Iz Sarajeva za Dokumentarni.net: Iva Rosandić
Unatoč tek drugoj godini održavanja, AJB DOC festival već je zadobio brojnu publiku, čemu svjedoče uvijek pune dvorane u sarajevskom Cinema Cityju, kao i živi interes publike, koji se očituje kroz pitanja i diskusije nakon projekcija. Na organizacijskoj razini sve funkcionira bez greške, čime se dokazuje profesionalnost stečena radom u relevantnom mediju poput Al Jazeere.
Jučerašnji, četvrti dan 2. AJB DOC-a omogućio je daljnje uvide u problematiku novinarskog istraživanja, marginaliziranih skupina i aktualnosti koje se tiču društva u cjelini. Program AJB Prikazuje, filmom “Sjedi da se ispričamo” (2019. | ★★★ i 1/2) bosanskohercegovačkih autora Jasmina Džemiđića, Aziza i Mirze Čehe, ponovno je postavio fokus na problem integracije osoba s invaliditetom, ovaj put u lokalnom kontekstu. Jasmin Džemiđić aktivističku je nišu pronašao u sit-down komediji iz koje redovito ukazuje na svakodnevne probleme osoba s invaliditetom. Publika je izuzetno dobro reagirala na film, prepoznavši unutar priče problem trome birokracije s kojom se ovakvi pojedinci svakodnevno bore.
Konkurencija se nastavila filmom “Bjarne mrzi kameru” / “Bjarne Hates the Camera” / “Bjarne vil ikke på film” (2018. | ★★★ i 1/2) Poljakinje Weronike Nitsch, koji se doduše ističe autorskim pristupom u dokumentiranju svakodnevice nevoljkog glavnog protagonista, susjeda Bjarnea, kao i života ruralne Norveške, no sama je tema nedovoljno konkretna za cjeloviti film. Istina jest da svatko, zahvaljujući dostupnoj tehnologiji može snimiti film, no problem je nedostatak kreativno poticajnih ideja.
Najbolji dokumentarni film dosadašnjeg festivala
Upravo se na toj razini ističe najbolji film dosad prikazan na festivalu, doduše unutar vannatjecateljskog programa Last Minute Cinema. “Ponoćni putnik” / “Midnight Traveler” (2019. | ★★★★★) Afganistanca Hassana Fazilija film je u potpunosti snimljen mobitelima, na prolasku kroz tzv. balkansku rutu, u vrijeme najvećeg izbjegličkog vala na ovim prostorima. Međutim, naknadna obrada materijala uz efektnu montažu i odabir kadrova koji pridonose razvoju naracije, od grubih je snimaka uspjela stvoriti znalački zaokruženu cjelinu. Filmu su pridodani zvukovi koji rekonstruiraju psihičko stanje protagonista, izazivajući kod gledatelja emocionalne reakcije poput panike, straha ili klaustrofobije. Afganistanski redatelj, koji je bio primoran napustiti zemlju zbog upućenih prijetnji, neprekidno nas podsjeća na akt snimanja i moguće interpretacije materijala koji gledamo, osiguravajući ujedno samosvjestan autorski pristup u manipulaciji autentičnim materijalom.
Debitantski dugometražni film švedske redateljice Caroline Troedsson, “Patriotic Highway” (2019. | ★★ i 1/2), potencijalno je zanimljivu temu ostavio nerazrađenom. Iako je redateljičina intencija bila portret sutkinje Marie Tume, koja kao predstavnica EULEX-a na Kosovu pokušava uspostaviti efikasni pravni sustav, kao predmet interesa neprekidno izbijaju druge teme. Suđenje kosovskom političaru Fatmiru Limaju zasebna je priča, kojoj Troedsson ipak daje dovoljno prostora da na momente preuzme vodeću ulogu u filmu. “Patriotic Highway” ostaje nedovoljno definiran i razrađen film, a autorica kao da je zatečena kompleksnom situacijom unutar koje se, čini se nenamjerno, našla.
Međunarodni sustav usvajanja
Međutim, još jedan film iz konkurencije, onaj Dankinje Katrine W. Kjær, “Girl in Return” / “Amys vilje” (2019. | ★★★★ i 1/2), pokazuje na koji način dokumentarac namijenjen televizijskom prikazivanju može uspješno funkcionirati. Teška tema međunarodnog sustava usvajanja detaljno je obrađena kroz lik glavne protagonistkinje, Etiopljanke Amy koja se već kao dijete nastojala izboriti za svoja ljudska prava. Povezujući intimne momente s problemom od globalnog značaja, film uspješno balansira na obje razine.
Na posljednjem festivalskom danu preostaje nam vidjeti ostatak filmova u konkurenciji, dok će završna ceremonija biti podcrtana projekcijom filma “Kuća Male Zvijezde” (Wolfgang & Dolly / Al Jazeera Balkans; 2019.) hrvatske autorice Slađane Lučić.