Mladen Stanić: “Ne želim pristati na kompromise u svojim filmovima”

Jedan od filmova iz dokumentarnog dijela 28. Dana hrvatskog filma koji su zapuhnuli mirisom lenorovske svježine i beskompromisne (ulične) direktnosti zasigurno je kratkometražni dokumentarac “Glava u balunu” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2019.). Film mladog – Mladena Stanića (Split, 1990.) u Zagrebu je doživio svjetsku premijeru, a opservacijski prati mladiće jednog splitskog kvarta koji slobodno vrijeme provode igrajući nogomet i ćakulajući o ljepšem spolu, najčešće bez kočnica i političke korektnosti, ali s deficitom predatorske malignosti. Stanić nije toliko nepoznato ime na domaćoj filmskoj sceni, pa je ovaj trenutni student druge i završne godine diplomskog studija režije igranog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, upravo na prošlogodišnjem DHF-u osvojio nagradu za najboljeg mladog redatelja s igranim filmom “Sitnica” (ADU Zagreb / Mohikanac; 2018.). Bilo je tu još nekoliko nagrada i priznanja – uključujući Rektorovu i Dekaničinu nagradu – no možda najzvučnija veže se za prošlogodišnji, 16. Zagreb Film Festival. Sa ZFF-a je redatelj, naime, odnio Zlatna kolica za najbolji hrvatski film u programu Kockice, i to s još jednim igranim ostvarenjem – “Bilom sobom” (ADU Zagreb / Kino klub Split; 2018.), čija radnja, baš kao i u “Sitnici” (otac – kćer) prati poremećenu unutarobiteljsku dinamiku, konkretno dvojice braće koja se suočavaju s traumama iz prošlosti.

Kao veliki ljubitelj Sedme umjetnosti, splitski autor se u jednom intervjuu pohvalio ogromnom zbirkom DVD-a, koju je zbog selidbe u Zagreb morao prepustiti mlađem bratu. Za dokumentarce se, kaže, zainteresirao tek pri dolasku na ADU, pa u (bivšoj) kolekciji, očekivano, nefikcijski rod nije bio naročito zastupljen. Uglavnom je naš mladi redatelj gledao making of dokumentarce, poput klasika “Srce tame: Filmaševa apokalipsa” / “Hearts of Darkness” (Fax Bahr, George Hickenlooper i Eleanor Coppola, 1991.), ali i izvrsnog Herzogovog “Grizzly Mana” (2005).

“Glava u balunu” nije prvi Stanićev dokumentarac u karijeri, ali ga možemo svrstati u ladicu prvih službenih, ozbiljnih, s obzirom na to da se radi o premijernom nefikcijskom uratku kojeg prijavljuje na festivale. Dokumentarac je nastao u sklopu ADU-a, točnije kao završni kratkometražni dokumentarni film na BA studiju filmske i TV režije. Stanić je nedavno završio i snimanje kratkometražnog igranog filma radnog naslova “Mali Messi” u produkciji Zagreb filma.

“Glava u balunu”, slobodna tema, završni doku-kratkiš na ADU-ovom preddiplomskom studiju filmske i TV režije. Jesi li dugo tragao za temom i nadahnućem svojeg prvog živog dokumentarca?

“Prvotna ideja bila je snimiiti film ‘Dica sa zidića’ s tri nogometne ekipe – u jednoj bi bila djeca ili mlađi tinejdžeri, u drugoj mladi odrasli ljudi poput onih u ‘Glava u balunu’, a u trećoj generacija njihovih očeva. Kroz paralelnu montažu igre i razgovora, odnosno generalne međusobne interakcije nekoliko generacijskih skupina, iscrtavala bi se puno veća društveno relevantna problematika.

“I sam sam za vrijeme odrastanja u Splitu ponekad igrao nogomet u svrhu pive na zidiću i kasnije zafrkancije, pa sam znao da tu postoji način autentične splitske komunikacije. Ta mogućnost direktnog vrijeđanja osobe bez da se ona uvrijedi već, dapače, bude gotovo počašćena uvredama, jednostavno je dio nekog splitskog stanja uma. Prilikom razmišljanja o filmu, početnu ideju od tri ekipe srezao sam na jednu. S obzirom na skromne produkcijske uvjete i ono što sam filmom želio postići, bilo je to više nego dovoljno. Ostalo je stvar raznoraznih okolnosti na setu. Svaki pojedinačni sudionik, od protagonista do ekipe iza kamere, za vrijeme snimanja unio je nešto autentično pomaknuto i svoje u film. I tako je nastala ‘Glava u balunu’ ili, kako je jedan kolega rekao, film bez dlake na jeziku.”

