Već je sama najava filma “Nun of Your Business” (Marinis Media / Set Sail Films; 2020.) splitske redateljice Ivane Marinić Kragić u programu ovogodišnjeg ZagrebDoxa, izazvala zanimanje javnosti. Tema lezbijskog para proizašlog iz crkvenih krugova zasigurno, ovisno o poziciji koju gledatelj zauzima, izaziva oprečne asocijacije. Pritom je horizont očekivanja širok, od kritike crkvenih institucija do aktivističkog zagovaranja manjinskih prava. Međutim, većina će njih u konačnici ostati nerealizirana. Film, kako protagonistice i bivše časne sestre koje su napustile samostan i otišle zajednički živjeti na jedan dalmatinski otok, ističu, a redateljica potvrđuje, ne problematizira društveno-institucionalni okvir, već iznosi naizgled personalno iskustvo, koje tek nadilazi okvire uobičajenog. Naizgled zato što kontekst, čak i kad se ignorira, uvjetuje naša postupanja, pa i reakcije krajnje instance, gledatelja. Mnogo je produktivnije tu pretpostavku inkorporirati u rad i održavati je pod kontrolom.
Filmska se priča dokumentarca “Nun of Your Business” razvija izravnim svjedočenjem i rekonstrukcijom događanja iz prošlosti, pri čemu se smjenjuju dva postupka, frontalne snimke protagonistica i tzv. time-lapse sekvence fotografija. Potonja izgovoreno ilustrira nizom fotografija, koje bilježeći pokret po pokret usporavaju vizualni segment, no ne i narativni jer se svjedočenje neprekinuto odvija. Time se pokušaj utjecanja na gledatelja, u smislu konstruiranja prostora za promišljanje, dijelom narušava, a vizualna i narativna struja nisu usuglašene i ne proizvode isti učinak. Različita rješenja kao da ne proizlaze iz razrađenog koncepta, već se prije proizvoljno smjenjuju, kad snimke samih junakinja nisu dovoljno filmski uvjerljive.
Iako sam po sebi postupak oživljavanja fotografija ima potencijala, posebno u slučaju umetanja privatnih izvora, čini se da bi slično rješenje bolje funkcioniralo u kraćoj formi bez mogućnosti izazivanja zamora. Paradoksalno, unatoč najavljenoj kontroverznoj temi, tehnički pristup njenoj obradi ostaje najzanimljiviji segment filma jer su protagonistice distancirane, a kao gledatelji saznajemo minimalno o motivaciji ulaska u samostan, daljnjem osobnom razvoju ili eventualnim teškoćama povratka svjetovnom životu. Stječe se dojam samorazumljivosti, iako iz više razloga to teško može biti slučaj. Iz same prirode slučaja djevojaka proizlaze sporni momenti, međutim niti jednom se ne pristupa sustavno. Argument o fokusu na intimnu stranu nasuprot široj društvenoj problematizaciji, ostaje manjkav jer iz viđenog ne proizlazi ni suosjećanje, ni povezivanje na emotivnoj razini. Konačni materijal se svodi na nekontekstualizirane, gole činjenice, tek povremeno eksplicirane, u smislu pomnijeg kronološkog utvrđivanja.
Ipak, ne možemo izbjeći problem istovrijednog tretmana osobnih izbora i nadosobnih činilaca. Iako možemo iščitati da je odlazak u samostan prije rezultat društvenog pritiska, no čvrste odluke, ta se činjenica dalje ne razrađuje. Životna priča djevojaka puna je mučnih detalja, psihičkog i seksualnog zlostavljanja, koje ne biva sankcionirano, a javnosti se onemogućava reakcija; uzmemo li u obzir da jedna od protagonistica aludira na zlostavljanje u djetinjstvu od strane svećenika, taj detalj ne smije ostati na razini reminiscencije. Tu je riječ o institucionalnom nasilju koje se tolerira jer postoji prešutni konsenzus o supostojanju crkvenih institucija istovremeno unutar, ali i izvan društva – riječ je o mnogo širem fenomenu koji se tek nedavno na globalnoj razini pokušava sankcionirati. Filmom se zadire u problematiku, ali nevoljko, dok se izbjegavanjem čvrste osude ostaje na razini eskapizma.
Zlostavljanje bilo kojeg tipa nikad ne može biti tretirano kao kuriozitet, već njegovo prokazivanje treba izazvati konkretne konzekvence. Utoliko već naslov filma dijelom navodi na promašenu sugestiju – institucionalni pritisci i zlostavljanja, s koje god strane dolazili, ne smiju ostati u domeni privatnog, već nas se kao društvo itekako tiču.
Identičan je tretman svjetovnog suživota istospolnog para, koji u našim uvjetima zasigurno nije jednostavan. Filmska priča preko te činjenice prelazi prešutno. Protagonistice pak rezignirano tvrde da ih aktivističko djelovanje ne zanima, iako je ta tvrdnja oprečna situaciji dijeljenja osobnog iskustva, odnosno čin izlaska u javnost neminovno sadrži političke konotacije i intendira na odnos s okolinom.
Utoliko je lako detektirati glavni problem dokumentarnog filma “Nun of Your Business” koji samom idejom stremi van zadanog okvira, no redateljica Ivana Marinić Kragić ga u suradnji s protagonisticama zadržava u samonametnutom sigurnom prostoru. To je naravno njihov izbor i kao takav nužno ga je poštovati, posebno kad su u pitanju osjetljiva iskustva. Međutim, izostanak kritičkog odmaka može rezultirati izostankom pomaka u društvenoj percepciji, čime se gubi smisao izlaganja u javnost. Iako na potpuno oprečan način, osjetljivoj temi svoje vrste mnogo uspješnije pristupa Đuro Gavran u filmu “Jedna od nas” (Pipser, 2020.), koji je također bio prikazan u regionalnom programu. On se orijentira na problem ignorancije i sveprisutnog prebacivanja odgovornosti, bez eksploatacijskih momenata osobne traume, što ga ne sprječava da izdvoji različite aspekte prešutne društvene tolerancije neprihvatljivog ponašanja.
U filmu “Nun of Your Business” izrečene teze referiraju se na društvene odnose u cjelini, posebno u našem kontekstu pomanjkanja ozbiljne kritike crkvenih institucija koje uživaju povlašteno mjesto. Zlostavljanje bilo kojeg tipa nikad ne može biti tretirano kao kuriozitet, već njegovo prokazivanje treba izazvati konkretne konzekvence. Utoliko već naslov filma dijelom navodi na promašenu sugestiju – institucionalni pritisci i zlostavljanja, s koje god strane dolazili, ne smiju ostati u domeni privatnog, već nas se kao društvo itekako tiču.