U splitskoj Kinoteci Zlatna vrata od 22. do 24. studenoga održana je 51. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva, godišnja priredba neprofesijskog filmskog stvaralaštva u Hrvatskoj koja se svake godine odvija u drugom gradu. Među prijavljenih 169 filmova, izbornici – redatelj i montažer Damir Čučić, filmolog Nikica Gilić, producentica Vera Robić-Škarica, redatelj i direktor fotografije Boris Poljak te animator Veljko Popović – u službeni su program uvrstili 34 filma, od čega šest dokumentarnih.
Slučajno ili ne, čak su četiri među njima vezana uz Split i djelo su splitskih autora – dobitnik treće nagrade “Glava u balunu” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2019.) Mladena Stanića, “Džabe si krečio” (Umjetnička akademija u Splitu, 2019.) Ide Slavić, Josipa Bojčića i Marina Paliske, “Tako to sve u životu bude” (Umjetnička akademija u Splitu / PUNKT; 2019.) Andrije Tomića i “Ora et modelira” (Kino klub Split, 2019.) Antonije Šitum.
“Tako to sve u životu bude” počiva na zazubičnom izazovu vjerojatno svakoga filmaša, a to je zabilježiti nepatvorenu dinamiku odnosa unutar vlastite obitelji, zajednice koja je u većini slučajeva i otjelovljenje skladno-kompromisnog suradničkog funkcioniranja te područje sigurnosti i povjerenja, ali usporedno, istovremeno i istospletno, neprestano kreševo bezbrojnih neslaganja, sitnih trzavica i komunikacijskih nemogućnosti. No najzbiljskiju zbilju kućne svakodnevice bilo je donedavno zapravo nemoguće snimiti. U analogno doba, dakako, zbog prevelike snimateljske aparature koju snimani jednostavno nije mogao ne vidjeti i ne osjetiti kao uljeza u intimu, okidač za promjenu ponašanja. U digitalnom dobu tehnika se, znamo, i fizičkim dimenzijama smanjila dovoljno da postane nezamjetna, a važan je čimbenik zacijelo i to što napravica za snimanje slike i zvuka kao što je mobitel, više gotovo nikomu nije strano tijelo. Malne svatko ga ima, viđa ga u drugoga gdje god se našao i katkad sam njime nešto pribilježi. A je li netko mobitelom toga trenutka snima ili ne, praktički je nerazaznatljivo. Imanje mobitela postalo je samorazumljivo kao i, primjerice, imanje frizure. Uz mobitel, tj. mobitel-kameru-zvukosnimač u neposrednoj blizini, snimana osoba može biti posve prirodna i opuštena, uistinu bivajući mimo činjenice da je pred kamerom, posve nesvjesna premise koja inače gotovo redovito uzrokuje alarm i automatski izaziva promjenu u postupanju.
Nije to od jučer, no iako je suvremena tehnologija uvelike olakšala, pa čak i poništila mnoge svojedobno nepremostive teškoće snimanja slikopisa, filmaši su u izvedbi ipak većinom nastojali, pa i dalje nastoje, dostići i ostvariti odavna ustanovljene, prilične i razumne, tehničke i formalne standarde. Naravno, i nadmašiti ih, barem u pogledu nekih aspekata kakvoće slikovnog i zvučnog zapisa koji nekoć nisu bili dokučivi.
Tomić, međutim – vjerojatno nije prvi, ni jedini, mada na to zasad nailazimo vrlo rijetko – pristupa obratno. U vrijeme u kojem filmski (digitalni) zapis, zbog svekolike dostupnosti više nema auru posebnosti, u kojem svaki klinac ima svoj YouTube kanal ili slično, u kojem nam mreža svih mreža omogućuje da praktički gdjegod, u kojekakvim okolnostima možemo vidjeti kakvu audiovizualnu bilješku kakve god kvalitete – pa načelno više i ne marimo za osobite uvjete gledanja – možda ni filmašu više nije nužno smatrati se obveznim stremiti standardima. Je li doista potrebno da slika teži likovno-estetsko-značenjskom skladu? Je li doista potrebno da zvuk bude primjereno uravnotežen i da se baš sve razaznaje i prepoznaje? Je li publika današnjice, bez suvišnih pitanja i potpitanja, spremna usvojiti i tehnički lošu, nekorektnu AV snimku kao sasvim prihvatljiv gledateljski sadržaj? Navike gledateljstva, udomaćenost mobitela i autorski (autorov) preokret u poimanju pravila, očekivanoga, vjerojatna su izvorišta, omogućilišta, tog netipičnog uratka, istog/sličnog, a drukčijeg.
