Prije osam godina američki bračni par Chester – John i Molly – odlučio je napustiti betonsku džunglu Sante Monice i svoj prenatrpani stančić zamijeniti zelenom oazom ranča udaljenog stotinjak kilometara od Los Angelesa. John – redatelj/snimatelj uglavnom televizijskog sadržaja i Molly – kuharica, nikad ni blizu života poljoprivrednika, odlučili su skočiti u najveću avanturu života. Rođeno je tako 2011. godine poljoprivredno gospodarstvo Apricot Lane Farms, osamdesetak hektara zemljišta koje će ovaj poduzetni američki par transformirati, preorati, hranjivim mineralima nafiksati, pa iz popucale pustinje težačkim znojem poroditi bioraznoliko područje na kojem čovjek, flora i fauna žive u potpunom skladu i zenu. Sve zbog obećanja, ne biste vjerovali, udomljenom psu Toddu, koji je lajanjem toliko izluđivao susjede da su Chesteri jednostavno bili primorani napustiti sigurnost urbane pećine i otisnuti se u nepoznato.
Da bi farma marelica uopće zaživjela u stvarnosti, kamoli na velikom platnu hvaljenog dokumentarca “The Biggest Little Farm” (2018) američkog autora Johna Chestera kojeg neki već sad polako gurkaju prema oskarovskim nominacijama, trebale su proći doslovce godine. Mnogo, mnogo godina – i devedesetak terabajta sirovog materijala kako bi glavni protagonist sleš redatelj, konačno namirisao epifanijski grm filmske priče. Prevedeno na hrvatski – Chester je znao da će filma nekakvog, svakakvog biti; znao nije pak gdje će ga događaji na terenu odvesti. Poljoprivredni dio kockica posložio se nešto ranije, premda svaki dan na imanju, reći će vam Chesteri, donosi nešto novo, uzbudljivo, nepredviđeno. Život s prirodom i od prirode, 24 sata dnevno, bez godišnjih odmora i ispričnica za tjelesni. Jednog dana se suočavate s deficitom kišnih kapljica, drugo jutro proklinjete kojote koji vam desetkuju perad, treće se budite s nametljivim puževima koji brste boga i čovjeka… Sve to s nikakvim poljoprivrednim iskustvom iza sebe, ali uz svesrdnu pomoć gurua biodinamičnog pokreta Alana Yorka, koji propagira organski uzgoj hrane bez upotrebe pesticida, tretirajući biljke, životinje i tlo kao dio zajedničkog, međusobno povezanog ekosustava. Kad York ubrzo premine od zloćudne bolesti, Chesteri ostaju bez glavnog oslonca u svijetu koji maćehinski daje, a uzima šakom razgoropađenog hrvatskog općinskog namjesnika…
Glavni problem dokumentarca “The Biggest Little Farm” nije njegova glavna poruka, već prešućeni članak gotovo nevidljivog fonta ugovora između autora i gledatelja. Njime se više ili manje namjerno minorizira logično prisustvo gigantskog slona u štali: ekološka poruka o jučer potrebnom balansu čovjeka, prirode i svih njenih sastavnica, legitimna je i lijepo zvuči u teoriji. Praksa, međutim, govori da organski uzgoj voća i povrća zahtijeva relativno slične proizvodne troškove poput konvencionalne poljoprivrede, ali vuče sa sobom i cijeli niz dodatnih bioraznolikih rock paper scissors varijabli viđenih u samom filmu. Konačno, bez značajnog ulaganja ne možete očekivati ni značajan profit, pogotovo ako u cijelu priču ulazite nevini poput Chestera. Nakon odgledanog filma, vrlo vjerojatno ćete i vi dotrčati do izbornog di su pare? šatora, jer autor i njegova supruga u filmu otvoreno priznaju ulaganje nepoznatog dobrotvora u njihovo kalifornijsko poljoprivredno gospodarstvo. Detalje ne iznose, njegov/njezin identitet također, tek da on/ona zaista postoji i da su godišnji budžet spizdili već nakon šest mjeseci. Sadnice koštaju; životinje koštaju; hrana za životinje košta; poljoprivredna mehanizacija košta; radnici koštaju. Tko će to platiti, manje je bitno.
“The Biggest Little Farm” je lijepo filmsko iskustvo, na trenutke i nezaboravno. Ipak, odjavna špica prisilit će vas na biranje strana; srce ili mozak, jer pobjednik može biti samo jedan.
Teško je stoga promatrati “The Bigest Little Farm” iz manje ciničnog rakursa, jer iza plemenite premise plemenitih ljudi, zapravo leži svojevrsni sandbox mode Sim Farma s neograničenim resursima, kojoj je, bar na prvu, cilj propagirati utopističku verziju poljoprivrednog Neverlanda dostupne iznimno malom broju povlaštenih pojedinaca. Ako ste spremni progledati kroz očigledne rupe u priči, “TBLF” će vas uvući u svoj bajkoviti svijet zelene raskoši većom brzinom nego što stignete izgovoriti HSLS. John i Molly svojom toplinom i empatijom tope hejterske oklope svih veličina i debljina, pa ubrzo počinjete neskriveno navijati za opstanak njihovog imanja, ozdravljenje omiljene svinje i uspješan urod breskvi, usput po tko zna put psujući te proklete kojote koji ubijaju naše koke i patkice. Kako godine prolaze, tako imanje Chestera doživljava konačnu metamorfozu prema enciklopedijskom primjeru prirodne ravnoteže, delikatnog, ali moćnog i samoregulacijskog ekosistema.
A da je bilo (pre)više snimljenog materijala – bilo je, rekosmo devedesetak terabajta i nebrojeno sati koje je montažerka Amy Overbeck uspješno odrezala na devedesetak nikad dosadnih minuta, ispunjenih nemalim brojem dirljivih trenutka kakve samo rajska priroda i ugrožene životinje mogu prizvati iz krutih ljudskih srca. Svakodnevica imanja bračnog para Chester prikazana je krajnje realistično, bez uljepšavanja po principu priroda uzima-priroda daje. Konačni dojam uz već spomenutu financijsku maglovitost, donekle narušava studijska naracija autora/glavnog protagonista. Sve zajedno u kombinaciji s pretjeranom upotrebom dronova i prenaglašavanjem star gazing filozofskih elemenata, ponekad odaje dojam pretjerane Hallmark ispoliranosti za naš ukus. Nemojte nas krivo shvatiti, “The Biggest Little Farm” je lijepo filmsko iskustvo, na trenutke i nezaboravno. Ipak, odjavna špica prisilit će vas na biranje strana; srce ili mozak, jer pobjednik može biti samo jedan.