PočetnaEsejiProzori"Jesen na otoku Braču" - Mediteran iz mašte/antimodernistička razglednica

“Jesen na otoku Braču” – Mediteran iz mašte/antimodernistička razglednica

|

Otok je jedno od rijetkih mitskih mjesta koja su uspjela preživjeti u sve raspršenijem kolektivnom imaginarnom. A svako mitsko mjesto je nužno ne-mjesto, odnosno utopistička ideja kako ćemo, jednom kad tamo stignemo, iza sebe ostaviti bubanj svakodnevice i mirne se duše prepustiti djevičanskoj oazi vječnog spokoja. No, ti i takvi otoci, na kojima u netaknutoj prirodi cvrče cvrčci, mirišu borovi i mrmori more odavno ne postoje. Kao jedan od prvih izuma kapitalizma, turizam je u svojoj osnivačkoj povelji zacrtao putovanje kao proizvod jednokratne konzumacije, s jasno utvrđenim ciljem simboličke kupovine tzv. neprocjenjivog iskustva. Otočni proizvod nudi netaknutu prirodu, raj na zemlji i oazu mira i tišine, ili kako su to saželi državni turistički prodavači, Mediteran kakav je nekad bio. Je li taj i takav Mediteran ikada postojao, i ako jest, kada mu je točno došao kraj, od malene je ili nikakve važnosti onima koji su se na otoku rodili i na njemu žive, a koji svoja usta nisu prislonili na turističku bradavicu.

Rođeni Bračanin Branko Belan (Postira, 1912. – Zagreb, 1986.) u svojoj je mediteranskoj dokumentarnoj trilogiji ponudio nekoliko mogućnosti Otoka. U “Jeseni na otoku Braču” (Zagreb film, 1957.) otok je još uvijek mjesto odvijanja mitskog života, neraskividive veze čovjeka i prirode; “Vjekovi Hvara” (Zagreb film, 1959.) prikazuju otok u svjetlu velebnog poprišta povijesti i svekolike civilizacijske avanture čovječanstva; dok je u “Mediteranskim prozorima” (Zagreb film, 1960.) on pozornica ljudskih igri i igrica. “Jesen na otoku Braču” (Zagreb film, 1957.) među njima na prvi pogled iskače svojim spektakularnim koloritom bračkog pejzaža, omogućenog uporabom filmske trake u boji snimatelja Juraja Ruljančića. Film plijeni i fokusom na stanovnike otoka Brača koji umjesto branja turističkih dinara, žive od težačkog rada prisutnog davno prije pojave turizma kao takvog. Jedna od  pripadajućih scena prikazuje procesiju maslinara, mladih i starih, hodajućih i na mazgama, kako se stroljivo uspinju strmim bračkim brdima, dok iza njih svjetluca modra bonaca mirne uvale. Belanov je cilj filmom otok izvući van sezonskog turističkog narativa, gdje stanovnici tjeraju konje i magarce, rade u polju i umjesto za restorane, love ribu za sebe. Međutim, i taj i takav otok opet je razglednica kojom se prodaje priča o autentičnom i iskonskom životu tamošnjih seljaka i težaka. U maniri tada neizbježnog socrealizma, maleni ljudi i mjesta zbog svoje skromnosti i požrtvovnosti uzdižu se na pijedestal, sve kako bi se ispričala bajka o društvu jednakosti, punom mogućnosti.

Od spomenuta tri Belanova filma, “Jesen na otoku Braču” najviše pati od povijesnog trenutka svog nastajanja, ali u sebi krije i sloj koji odudara od tadašnje socijalističke ideje napretka i vjere u budućnost, donoseći naznake za onodobnu ideologiju suspektnog, iako vješto prikirivenog autorovog svjetonazora. Pomnijim gledanjem, Belanov se film razotkriva kao antimodernistička razglednica par excellence u kojoj brački redatelj tek službeno koristi dokumentarni rod. Belan zapravo u svoja autorska kola upreže igranofilmska sredstva, vršeći radikalno filmsko svjetotvorstvo – njegov jesenski Brač pomno je konstruirani igrokaz sastavljen od motiva tzv. iskonskog života u kojem čovjek još nije bio izgubio vezu s prirodom i njenim ciklusima. Svijet je to u kojem rudi vječna zora, civilizacija i njene tekovine ne postoje, a čovjek prepušten cikličkim ritmovima Majke prirode. Belanov otok blindirana je oaza izolirana od naleta nezaustavljivog napretka tehnologije i kapitala. Da bi oslikao takvu sliku, morao je puno zamišljati, možda čak i lagati. A opet, podario nam je sliku otoka iz svoje mašte, gdje sutra ne postoji i nitko ne želi da ikada svane.

“Jesen na otoku Braču”

  • Scenarij i režija: Branko Belan
  • Snimatelj: Juraj Ruljančić
  • Montaža: Mira Janjić Belan
  • Produkcija: Zagreb film
  • Godina proizvodnje: 1957.
  • Trajanje: 14 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Kino na pruzi

Objavljujemo tekst nastao povodom programa "Kino na pruzi", koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt "Kino Trešnja".

Dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa

"Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa osvojila su dvije Zlatne Arene na netom završenom, 71. Pulskom filmskom festivalu.

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.

Mašinokoreografije Alaina Resnaisa

Zanimanje Alaina Resnaisa za mašine, mogu se donekle pripisati posleratnom industrijskom "boomu" 1950-ih u Francuskoj.

Petnaesta Nagrada “Vedran Šamanović” Ani Hušman za film “Radije bih bila kamen”

Ovogodišnja, petnaesta po redu Nagrada "Vedran Šamanović", pripala je Ani Hušman za film "Radije bih bila kamen" (2024).

“Burden of Dreams” – Film važniji od života

Četvrtu sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo tekstom o dokumentarcu "Burden of Dreams" (1982) Lesa Blanka.

Otvorene prijave za 33. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 33. izdanje, koje će se održati od 17. do 20. listopada 2024. u karlovačkom Kinu Edison.