Kako je sve izgledalo iza scene, jesi li otprije poznavao svoje protagoniste?

“Trebam napomenuti da je takvu skupinu jedinstveno genijalnih luđaka jako teško naći na jednom mjestu, a pogotovo ih nagovoriti na snimanje. Jednako teško je bilo očekivati da će imati dovoljno povjerenja u redatelja kako bi se uspjeli opustiti pred kamerom i filmskom ekipom. Imao sam sreću i prednost jer sam te ljude znao otprije, stoga se osnovno povjerenje podrazumijevalo već u startu. S nekima od njih išao sam u osnovnu školu, s nekima se družio, a neke sam jednostavno na ovaj ili onaj način upoznao. Bez obzira na sve, većina nas živjela je u radijusu od nekoliko kilometara, tako da su viđanja kroz godine bila gotovo nezaobilazna.

“Samo snimanje prije svega je bilo tehnički vrlo zahtjevno: deset protagonista podrazumijeva deset bubica. Nogometna utakmica podrazumijeva jako puno švenkanja i praćenja oštrine s opremom koja i nije najadekvatnija za tu vrstu snimanja. Naravno, i samo snimanje u Splitu podrazumijeva prebacivanje opreme i smještaj ekipe. S obzirom na gotovo nepostojeći budžet, to već samo po sebi predstavlja cijelu paletu poteškoća. Srećom, uz mene su bili snimateljica Sara B. Moritz i producent Danijel Popović. Na kraju smo ipak zajedničkim naporom svih uključenih u projekt, uspjeli u naumu i snimili film na kojeg smo ponosni.”

U filmu gledamo mladiće koji bez ustezanja i filtera razgovaraju o djevojkama i vlastitim seksualnim iskustvima. Za većinu klasična, ulićna ćakula domaće mlađarije; za druge klasična – mizoginija. Neka se ovi drugi ne naljute, ali nisam osobno dobio dojam o Mladenu Staniću kao mrzitelju-ismijavaču-maskulinum ženskog roda, već kao autoru koji stvarnost želi prikazati onakvom kakva jest. 

“Upravo tako! Razgovori protagonista opisuju okolinu u kojoj žive i poprilično vjerno dočaravaju atmosferu zidića. Takve priče su učestala pojava na nogometnim igralištima, a pogotovo na zidićima pokraj njih. Kao autor nemam se namjeru ispričavati niti opravdavati za filmove koje radim. Ako se nekome ne sviđaju, neće ih gledati. Ne znam kako bih mogao živjeti sam sa sobom da mijenjam film iz razloga jer bi se netko mogao uvrijediti. To mi zvuči kao najgori oblik autocenzure. Koliko god patetično to zvučalo, bitno mi je da sam ponosan svojim filmom. Tada sam jedino sretan, jer u suprotnom, da u stvaralačkom smislu pristanem na takve kompromise, to ne bi bilo moguće.

“S obzirom na to da i osobno poznajem svoje protagoniste iz ‘Glave u blaunu’, mogu sa sigurnošću reći da se radi o dobro odgojenim ljudima koji se s poštovanjem odnose prema ženama i svim ostalim građanima. Priče koje čujete iz filma nisu svjetonazorski stavovi, već su jednostavno dio zidića kao nekakvog ambijentalnog pokretača razgovora; one priče koje dobro odgojeni mladići često pričaju potaknuti čašom pive i ohrabreni ostalim jedinkama u čoporu. ‘Glava u balunu’ ne nudi isprike već jednostavno opservacijski dokumentira jedno takvo okupljanje. U slučaju optužbi pojedinaca za mizoginiju, uljudno ću se zahvaliti na gledanju. Cilj svakog filma je reakcija. Prema tome, svaka publika je dobrodošla!”

Splitu odavno nitko ne može oduzeti titulu najluđeg grada na svitu. Koliko je takvo temperamentno okruženje opasnije i izazovnije za odrastanje – ali i u globalu – u odnosu na ponešto zakopčanije sredine poput Zagreba? 

