PočetnaOsvrti51. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva: Lošom slikom i nevaljalim zvukom do autentičnog...

51. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva: Lošom slikom i nevaljalim zvukom do autentičnog slikopisa

-

U splitskoj Kinoteci Zlatna vrata od 22. do 24. studenoga održana je 51. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva, godišnja priredba neprofesijskog filmskog stvaralaštva u Hrvatskoj koja se svake godine odvija u drugom gradu. Među prijavljenih 169 filmova, izbornici – redatelj i montažer Damir Čučić, filmolog Nikica Gilić, producentica Vera Robić-Škarica, redatelj i direktor fotografije Boris Poljak te animator Veljko Popović – u službeni su program uvrstili 34 filma, od čega šest dokumentarnih.

Slučajno ili ne, čak su četiri među njima vezana uz Split i djelo su splitskih autora – dobitnik treće nagrade “Glava u balunu” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2019.) Mladena Stanića, “Džabe si krečio” (Umjetnička akademija u Splitu, 2019.) Ide Slavić, Josipa Bojčića i Marina Paliske“Tako to sve u životu bude” (Umjetnička akademija u Splitu / PUNKT; 2019.) Andrije Tomića i “Ora et modelira” (Kino klub Split, 2019.) Antonije Šitum.

“Tako to sve u životu bude” počiva na zazubičnom izazovu vjerojatno svakoga filmaša, a to je zabilježiti nepatvorenu dinamiku odnosa unutar vlastite obitelji, zajednice koja je u većini slučajeva i otjelovljenje skladno-kompromisnog suradničkog funkcioniranja te područje sigurnosti i povjerenja, ali usporedno, istovremeno i istospletno, neprestano kreševo bezbrojnih neslaganja, sitnih trzavica i komunikacijskih nemogućnosti. No najzbiljskiju zbilju kućne svakodnevice bilo je donedavno zapravo nemoguće snimiti. U analogno doba, dakako, zbog prevelike snimateljske aparature koju snimani jednostavno nije mogao ne vidjeti i ne osjetiti kao uljeza u intimu, okidač za promjenu ponašanja. U digitalnom dobu tehnika se, znamo, i fizičkim dimenzijama smanjila dovoljno da postane nezamjetna, a važan je čimbenik zacijelo i to što napravica za snimanje slike i zvuka kao što je mobitel, više gotovo nikomu nije strano tijelo. Malne svatko ga ima, viđa ga u drugoga gdje god se našao i katkad sam njime nešto pribilježi. A je li netko mobitelom toga trenutka snima ili ne, praktički je nerazaznatljivo. Imanje mobitela postalo je samorazumljivo kao i, primjerice, imanje frizure. Uz mobitel, tj. mobitel-kameru-zvukosnimač u neposrednoj blizini, snimana osoba može biti posve prirodna i opuštena, uistinu bivajući mimo činjenice da je pred kamerom, posve nesvjesna premise koja inače gotovo redovito uzrokuje alarm i automatski izaziva promjenu u postupanju.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Tako to sve u životu bude"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Tako to sve u životu bude”

Nije to od jučer, no iako je suvremena tehnologija uvelike olakšala, pa čak i poništila mnoge svojedobno nepremostive teškoće snimanja slikopisa, filmaši su u izvedbi ipak većinom nastojali, pa i dalje nastoje, dostići i ostvariti odavna ustanovljene, prilične i razumne, tehničke i formalne standarde. Naravno, i nadmašiti ih, barem u pogledu nekih aspekata kakvoće slikovnog i zvučnog zapisa koji nekoć nisu bili dokučivi.

Tomić, međutim – vjerojatno nije prvi, ni jedini, mada na to zasad nailazimo vrlo rijetko – pristupa obratno. U vrijeme u kojem filmski (digitalni) zapis, zbog svekolike dostupnosti više nema auru posebnosti, u kojem svaki klinac ima svoj YouTube kanal ili slično, u kojem nam mreža svih mreža omogućuje da praktički gdjegod, u kojekakvim okolnostima možemo vidjeti kakvu audiovizualnu bilješku kakve god kvalitete – pa načelno više i ne marimo za osobite uvjete gledanja – možda ni filmašu više nije nužno smatrati se obveznim stremiti standardima. Je li doista potrebno da slika teži likovno-estetsko-značenjskom skladu? Je li doista potrebno da zvuk bude primjereno uravnotežen i da se baš sve razaznaje i prepoznaje? Je li publika današnjice, bez suvišnih pitanja i potpitanja, spremna usvojiti i tehnički lošu, nekorektnu AV snimku kao sasvim prihvatljiv gledateljski sadržaj? Navike gledateljstva, udomaćenost mobitela i autorski (autorov) preokret u poimanju pravila, očekivanoga, vjerojatna su izvorišta, omogućilišta, tog netipičnog uratka, istog/sličnog, a drukčijeg.

