Karijera redateljice Barbare Kopple proteže se već kroz gotovo pola stoljeća, a cijelo to vrijeme njezino ime jedno je od najistaknutijih u krugu američke dokumentaristike. Svjetsku slavu i svoj prvi Oscar osvaja 1976. s dokumentacem “Okrug Harlan, SAD” / “Harlan County, USA” (1976) o štrajku rudara u Kentuckyju, a zatim isti uspjeh ponavlja i 1991. filmom slične tematike, “Američki san” / “American Dream” (1990). Nakon toga snima cijeli niz zapaženih uradaka s temama koje sežu od politike do popularne kulture, a od potonjih se izdvajaju “Shut Up and Sing” iz 1996., o posljedicama istupa ženskog country pop benda Dixie Chicks (danas samo The Chicks) protiv tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha te emotivna biografija pokojne naslovne pjevačice “Miss Sharon Jones!” iz 2015. godine. Njezin posljednji film “Desert One” (2019) pušten je u vrlo ograničenu kino distribuciju i on-demand platforme u jeku pandemije koronavirusa, a bavi se neuspjelom akcijom oslobađanja američkih taoca iz Irana pod ravnanjem predsjednika Jimmyja Cartera.
Sedmog siječnja 1978. u Iranu izbija revolucija na čelu s Ajatolahom Homeinijem, a čije dalekosežne političke posljedice ne samo na području zemalja Bliskoga istoka, već i na budućnost cijeloga svijeta u tom trenutku nitko nije mogao predvidjeti. U godini obilježenoj neredima svrgnut je nepopularni šah Reza Pahlavi kojeg njegovi saveznici Amerikanci u listopadu 1979. primaju u zemlju na liječenje. Iranci traže šahovo izručivanje kako bi mu sudili, a budući da Sjedinjene Države ne posustaju pod pritiskom, skupina muslimanskih studenata upada u prostorije američkog veleposlanstva i otima 52 zaposlenika koje će držati u zatočeništvu 444 dana, prouzročivši tako najveću krizu Carterove administracije. Na koncu će ga ista koštati i drugog mandata u Bijeloj kući.
“Desert One” detaljno opisuje Carterovo neodlučno vođenje cijele krize te njegovo inzistiranje na pronalaženju diplomatskog rješenja koje bi dovelo do oslobođenja taoca. Kako vrijeme odmiče, a izbori u SAD-u sve se više bliže, predsjednik je primoran na izvođenje vojne operacije koja već predugo čeka na izvršenje. U središtu pozornosti filma upravo je njeno neuspjelo izvođenje koje je od samog početka zakoračilo u katastrofu, rezultiravši smrću osmorice američkih vojnika.
Za prepričavanje događaja Kopple se koristi dosad neobjavljenim snimkama u kojima vojni zapovjednici zabrinutom Carteru prenose loše vijesti s terena, a umjesto teško izvedivim igranim rekreiranjem, ključni trenuci prikazani su izvrsnim animacijama Zartoshta Soltanija. Sugovornici američkoj autoriciu su i taoci te vojnici koji su sudjelovali u akciji, ali i sam predsjednik Carter koji iskreno govori o cijeni odluka koje je bio primoran donijeti u tim kritičnim trenucima svoje vlasti. Posebno je istaknut i Homeinijev prijezir prema Carteru, zbog kojeg nije dopustio oslobođenje taoca sve do samog trenutka inauguracije njegovog nasljednika Ronalda Reagana. Film postavlja i pitanje namjerne slučajnosti takvog razvoja događaja – da li je administracija novoizabranog predsjednika imala takav dogovor s Irancima, kako bi novi vođa mandat otvorio velikim vanjskopolitičkim uspjehom.
Barbara Kopple s ovim filmom vjerojatno neće osigurati treći Oscar u karijeri. Pa ipak, ne može se poreći da na učinkovit i povremeno dirljiv način govori o operaciji koja je vjerojatno od samog početka bila osuđena na propast.
Nedavno smo imali prilike vidjeti i dokumentarac iranskog redatelja Taghija Amiranija, “Coup 53” (2019), koji se bavi prethodnom iranskom krizom i državnim udarom pod vodstvom američkih i britanskih tajnih službi 26 godina prije izbijanja talačke krize. Amiranijev film mnogo detaljnije ulazi u psihologiju naroda, kao i zamršene političke odnose koji su doveli do prve, a zatim posljedično i do druge krize. Kopple se, za razliku od njega, u maniri napetog akcijskog filma usredotočuje najviše na samu neuspjelu operaciju Orlova kandža. Redateljičini sugovornici pokazuju mnogo izrazito opipljivih emocija: bol članova obitelji koji su ostali bez očeva i supruga u operaciji, uzbuđenje mladog Iranca koji se našao u skupini što slučajno nabasa na stranu ivaziju, šok kada akcija naglo skrene u tragediju, ponos preživjelih… Po pitanju osjećaja ne zaostaje ni sam Carter koji je trenutno popularna tema dokumentaraca, budući da je nedavno još jedna američka redateljica, Mary Wharton, također snimila film u kojem je upravo on glavna zvijezda, “Jimmy Carter: Rock & Roll President” (2020).
Unatoč činjenici da ponovno budi određeni interes, Cartera se danas, kao i većinu onih koji odrade samo jedan mandat, uglavnom smatra neuspješnim predsjednikom. Razlog tome ne treba tražiti mnogo dalje od događaja iz dokumentarca “Desert One”. S druge strane, ako je Iranska revolucija rezultirala njegovim odbacivanjem, onda joj se u zasluge treba pripisati tri uzastopna republikanska mandata u Bijeloj kući Reagana i Busha, čija je vladavina uvelike i ekonomski i politički izmijenila sliku svijeta osamdesetih u odnosu na ranija razdoblja. Barbara Kopple s ovim filmom vjerojatno neće osigurati treći Oscar u karijeri. Pa ipak, ne može se poreći da na učinkovit i povremeno dirljiv način govori o operaciji koja je vjerojatno od samog početka bila osuđena na propast, a pogotovo o odvažnosti onih koji su unatoč tome bili sasvim predani provesti je do kraja.
