“Jesen na otoku Braču” – Mediteran iz mašte/antimodernistička razglednica

Otok je jedno od rijetkih mitskih mjesta koja su uspjela preživjeti u sve raspršenijem kolektivnom imaginarnom. A svako mitsko mjesto je nužno ne-mjesto, odnosno utopistička ideja kako ćemo, jednom kad tamo stignemo, iza sebe ostaviti bubanj svakodnevice i mirne se duše prepustiti djevičanskoj oazi vječnog spokoja. No, ti i takvi otoci, na kojima u netaknutoj prirodi cvrče cvrčci, mirišu borovi i mrmori more odavno ne postoje. Kao jedan od prvih izuma kapitalizma, turizam je u svojoj osnivačkoj povelji zacrtao putovanje kao proizvod jednokratne konzumacije, s jasno utvrđenim ciljem simboličke kupovine tzv. neprocjenjivog iskustva. Otočni proizvod nudi netaknutu prirodu, raj na zemlji i oazu mira i tišine, ili kako su to saželi državni turistički prodavači, Mediteran kakav je nekad bio. Je li taj i takav Mediteran ikada postojao, i ako jest, kada mu je točno došao kraj, od malene je ili nikakve važnosti onima koji su se na otoku rodili i na njemu žive, a koji svoja usta nisu prislonili na turističku bradavicu.

Rođeni Bračanin Branko Belan (Postira, 1912. – Zagreb, 1986.) u svojoj je mediteranskoj dokumentarnoj trilogiji ponudio nekoliko mogućnosti Otoka. U “Jeseni na otoku Braču” (Zagreb film, 1957.) otok je još uvijek mjesto odvijanja mitskog života, neraskividive veze čovjeka i prirode; “Vjekovi Hvara” (Zagreb film, 1959.) prikazuju otok u svjetlu velebnog poprišta povijesti i svekolike civilizacijske avanture čovječanstva; dok je u “Mediteranskim prozorima” (Zagreb film, 1960.) on pozornica ljudskih igri i igrica. “Jesen na otoku Braču” (Zagreb film, 1957.) među njima na prvi pogled iskače svojim spektakularnim koloritom bračkog pejzaža, omogućenog uporabom filmske trake u boji snimatelja Juraja Ruljančića. Film plijeni i fokusom na stanovnike otoka Brača koji umjesto branja turističkih dinara, žive od težačkog rada prisutnog davno prije pojave turizma kao takvog. Jedna od  pripadajućih scena prikazuje procesiju maslinara, mladih i starih, hodajućih i na mazgama, kako se stroljivo uspinju strmim bračkim brdima, dok iza njih svjetluca modra bonaca mirne uvale. Belanov je cilj filmom otok izvući van sezonskog turističkog narativa, gdje stanovnici tjeraju konje i magarce, rade u polju i umjesto za restorane, love ribu za sebe. Međutim, i taj i takav otok opet je razglednica kojom se prodaje priča o autentičnom i iskonskom životu tamošnjih seljaka i težaka. U maniri tada neizbježnog socrealizma, maleni ljudi i mjesta zbog svoje skromnosti i požrtvovnosti uzdižu se na pijedestal, sve kako bi se ispričala bajka o društvu jednakosti, punom mogućnosti.

Od spomenuta tri Belanova filma, “Jesen na otoku Braču” najviše pati od povijesnog trenutka svog nastajanja, ali u sebi krije i sloj koji odudara od tadašnje socijalističke ideje napretka i vjere u budućnost, donoseći naznake za onodobnu ideologiju suspektnog, iako vješto prikirivenog autorovog svjetonazora. Pomnijim gledanjem, Belanov se film razotkriva kao antimodernistička razglednica par excellence u kojoj brački redatelj tek službeno koristi dokumentarni rod. Belan zapravo u svoja autorska kola upreže igranofilmska sredstva, vršeći radikalno filmsko svjetotvorstvo – njegov jesenski Brač pomno je konstruirani igrokaz sastavljen od motiva tzv. iskonskog života u kojem čovjek još nije bio izgubio vezu s prirodom i njenim ciklusima. Svijet je to u kojem rudi vječna zora, civilizacija i njene tekovine ne postoje, a čovjek prepušten cikličkim ritmovima Majke prirode. Belanov otok blindirana je oaza izolirana od naleta nezaustavljivog napretka tehnologije i kapitala. Da bi oslikao takvu sliku, morao je puno zamišljati, možda čak i lagati. A opet, podario nam je sliku otoka iz svoje mašte, gdje sutra ne postoji i nitko ne želi da ikada svane.