Danas u svojim sedamdesetima, američki filmaš Ross McElwee snimio je u svojoj karijeri petnaestak filmova, uglavnom cinéma vérité dokumentaraca u kojima objektiv kamere – ako je ikako moguće, omiljene 16-milimetarske – okreće prema sebi i svojim najbližima. Od svih realiziranih filmova, ipak će “Shermanov marš” / “Sherman’s March” (1985), zapanjujuće prozračan slajs prave americane zabilježene na dokumentarnoj vrpci, postati i ostati autorov najupečatljiviji filmski uradak. Ono što je službeno trebao biti film o razarajućim učincima total war kampanje generala Williama Tecumseha Shermana protiv južnjačkih civila za vrijeme Američkog građanskog rata (15.11. – 21.12.1864.), pretvorilo se u McElweejev marš pustopoljinama vlastitog karaktera – simpatičnog bradatog vagabunda razapetog između profesionalnog statusa quo i neuspjeha na ljubavnom planu.
U gotovo trosatnom filmu, američkog redatelja pratimo kako nakon prekida s djevojkom – bez voznog reda i pripremljenog plana snimanja – upoznaje cijeli niz živopisnih likova i zanimljivih situacija, započevši potragu za distrakcijom u rodnom Charlotteu, Sjevernoj Karolini. I baš na obiteljskom okupljanju McElweejeva sestra DeeDee predlaže redatelju upošljavanje kamere kao oruđa za upoznavanje žena. Rečeno-dogovoreno-pomalo nevoljko učinjeno pa u sljedećih dva sata McElwee pred svoju kameru dovodi povorku lijepih Južnjakinja s kojima uspostavlja različite stupnjeve povezanosti, od glumice u nastajanju Pat koja Rossu pokazuje seksualno sugestivne vježbe protiv celulita pa sve do lingvistice Winnie koja priprema doktorat u svojevrsnom hipijevskom utopističkom raju pustog otoka.
Zanimljivo je iz današnje perspektive gledati “Shermanov marš” kao povijesnu kapsulu, ponajprije iz kuta odnosa protagonista prema kameri i pojedincu koji istu koristi. Kako je i sam filmaš naglasio u jednom intervjuu, osamdesete (naravno, i vrijeme prije njih) još uvijek nisu bile kontaminirane instant-celeb kulturom reality showova i YouTubea; u tom smislu osobe prema kojima okrećete kameru nisu imale osjećaj da će snimljeno biti dostupno širokom krugu ljudi. I baš je ta nepretencioznost, frapirajuća prirodnost protagonista pred kamerom – uz autorovu brutalnu iskrenost svojim humdrum životom i životnorazarajućim fobijama – ono što najviše oduševljava u McElweejevom landmark dokumentarcu.
“Shermanov marš” od većih je nagrada osvojio Veliku nagradu žirija na Sundance Film Festivalu 1987. godine, dok je 2000. godine ušao u Nacionalni registar filmova Knjižnice američkog Kongresa, kao “povijesno značajan američki film”. Isti, pak, možete pogledati u zagrebačkom Dokukinu KIC u sklopu programa “Hall of Fame – vodič kroz povijest dokumentarnog filma” (četvrtak, 30.1. u 20 sati) čija je nova sezona posvećena filmskom eseju. Uvodnu riječ održat će filmski kritičar Nino Kovačić.
