Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog u Zagrebu ovog je utorka na jednu večer pretvorena u najveću kinodvoranu u Hrvatskoj. Sve kako bi u nju stali svi pojedinci iz javnog života, poslovnog svijeta i glazbene scene, kao i ostali entuzijasti zainteresirani za hrvatsku premijeru dokumentarca “Nebeska tema” (2019) srpskog scenarista i redatelja Mladena Matičevića. Film donosi pogled na život i karijeru pjevača Vlade Divljana (1958. – 2015.), predvodnika popularnih Idola, jednog od ključnih bendova iz razdoblja jugoslavenskog novog vala osamdesetih koji se do danas smatra vjerojatno najkvalitetnijim razdobljem u povijesti popularne glazbe na ovim prostorima.
U kontekstu ove recenzije, vjerojatno je izlišno dublje ulaziti u Divljanovu karijeru kroz koju je prošao u pratnji različitih bendova – od Idola do svojih posljednjih dana, da parafraziramo naziv ploče koju su domaći glazbeni kritičari proglasili najboljim regionalnim albumom u povijesti. Svojim intelektualnim humorom koji je često naginjao campu, Idoli su unijeli dah svježine u scenu onoga doba, ali i provokativnost kakva se tada rijetko viđala. Život je Vladu nosio od Beograda, preko Zagreba do Australije i konačno Beča, a putem je susretao glazbenike i druge ljude na koje je ostavio dubok trag, čemu svjedoči golema postava slavnih i manje slavnih na platnu i unutar samog Lisinskog, pretijesnog za sve ljubitelje ovog “najvećeg džentlmena rokenrola”.
Divljan je u bivšoj državi neupitno spadao među najomiljenije pojave, osvajajući svojom osobnošću naklonost više generacija. “Vlada je bio lijep izvana i iznutra”, čut ćemo u filmu, a uvjeriti se iz svega viđenog na platnu iz svjedočanstava obitelji i prijatelja, jednako kao iz oduševljenih reakcija okupljenih. Dojmovi nakon premijere očekivano su bili izrazito pozitivni, pogotovo jer je riječ o čovjeku velike topline i ljudskog integriteta, koji nas je prije četiri godine prerano napustio nakon borbe s teškom bolešću. Rane nisu još dobile priliku zarasti, no kad je Vlada u pitanju, mnoge od njih nikada ni neće. Ne može se stoga dovesti u pitanje iskrenost i snaga emocija koje klijaju iz “Nebeske teme”. S druge strane, ne smijemo dopustiti ni da nam osjećaji zamute pogled na određene nedostatke filma na koje je nužno ukazati.
Snimivši 2014. godine “Moj zanat”, uspjeli biografski film o Arsenu Dediću, redatelj Mladen Matičević već je akumulirao određeno iskustvo rada u žanru glazbenog dokumentarnog filma. U “Nebeskoj temi”, međutim, autor donosi više dvojbenih odluka koje utječu na opći dojam filma, pa u želji izbjegavanja klasičnih elemenata dokumentarnog roda poput reportažno-studijskih razgovora sa sugovornicima, Matičević fabricira radijsku emisiju na izmišljenom Starhill radiju. Razgovori su stoga izmješteni u drugi medij, što samo po sebi nije loša zamisao, ali ista pada u vodu jer konverzacija zvuči skriptirano i bez spontanosti na kakvu smo navikli u živom programu. Svi sugovornici u filmu također zvuče kao da svoja iskustva i sjećanja čitaju s papira, dok prateće, gotovo igranofilmski režirane scene, djeluju neautentično. Matičević ovdje hoda veoma skliskim terenom, pogotovo jer se radi o biografskom dokumentarcu, iako ne klasične vrste, kojem moramo vjerovati. Nekoliko scena tako je potpuno nemoguće gledati bez poštene doze susramlja, a među njima se po lošem najviše ističu lažni koncert Old Stars Banda i grozomorni prikaz poslovnog sastanka na kojemu Emil Tedeschi s nostalgijom lista knjižicu CD antologije Idola.
“Nebeska tema” na koncu ostavlja podvojene osjećaje. S jedne strane oduševljava kao iskrena posveta redatelja jednom od svojih glazbenih idola. S druge, previše puta ćemo se štrecnuti od nelagode zbog jeftinih trikova i pretjeranih intervencija u prirodno tkivo filma.
Koliko god namještene scene izazivaju nelagodu, emocija iza pripremljenih tekstova neupitno je iskrena pa upravo ta iskrenost nadmašuje isforsirane temelje pratećih kulisa. Drugo veliko postignuće koje poboljšava dojam, angažiranje je Divljanovih suvremenika i ponekog mlađeg izvođača koji su s puno ljubavi i izrazito kvalitetno prošetali nekim od od ključnih mjesta Vladine karijere. Bajaga će tako otpjevati “Rusiju”, Rundek svojim štihom obojiti “Samo jednu ljubav imam”, čak će i Ida Prester i djevojke iz Zemlje gruva složiti zanimljivu a capella obradu “Vodim te na more”. Šećer je, prirodno, ostavljen za kraj kada, široj publici nešto manje poznati Dušan “Dukat” Strajnić (Stray Dogg), izvodi naslovnu pjesmu s intenzitetom emocije ravnom onome jednoga Jeffa Buckleya.
“Nebeska tema” na koncu ostavlja podvojene osjećaje. S jedne strane oduševljava kao iskrena posveta redatelja jednom od svojih glazbenih idola, kao i svih protagonista i bivših suradnika, od Kolara i Šapera iz Idola, preko Gileta i Šandorova iz Old Starsa, do Maxa i ekipe iz Ljetnog kina, te članova Vladine najbliže obitelji. S druge strane, previše puta ćemo se štrecnuti od nelagode zbog jeftinih trikova i pretjeranih intervencija u prirodno tkivo filma, koje je Matičevićev film moglo transferirati na veću razinu od prikazane. Kao jednostavan primjer poslužit će usporedba scena muziciranja na setu, gdje mnogo bolji dojam ostavlja Rundek za vrijeme žive svirke s bendom. Nasuprot tome, Bajagino pjevanje, primjerice, popraćeno je komičnom fingiranom interakcijom s producentom i kreveljenjem pobočnika Žike. Bez obzira na sve zamjerke, Vladina karizma i glazba lebde poput dobrog duha iznad ovog ili bilo kojeg drugog filma, dovodeći i “Nebesku temu” do razine izdržljivoga.