prava. Presudan pomak u promišljanju eksperimentalnog i nezavisnog dokumentarnog filma u južnokorejskom kontekstu leži upravo u širokom razumijevanju njegove političnosti koja ima korijen u istoj borbi, neovisno o odabranom filmskom žanru, stilu i pristupu temi. Prethodno spomenuti naslov Therese Hak Kyung Cha – “Re Dis Appearing” koji također nastaje točno desetljeće prije početka medijske i umjetničko-produkcijske revolucije krajem osamdesetih, spretnim i inovativnim filmskim sredstvima, poput simultanog, višejezičnog, na granici razumljivog voice-overa u kontrastu sa statičnim kadrovima ispunjenim raznim apstrakcijama, bavi se temom egzila mladih ljudi koja je tih godina bila izuzetno aktualna, upravo zbog brojnih represivnih zakonskih odredbi i cenzure većine iole avangardnijeg medijskog sadržaja.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "I Am a Truck"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “I Am a Truck”

Jedan sasvim drugi povijesni i politički kontekst imaju filmovi nastali do prve polovice 20. stoljeća, neposredno nakon Korejskog rata, vođenom od 1950. do 1953. godine, te oni mali, kratki, no izuzetno bitni prvi filmovi na poluotoku, nastali dvadesetih godina prošlog stoljeća. “I Am a Truck” (1953) redatelja Kima Ki-younga na prvi je pogled klasičan propagandni newsreel, no njegova specifičnost i inovativnost leži u duhovitom pripovijedanju iz pozicije napuštenog američkog ratnog teretnog automobila kojeg pronalaze južnokorejski vojnici na odlagalištu te ga odvode u lokalnu tvornicu automobila na popravak. Naizgled banalna radnja ustvari predstavlja obnovu države nakon rata, a živopisnim pripovijedanjem autor kreira atmosferu nade u ondašnje društvo, industrijsku proizvodnju i, u konačnici, socioekonomski oporavak i prosperitet. Iako očigledne propagandne pozadine, “I Am a Truck” inteligentnim i inovativnim filmskim postupcima tematizira nedavno traumatsko iskustvo rata suptilnim referencama na podijeljenu Koreju (“Kada sam ugledao svoje razbacane dijelove, osjetio sam tugu jer više nismo mogli postati jedno”), ali istovremeno zagovara optimizam i zajedništvo korejskog naroda koje se očitava preko prikazanog zajedništva tvorničkih radnika.

Dva naslova iz prve polovice dvadesetih godina – “Important Towns in Korea” (1923) i “Livestock Industry in Korea” (1924) bitan su dokaz prisutnosti i svijesti o filmskom mediju unutark Koreje. Iako trajanja od svega par minuta, oba filma pružaju zanimljive povijesne detalje o ondašnjem lokalnom životu, a bitno je i napomenuti da se po stilu i pristupu temi jedva razlikuju od europskih inačica istog razdoblja. Također, u “Important Towns of Korea” pronalazimo eksplicitne sociološke podatke, primjerice zasebne brojke korejskih i japanskih stanovnika, što ukazuje na diferencijaciju, a imajući u vidu povijest japanske imperijalne politike prema Koreji, i stratifikaciju društva.

Dvadesetak filmova Jihlavine programske sekcije “Transparent Landscape: South Korea” predstavljaju izuzetno zanimljiv, raznovrstan i kvalitetan pregled južnokorejske dokumentaristike unazad sto godina, no ovakav tip programa potrebno je uvijek promatrati s odmakom i kritički promisliti o samom procesu izbora filmova, odnosno o razlogu selekcije jednih a ne drugih. Posrijedi je gotovo uvijek misao o nužnosti predstavljanja filmova pojedinih doba, što može uzrokovati negativnu selekciju ili barem ne nužno najkvalitetniju. Iako su ovakvi programi izuzetno poželjni, pogotovo kada je riječ o još prilično neznanim nacionalnim kinematografijama, važno je zapitati se što uopće znači film jednog doba. Teško je povjerovati da i prijelomnih osamdesetih nije bilo radikalnih filmskih eksperimenata kao primjerice oni redateljice Han Ok-hee, no za pretpostaviti je da su oni ipak bili manjina te da, u odnosu na ondašnju sociopolitičku klimu koju je bitno adekvatno predstaviti, nisu bili u fokusu selektora, što je razumljivo. Za kraj je ipak bitno napomenuti kako filmske, kao i ostale umjetničke prakse, nisu, osim s tehnološke strane, ograničene na trenutne političke situacije. Film se od svoje pojave konstantno snima, u svim svojim formama, oblicima, pristupima i stilovima, bez obzira na vanjske čimbenike, što je u slučaju Južne Koreje uglavnom bila propagandna politika.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Cheer” – Masterclass o sportu van radara

"Cheer" (2020) Grega Whiteleyja nije "Last Chance U", ali to niti ne treba biti.

“Nun of Your Business” u hrvatskim nezavisnim kinima

"Nun of Your Business" (2020) splitske redateljice i scenaristice Ivane Marinić Kragić dolazi u nezavisna hrvatska kina.

Al Jazeera Balkans: “Love Child” i “The Long Shot”

Na programu Al Jazeere Balkans ovog će se tjedna između ostalih prikazati i dokumentarci "Love Child" te "The Long Shot".

“Colectiv” – Tranzicijske metastaze 21. stoljeća

Alexander Nanau je "Colectiv" počeo snimati želeći zabilježiti situaciju u Rumunjskoj, a potom je shvatio da je posrijedi kompleks nevaljalosti mnogo širi od europskog.

Online premijera dokumentarnog filma “Slučaj Makavejev ili sudski proces u kinodvorani”

Na platformi volimdokumentarce.net slijedi tjedan posvećen jednom od najradikalnijih i najinovativnijih jugoslavenskih filmaša, Dušanu Makavejevu.

“MLK/FBI” – Tajanstvene vrpce

"MLK/FBI" (2020) Sama Pollarda istražuje opsesiju FBI-ja slavnim političkim aktivistom Martinom Lutherom Kingom mlađim.

Osam novih Factumovih dokumentaraca u produkciji

Unatoč pandemiji koronavirusa i gubitku uredskog prostora, Factum nastavlja s radom na dokumentarnim filmovima.

Otvorene prijave za 4. AJB DOC Film Festival

Otvorene su prijave za 4. Festival dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans (AJB DOC).

Otvorene prijave za 8. Star Film Fest

Otvorene su prijave za 8. Star Film Fest koji će se održati u Sisku od 26. do 28. kolovoza 2021. godine.

Al Jazeera Balkans: Drugi nastavak serijala “Čistači”

Al Jazeera Balkans u utorak prikazuje drugi dio trodijelnog serijala "Čistači" (2018) redatelja Hansa Blocka i Moritza Riesewiecka.