“Teško mi je izvlačiti konkretne usporedbe s odrastanjem u Zagrebu jer sam u glavni grad došao tek prije nekoliko godina, kao odrasla i već formirana osoba. Međutim, ono što primjećujem na prvu je očito: Split je turistički grad koji se razvija ili trudi razvijati u tom pravcu, po uzoru na druge mediteranske gradove, dok je Zagreb grad sličniji srednjoeuropskim središtima. Već time je način života u njima bitno drugačiji. Između ostalog, Split je poznat kao temperamentan grad. Ta njegova surovost vjerojatno je donekle jedinstvena, ali težina odrastanja ovisi o velikom broju čimbenika. Bitno je napomenuti da protagonisti iz filma i ja generacijski spadamo pod djecu odgajanu za vrijeme rata i netom nakon njega. Tadašnja splitska stvarnost bila je neupitno drukčija od današnje. Meni je majka, sjećam se, branila ulaziti u Get, stari dio grada, zbog uskih ulica i sitnog kriminala po njima. Taj isti Get danas je centar svih splitskih zbivanja. Već to dovoljno govori koliko se situacija promijenila.

“Nekada su dileri marendali na klupicama ispred osnovnih škola, a danas škole imaju nadzorne kamere. Naravno, to ne znači da se djeca, roditelji i nastavnici još uvijek ne suočavaju s istim problemima. Sigurno jesu, ali vjerujem ili se barem nadam da su oni smanjeni u odnosu na ono vrijeme. Osim toga, ljudi često mistificiraju pojam odrastanja u Splitu, kao da se radi o odrastanju u američkom Harlemu ili još gore, u gradu neke zaraćene zemlje u južnoistočnoj Aziji. Split je neupitno težak grad, ali nije da djeci repetiraju oružjem na putu do škole. Mislim da je u cijeloj Hrvatskoj odrastanje većim dijelom uvjetovano situacijom kod kuće. S te strane naša su djeca generalno izloženija većim opasnostima nego na ulici.”

Kakve bi filmove volio snimati u budućnosti i koliko ti je bitna komunikacija s vlastitim gledateljem? 

“Volio bih snimati svakakve filmove! Ne pada mi na pamet unaprijed se autorski ograničavati samo jednim žanrom. Ako pogledate moja dva trenutno festivalski najuspješnija ostvarenja, ‘Sitnicu’ i ‘Bilu sobu’, radi se o jako različitim filmovima, unatoč autorskoj prepoznatljivosti jer ih je radila ista ekipa. U idealnim okolnostima, do kraja karijere okušat ću se u svakom žanru. Volio bih snimiti barem jedan cjelovečernji znanstveno-fantastični i kriminalistički film. To su dva žanra u kojima ću se kad-tad, na ovaj ili onaj način okušati. Pri stvaranju filmova, već od prve stranice scenarija vodim se onim da radim nešto do čega mi je osobno stalo. Ako mi vlastiti film izvuče osmijeh na lice, ja ću i dalje biti zadovoljan, bez obzira na eventualne vanjske negativne reakcije.

“Ne želim, naravno, reći da mi nije stalo do mišljenja ljudi. Dapače, svaki dosadašnji kompliment i svako priznanje nešto su mi značili. Međutim, polazišna točka uvijek je jako sebična – svoj film prije svega i najprije moram osobno voljeti. Sva ostala mišljenja u suprotnom su uzaludna. Princip je to kojeg ću se truditi zadržati kroz cijelu karijeru. Da odgovorim na prvo pitanje, ne znam što mi je bitno iskomunicirati s publikom u svojim filmovima. Iskreno, to se mijenja od filma do filma, ali nadam se da će taj princip biti prepoznatljiv u svakom od njih.”

U dosadašnjoj karijeri snimao si uglavnom igrane filmove. Gdje su na tvojoj trenutnoj, ali i budućoj autorskoj mapi pozicionirani dokumentarci?

“Ne mogu reći da me dokumentarni film ne zanima. Ipak, lagao bih kada bih rekao da moj interes nije više usmjeren prema igranom. Odrastao sam na takvim filmovima i moj mozak, čak i kada radim dokumentarno, razmišlja igrano. Uostalom, sebe smatram redateljem i scenaristom. Pridajem jednaku pažnju objema stavkama. Zaista uživam u tom procesu koji počinje s praznom stranicom i smišljanjem svega, od priče do likova, neke svoje stvarnosti. Volim taj osjećaj dolaska na set među ljude koji zajedničkim naporom, dvanaest sati dnevno, rade na nečemu što sam uz šalicu kave ili čašu pive pokraj sebe, prije nekoliko mjeseci smišljao doma za tipkovnicom. Kod dokumentarnog filma taj je proces sličan, ali opet bitno drugačiji. To ne znači da ne volim dokumentarni film ili da se njime u budućnosti neću baviti. Kao što sam već rekao, u startu se vodim onim da radim nešto do čega mi je stalo. U mom slučaju, to možda češće podrazumijeva nešto igrano, ali ne i uvijek.”