Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Vrijeme sabljarki"

Na programu novog Kratkog utorka – 5. studenog, u 21 sat u Kinu Tuškanac u Zagrebu, prava je filmofilska poslastica. Prikazat će se, naime, kompletan kratkometražni opus oca talijanske dokumentaristike Vittoria De Sete (1923. – 2011.). Ovih deset epskih poema, snimljenih pedesetih godina prošlog stoljeća na Sardiniji, Siciliji i u Kalabriji, prekrasni su dokumenti rada i rituala kako na moru tako i na zemlji Južne Italije, koji pružaju uvid u svakodnevni život pastira, rudara i ribara. De Seta gotovo bez ikakvih dijaloga dokumentira kulturu koja je već tada bila u nestajanju slijedom brze industrijalizacije Italije, a danas je potpuno izgubljena. Filmovi će biti pušteni s originalnih formata na kojima su nastali – 35mm filmskih kopija.

Iako ga je veliki Pier Paolo Pasolini u šezdesetima prozvao “pjesnikom realnosti”, Vittorio De Seta je uvelike zaboravljena figura ne samo svjetskog, nego i talijanskog filma. Ovaj vrlo netipičan filmaš, rođen 1923. u Palermu u kalabreškoj plemićkoj obitelji, kao mladić se preselio u Rim, gdje je završio arhitekturu, iako su ga zanimali fotografija i film. Filmom se počeo baviti nedugo nakon toga, samouk i izvan okvira službene talijanske kinematografije. Nakon što je asistirao na filmu Jeana-Paula Le Chanoisa snimanom kod Palerma, krenuo je producirati, režirati i često vlastitim rukama snimati kratke dokumentarce o svakodnevnom životu seljaka i ribara u Južnoj Italiji. Ta mala remek-djela, koja se danas smatraju spomenicima dokumentaristike, u to su se vrijeme prikazivala kao predigra dugim filmovima u kinima. Iako publika nije uvijek dobro reagirala na tu praksu, u ovom slučaju bila je oduševljena prikazima epske borbe ribara sa sabljarkama i tunama, patnje rudara u rudnicima sumpora, ili uskršnjih i žetvenih rituala sa Sardinije. Osim uspjeha kod publike, De Seta je dobro prolazio i na festivalima – film “Ognjeni otoci” / “Isole di fuoco” (1954), snimljen za vrijeme erupcije vulkana na jednom od Liparskih (Eolskih) otoka kraj obale sjeverne Sicilije, dobio je Zlatnu palmu za najbolji kratki film u Cannesu 1955. godine.

Nakon što je realizirao ovu seriju kratkih filmova, De Seta je režirao i tri dugometražna, uvelike koristeći metode iz svojih dokumentaraca (upotreba naturščika, impresivni vizuali, malo dijaloga), od kojih je najpoznatiji “Banditi iz Orgosola” / “Banditi a Orgosolo” (1960), na festivalu u Veneciji 1961. nagrađen za najbolji debitantski film. Bez obzira na nagradu film nije mogao dobiti distributera u Italiji dok nije sinhroniziran na talijanski, jer je većini Talijana sardski koji se govori u filmu bio nedokučiv. Zbog tog razloga je i Fellinijeva distributerska kuća prvotno odbila uzeti film, iako su De Seta i on bili dobri prijatelji. Upravo je on upoznao Federica s jungijanskim psihijatrom Ernstom Bernhardom, koji je uvelike utjecao na Fellinijev rad. Sedamdesetih godina De Seta se prebacio na televiziju i više nije režirao filmove, što je uvelike pridonijelo njegovom padu u zaborav. Iz njega ga je dobrim dijelom iščupao Martin Scorsese koji je talijanskog autora ugostio na Full Frame Documentary Film Festivalu 2005., nakon kojeg je krenuo ponovni interes za De Setu, kao i mnoštvo retospektiva diljem svijeta. Scorsese je za svojeg kolegu izjavio da je njegov stil onaj “antropologa koji govori glasom pjesnika”. De Seta je umro 2011. u Kalabriji, u 89. godini.

Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, u suradnji s bolonjskom kinotekom (Cineteca di Bologna). Filmovi imaju hrvatski ili engleski prijevod, a ulaz na program je 20 kuna.

“De Seta se rada na ovim filmovima uhvatio na svoj način, s poezijom. Njegovo oko je na jugu Italije našlo hrapave ruke, umorne obraze, tanke siluete koje se u zalazak sunca vraćaju kući u osamljena, ali predivna sela. U njegovim filmovima su svakodnevne radnje preoblikovane u rituale. Rad nije odvojen od života, nego je njegov dio – uz čekanje na ribe ili spavanje poslije ručka na zlatnim poljima pšenice u unutrašnjosti Sicilije. De Setu zanima usklađenost, tolerancija, poetičnost zajedničkog života, koja je isprepletena s ljetnim satima, nevremenima, podnevnim suncem, vulkanima. Sve to pretvorio je u filmski jezik s tada inovativnom upotrebom cinemascopea (tehnika je prvi put uvedena 1953.) i filmske trake u boji, s ritmičnim korištenjem zvukova mora i vjetra, isprepletenih sa sveprisutnim pjevanjem.”

Jan Mozetič, redatelj i snimatelj

Raspored projekcije (99 minuta):

  • “Vrijeme sabljarki” / “Lu tempu di li pisci spata”; 1954. | 9 minuta
  • “Ognjeni otoci” / “Isole di fuoco”; 1954. | 9 minuta
  • “Rudnici sumpora” / “Surfarara”; 1955. | 9 minuta
  • “Uskrs na Siciliji” / “Pasqua in Sicilia”; 1955. | 8 minuta
  • “Ratari mora” / “Contadini del mare”; 1955. | 9 minuta
  • “Priča o zlatnoj žetvi” / “Parabola d’oro”; 1955. | 9 minuta
  • “Ribarske barke” / “Pescherecci”; 1958. | 10 minuta
  • “Pastiri iz Orgosola” / “Pastori di Orgosolo”; 1958. | 10 minuta
  • “Dan u Barbagiji” / “Un giorno in Barbagia”; 1958. | 9 minuta
  • “Zaboravljeni” / “I dimenticati”; 1959. | 17 minuta

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here