Indie-pop senzacija Aurora Aksnes – umjetničkog imena Aurora – osvojila je svijet na juriš svojim debitantskim albumom “All My Demons Greeting Me as a Friend”. Bilo je to prije četiri godine, imala je tek osamnaest. Dvije godine ranije Auroru su počeli oblijetati producenti nakon viralnog širenja njene pjesme “I Had a Dream”. Iz današnje perspektive Aurora ovu pjesmu o svjetskom miru smatra dosadnom i predugom. Pa ipak, povijest će zapamtiti da je tada sve krenulo, zahvaljujući i prijateljici koja je uploadala Aurorin nastup s maturantske ceremonije niže srednje škole. Aurorina svakodnevica preko noći se promijenila, nježna, snena 16-godišnjakinja napustila je norveški sustav obrazovanja i uronila u život kakav nije mogla sanjati ni u svojim najluđim snovima.
Debitantski dugometražni film norveških autora Benjamina Langelanda i Stiana Servossa, “Once Aurora” / “En gang Aurora” (2018), proglašen je nedavno najboljim nordijskim dokumentarcem 30. Nordisk Panorame, festivala nordijskog kratkometražnog i dokumentarnog filma. Langeland i Aurora prijatelji su od djetinjstva, odrastavši u istom selu pokraj Bergena, dok je Servoss, kao veliki ljubitelj glazbe buduće norveške pop-zvijezde, potpalio idejnu iskru snimanja dokumentarca. Hoćemo-nećemo-naravno da hoćemo, pa tako Auroru hvatamo u razdoblju od 2016. do 2018. godine, u vrijeme najžešće promocije debitantskog albuma “All My Demons Greeting Me as a Friend” (150 nastupa u 2016. godini!), odnosno istovremene pripreme sophmore ploče koja je prošle godine ugledala svjetlo dana kao prvi dio EP-a “Infections Of A Different Kind – Step 1”. Drugi, pod nazivom “A Different Kind of Human – Step 2”, izašao je početkom lipnja ove godine. Sve njih odlikuje Aurorin atmosferični electro-pop glazbeni izričaj, upogonjen specifičnim proganjajućim vokalom koji pjeva o samoći, gubitku, zastarjelim rodnim ulogama i ekologiji.
Auroru upoznajemo u čardak trenutku, nit’ gore, nit’dolje, dezorijentiranu bezbrojnim gažama i žrvnjem priprema novog albuma. Točka pucanja je blizu, jasan životni i profesionalni smjer tako daleko. “Želim li se uopće baviti glazbom?”, pita se u jednom trenutku ova mistična mlada žena platinastih uvojaka. Bar do trenutka ulaska u studio, kad sve opet počinje imati smisla. Aurora tada svoje strahove, emocionalne nesigurnosti i začudnu percepciju svijeta, vilinskom nevinošću ušiva u riječi, stihove, cijele albume. Norvežanka je još u fazi emocionalnog sazrijevanja – tako je to kad odrastate pod lupom više ili manje sklone vojske javnosti/obožavatelja. Po prirodi introvert, niknula usred šumskog srca ruralne Norveške i bez previše prijatelja za vratom, Aurora je svjetlosnom brzinom morala naučiti neke osnovne socijalizacijske vještine poput – zagrljaja. Vježbom do savršenstva, zagrljaj po zagrljaj, pa kako vrijeme prolazi tako i norveška kantautorica biva sve opuštenija pred publikom, čak inicirajući druženje – i zagrljaj, dva, ako već pitate – s obožavateljima, prije i poslije nastupa.
Ostaje žal za pričom koja je mogla biti. Priča koju smo na kraju dobili, svakako se odmiče od ustaljenih glazbeno-biografskih obrazaca na kakve smo već navikli. Dovoljno za umjerenu preporuku, ali ništa više od toga.
Nešto manje strpljenja Aurora ima za svog vječno namrgođenog, autoritativnog menadžera mekog srca Geira Luedyja. Odnos koji se može opisati love-hate sintagmom, zapinje uglavnom u kreativnim slijepim ulicama. Luedy, naime, od Aurore traži više radio friendly pjesama, hitova, dok ova želi zadržati potpunu kreativnu slobodu nad snimljenim materijalom. “Svaki put kad napišem pjesmu, izgubim djelić sebe”, kaže Aurora. Zato i pobjeđuje većinu ovih kreativnih bitaka, iako, kako i sama priznaje, voli i cijeni Geira više nego što ponekad pokazuje. Još uvijek su zajedno, povremenim kolutanjima očiju unatoč.
Glavni problem dokumentarnog filma “Once Aurora” njegov je neprofilirani, disperzirani identitet, autora koji zapravo ne znaju u kojem točno smjeru razvijati film. Tako je nejasno gledamo li svojevrsnu derivaciju koncertnog/making of dokumentarca ili estetiziranog coming of age intimističkog ostvarenja kojim bismo bolje trebali razumjeli postupke glavne protagonistice. “Aurora”, doduše, posjeduje obilježja ovih žanrova, ne briljira pak niti u jednom. Fanovi željni surfanja podubokim bazenom Aurorinog stvaralačkog procesa mogli bi ostati kratkih rukava – Langeland i Servoss odlučili su uz nekoliko iznimki kadrova pucketanja prstiju/sjedinjenja s glazbom i procesa miksanja traka, radije apostrofirati glazbeničin sukob s menadžerom Luedyjem. Intimni, autorefleksivni dio priče također je poprilično tanak. Dojam je da unatoč neskrivenoj anksioznosti i povremenim sumnjama u ispravnost vlastitih životno-karijernih odluka, o Aurori ne doznajemo mnogo više od saznanja na početku filma. Radi li se o autorskoj (ne)kompetenciji prodiranja do očekivanih dubinskih slojeva glavne protagonistice ili overhypeu sinapsi kreativnih i inih procesa zaista simpatične i darovite mlade glazbenice, teško je reći.
Servoss i Langeland iz tehničkog su rakursa odradili poprilično dobar posao, zaokupljujući gledateljevu pažnju brzim cutovima Aurorinih nastupa i kaotičnih priprema novog albuma. S druge strane spektra, snoviti su, flegmatičniji (close up) kadrovi, kojima je cilj dodatno naglasiti emocionalna stanja norveške glazbenice. Kao da se i ovim režijskim rješenjima želi odvojiti superstarovska persona od one kućne, melankolične tinejdžerice prodornih očiju. “Once Aurora” nije neuspio film, ali očekivali smo više od pobjednika Nordiskove konkurencije gdje je podosta superiorniji dokumentarac “Scheme Birds” (2019) Šveđanki Ellen Fiske i Ellinor Hallin, osvojio utješni pokal Posebnog priznanja žirija. Ovako tek ostaje žal za pričom koja je mogla biti. Priča koju smo na kraju dobili, svakako se odmiče od ustaljenih glazbeno-biografskih obrazaca na kakve smo već navikli. Dovoljno za umjerenu preporuku, ali ništa više od toga.