Tomićeva slika nerijetko je neoštra, nejasna, pikselasta, neuredna. Svjetlosna zasićenost kadra mijenja se bez nadzora, ovisno o pomaku kamere u situaciji postojećeg svjetla – sad je pretamno, sad presvijetlo, sad (kako se nekoć žargonski terminiralo) pregoreno. Nije važan ni dobar ton – zvukovi raznih intenziteta nekontrolirano, neregulirano dopiru odasvud, prema tomu što mikrofon slučajno uhvati. Što se čuje, čuje se – što ne, ne. U prizoru na otvorenom, strujanja zraka i vjetar grubo udaraju o mikrofon, neugodno šušteći i praskajući (nekoć, opravdano, tabu). Ne razabiru se sve riječi, pa ni rečenice razgovora – oni bliži mikrofonu čuju se neugodno (pre)glasno, oni udaljeniji slabije ili jedva, kao šum. A sve to doima se više posljedicom nehaja, nebrige za te sastavnice, negoli rezultatom promišljenog htijenja, dizajna slike i zvuka, hotimičnog postprodukijskog postupka, stvaralačkog modificiranja kojim filmaš želi nešto naglasiti, istaknuti, interpretirati, usmjeriti.
U neku ruku – katastrofa! No! “Tako to sve u životu bude” jest zanimljiv, tečan (na svoj način), neizvjestan, čak i uzbudljiv film. Iako ne ruje duboko, nudi autentično uvjerljive crtice osobnosti i spomenute obiteljske dinamike svakodnevice. Ktomu i u situaciji koja nadilazi banalnost svagdana, jer radnja se zbiva u vrijeme povratka duhom i tijelom onemoćale bake, iz bolnice na kućnu njegu. S lakoćom – spontano, čini se – izbjegavši ton opće tronutosti koji obično prianja uz temu, Tomić i svojoj filmskoj zadaći i ukućanima pristupa ležerno, naizgled neobvezno. Primjereno, međutim, hvatajući i prenoseći duh tragikomičnoga koji, kako se čini, vlada u obitelji vedre naravi i humornoga svjetonazora što se za bolesnicu brine malne veselo, bez kukanja i samosažaljenja. Hrabro odbacivši brige oko tehnički pristojnoga, snimajući (možda i ne mobitelom) uglavnom (polu)kradom – više ili manje prikriven iza zida, vrata, komada namještaja – Tomić je oblikovao vjerodostojan kućni dokumentarac koji prepoznatljivo odjekuje i izvan obiteljska četiri zida. Kao usputno, s boka, što bi mogao biti neki kažiput stvaralaštva ili razumijevanja stvaralaštva i gledateljstva naraštaja rođenih s mobitelom.
Ne zato što ne bi zavrijedila opširniji osvrt, već zbog ograničenosti kartičnog prostora, o ostalim, redom zanimljivim ostvarenjima, telegramski. “Glava u balunu” vjerodostojno dokumentira adrenalinsko opuštanje osmorice mladih Splićana uz igru baluna i zafrkantsko čavrljanje, pretežno o jebavanju; “Džabe si krečio” igriva je bilješka o postavljanju i (ne)posjećenosti izložbe instalacija studenata UMAS-a; “Ora et modelira” šarmantna nepretenciozna samorefleksija honorarnog modela Umjetničke akademije u Splitu; “D26” (Restart – Škola dokumetnarnog filma, 2019.) Katarine Lukec ozbiljno-šaljiva crtica nagrađena Posebnim priznanjem o (ne)asfaltizaciji državne ceste Vrbovec-Garešnica; “Dan antifašizma” (2019) Damira Radića i Andrijane Kos Lajtman poetsko-meditativno-melankoličan odraz osjećaja i razmišljanja pobuđenih, bit će, Danom antifašizma, odnosno Danom antifašističke borbe i onime što on danas u nas predstavlja.
Iako medijski postraničan, ovaj najstariji filmski festival na području Hrvatske, poslije Pulskog filmskog festivala, jedan je od onih što nude stvaralački najživahniji program. Kao i mnogo puta dosad – ne samo u rodu dokumentarnog filma – i ova Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva obilovala je radovima filmaša koji polje amaterskoga ne trpe kao ograničenje, nego ga doživljavaju kao prostor okušavalačke slobode.