Tomićeva slika nerijetko je neoštra, nejasna, pikselasta, neuredna. Svjetlosna zasićenost kadra mijenja se bez nadzora, ovisno o pomaku kamere u situaciji postojećeg svjetla – sad je pretamno, sad presvijetlo, sad (kako se nekoć žargonski terminiralo) pregoreno. Nije važan ni dobar ton – zvukovi raznih intenziteta nekontrolirano, neregulirano dopiru odasvud, prema tomu što mikrofon slučajno uhvati. Što se čuje, čuje se – što ne, ne. U prizoru na otvorenom, strujanja zraka i vjetar grubo udaraju o mikrofon, neugodno šušteći i praskajući (nekoć, opravdano, tabu). Ne razabiru se sve riječi, pa ni rečenice razgovora – oni bliži mikrofonu čuju se neugodno (pre)glasno, oni udaljeniji slabije ili jedva, kao šum. A sve to doima se više posljedicom nehaja, nebrige za te sastavnice, negoli rezultatom promišljenog htijenja, dizajna slike i zvuka, hotimičnog postprodukijskog postupka, stvaralačkog modificiranja kojim filmaš želi nešto naglasiti, istaknuti, interpretirati, usmjeriti.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "D26"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “D26”

U neku ruku – katastrofa! No! “Tako to sve u životu bude” jest zanimljiv, tečan (na svoj način), neizvjestan, čak i uzbudljiv film. Iako ne ruje duboko, nudi autentično uvjerljive crtice osobnosti i spomenute obiteljske dinamike svakodnevice. Ktomu i u situaciji koja nadilazi banalnost svagdana, jer radnja se zbiva u vrijeme povratka duhom i tijelom onemoćale bake, iz bolnice na kućnu njegu. S lakoćom – spontano, čini se – izbjegavši ton opće tronutosti koji obično prianja uz temu, Tomić i svojoj filmskoj zadaći i ukućanima pristupa ležerno, naizgled neobvezno. Primjereno, međutim, hvatajući i prenoseći duh tragikomičnoga koji, kako se čini, vlada u obitelji vedre naravi i humornoga svjetonazora što se za bolesnicu brine malne veselo, bez kukanja i samosažaljenja. Hrabro odbacivši brige oko tehnički pristojnoga, snimajući (možda i ne mobitelom) uglavnom (polu)kradom – više ili manje prikriven iza zida, vrata, komada namještaja – Tomić je oblikovao vjerodostojan kućni dokumentarac koji prepoznatljivo odjekuje i izvan obiteljska četiri zida. Kao usputno, s boka, što bi mogao biti neki kažiput stvaralaštva ili razumijevanja stvaralaštva i gledateljstva naraštaja rođenih s mobitelom.

Ne zato što ne bi zavrijedila opširniji osvrt, već zbog ograničenosti kartičnog prostora, o ostalim, redom zanimljivim ostvarenjima, telegramski. “Glava u balunu” vjerodostojno dokumentira adrenalinsko opuštanje osmorice mladih Splićana uz igru baluna i zafrkantsko čavrljanje, pretežno o jebavanju; “Džabe si krečio” igriva je bilješka o postavljanju i (ne)posjećenosti izložbe instalacija studenata UMAS-a; “Ora et modelira” šarmantna nepretenciozna samorefleksija honorarnog modela Umjetničke akademije u Splitu; “D26” (Restart – Škola dokumetnarnog filma, 2019.) Katarine Lukec ozbiljno-šaljiva crtica nagrađena Posebnim priznanjem o (ne)asfaltizaciji državne ceste Vrbovec-Garešnica; “Dan antifašizma” (2019) Damira Radića i Andrijane Kos Lajtman poetsko-meditativno-melankoličan odraz osjećaja i razmišljanja pobuđenih, bit će, Danom antifašizma, odnosno Danom antifašističke borbe i onime što on danas u nas predstavlja.

Iako medijski postraničan, ovaj najstariji filmski festival na području Hrvatske, poslije Pulskog filmskog festivala, jedan je od onih što nude stvaralački najživahniji program. Kao i mnogo puta dosad – ne samo u rodu dokumentarnog filma – i ova Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva obilovala je radovima filmaša koji polje amaterskoga ne trpe kao ograničenje, nego ga doživljavaju kao prostor okušavalačke slobode.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Deset godina portala Dokumentarni.net

Vaš i naš Dokumentarni.net danas slavi deset godina postojanja!

6. AJB DOC: Sabiranje priča

Za AJB DOC Film Festival postaje jasno da se upisao na mapu festivala regionalnih festivala, donoseći prepoznatljiv sadržaj.

Dvanaest dokumentaraca u programu punoljetnog DOKUarta

Dvanaest dokumentaraca prikazat će se u programu ovogodišnjeg, punoljetnog DOKUarta (Bjelovar, 6. - 13.10.).

Objavljen program 24. Mediteran Film Festivala

Poznat je program 24. Mediteran Film Festivala, koji će se od 10. do 14. listopada održavati u Širokom Brijegu.

Otvorene prijave za radionicu u okviru programa “Mali DOKUart”

Otvorene su prijave za radionicu u okviru ovogodišnjeg programa "Mali DOKUart", bjelovarskog festivala DOKUart.

“Titicut Follies” – Čiste sobe i tužni varijetei

U trećem eseju treće sezone "Klasika svjetske dokumentaristike" pišemo o dokumentarcu "Titicut Follies" (1967) Fredericka Wisemana.

6. AJB DOC: “Dolazak proljeća u Buču” – Nakon okupacije

"Dolazak proljeća u Buču" / "When Spring Came to Bucha" (2022) Mile Tešajeve i Marcusa Lenza osvojio je glavnu nagradu na 6. AJB DOC-u.

6. AJB DOC: “Flotacija” – Flotiranje silnica svekolikosti

"Flotacija" (2023) Eluned Zoë Aiano i Alesandre Tatić osvojila je Posebno priznanje žirija na 6. AJB DOC-u.

Nagrada publike 6. AJB DOC-a dokumentarcu “Braća Musemić”

Ovogodiošnja Nagrada publike AJB DOC-a pripala je dokumentarnom filmu "Braća Musemić" autora Edina Isanovića i redatelja Nihada Ušanovića.

“El Shatt – nacrt za utopiju” Ivana Ramljaka pogledalo više od pet tisuća gledatelja

Dokumentarac "El Shatt – nacrt za utopiju" (KOMPOT /...