Hoću odmah i hoću sve, možda bismo mogli na sličan način parafrazirati profesionalne želje i pankersku filozofiju mladog redatelja Lovre Mrđena (Zagreb, 1994.), koji je pažnju filmske javnosti skrenuo igranim filmom “Fabijan” (2016) te njegovim mlađim dokumentarnim bratom “Patrola Uran” (2017). Oba kratkiša nastala su na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na kojoj Lovro još uvijek, uz nešto sporiji ritam davanja ispita, studira male tajne režijske kuhinje. Prije upada na ADU iz drugog pokušaja s kratkometražnim dokumentarcem “Mama, ostat ću kod tate” (2015), Mrđen je kratko – najkraće studirao novinarstvo, kako sam kaže odlučno se ispisavši nakon mjesec dana. “Bila mi je to najteža, ali i najbolja odluka u životu”, govori naš redatelj koji ne voli sjediti skrštenih ruku, konstantno tražeći nove filmske izazove.
Tako je Lovro Mrđen, između ostalih poslova, radio kao redatelj HRT-ove emisije “Dva: jedan u gostima”, dok u zagrebačkom kazalištu ZKM još uvijek obavlja široku lepezu zadaća: od videospotova koji se emitiraju za vrijeme predstava, do trailera i vizualne koncepcije. Nedavno je s dramskom pedagoginjom Grozdanom Lajić Horvat pokrenuo i KVK – Kazališni Virtualni Klub u sklopu ZKM-ovog Učilišta za mlade, i to s ciljem približavanja filma i kazališta mladim ljudima. Uskoro bi na svjetlo dana trebao izići i njegov kratkomeražni igrani film “The Stamp”, također napravljen u sklopu ADU-a, i to kao završni rad producentice Dalije Alić. Projekt spaja četiri zemlje (Belgija, Sirija, Libanon i Hrvatska), dok radnja filma prati izbjegličku sudbinu muškarca koji hrvatskom sustavu mora dostaviti dokaze da je njegova sestra uistinu – njegova.
Vratimo se ipak na trenutak najpoznatijem filmu dosadašnje Mrđenove karijere – “Patroli Uran”, priči o susedgradskom Odredu izviđača “MP”, koja je prošle godine na Liburnia Film Festivalu osvojila nagrade za najbolju režiju i montažu. I sam redatelj zadovoljan je filmom, objašnjavajući da se radi o njegovom prvom pravom, profi dokumentarcu. “Iskreno, nisam očekivao da će privući toliku pažnju okoline. Istovremeno, film mi je ukazao kako pristupiti režiji, odnosno da neke stvari jednostavno dođu same od sebe ako im se prepustimo i ne paničarimo ukoliko do zadnjeg trenutka snimanja nemamo čistu ideju kako će sve izgledati prije odlaska u montažu”, govori nam Mrđen.
S obzirom na izviđačku prošlost Lovre Mrđena, možemo li “Patrolu Uran” svrstati u ladicu passion projecta?
“Bio sam u izviđačima i prije ozbiljnijeg početka bavljenja filmom. A moji najraniji filmski radovi nastali su upravo u izviđačima, tijekom putovanja te radionica s djecom. Moj prvi film u životu, ‘Wacky Woods’, još uvijek bi trebao biti negdje na internetu. Izviđači su mi dali stvarno puno – zapravo sve. To iskustvo promijenilo mi je pogled na život. S ‘Patrolom Uran’ htio sam pokazati ljudima taj nepoznati svijet u kojeg su zašli tek rijetki; tu dječju nevinost. Tijekom snimanja film je dobio sasvim drugačiji oblik, jer željeni glavni protagonist, nažalost, nije sudjelovao u njemu. Valjda je tako trebalo biti.
“Istovremeno, u prošlosti su ljudi osuđivali izviđače iz raznoraznih razloga: nazivali su ih pionirima, tekovinom socijalizma itd. Većina njih zapravo ne barata činjenicama, jer su izviđači najveća svjetska volonterska udruga. Neki možda misle da izviđači prodaju kolače i pale vatru. No, to je američki stereotip izviđača. U Hrvatskoj je drugačije, iako boravimo u šumi kad god je to moguće. Prije je sve bilo drugačije, dok danas djeca bulje u ekrane, zatvoreni su unutar četiri zida… Roditelji im daju mobitel da ih se riješe. Djeca imaju ogroman strah od prirode, bježe od nje. Izviđački program ustrojen je tako da pojedinca nauči snalaženju u prirodi, razbije mu strah i suoči ga s činjenicom da ovaj planet dijelimo s drugim vrstama i biljkama. S druge strane, djeca će u izviđačima dobiti stvari koje ne mogu dobiti ni u školi, niti na internetu.”
Laicima poput mene izviđači vuku prema dobroj prilici za socijalizaciju na ekološkim temeljima?
“Naravno, djeca u grupi imaju predvodnika od kojeg mogu naučiti mnogo stvari. Postoji podjela uloga i poslova pa sama svjesnost da nisi sam i da moraš surađivati s drugim ljudima, doprinosi boljoj socijalizaciji. Izviđači su poput filmskog seta, svaki pojedinac doprinosi nečemu – netko je dobar u jednoj stvari, drugi u drugoj itd. Stoga sam uvjeren da je bitno da oni koji rade s djecom uživaju u tome. Trebaju imati najbolje moguće uvjete za život jer se bave odgojem civilizacije, a ne pukom prosvjetom. Ipak na djeci svijet ostaje…”
Jesi li “Patrolu” snimao i kroz prizmu ponovnog proživljavanja nekih nevinijeg vremena? A opet, tek si napunio 25 godina, ima još vremena do neizbježnog idealiziranja djetinjstva, zar ne?
“‘Patrola Uran’ je snimljena u planinarskom domu, mjestu mojeg prvog poluseksualnog iskustva. Sve je bilo, zapravo, prilično nevino. Oženio sam se jednom djevojkom, sjećam se poljubaca i noći provedene u jednoj od tih soba. Nije tu bilo seksa, ali jest pravog vođenja prve ljubavi. Slatko i nevino… Bilo mi je fenomenalno vratiti se na mjesto lijepih sjećanja i vidjeti koliko su se izviđači promijenili u odnosu na moje vrijeme. Danas je dosta gora situacija, prije svega zbog tehnologije. Moja generacija nije imala mobitele od malih nogu, pa smo bili prisiljeni izići vani na školsko igralište, gurati loptu. Gađati se blatom. Danas to ne moraš, možeš sve online. Ne osuđujem te klince, ali roditelji su ti koji bi ih trebali usmjeriti prema drugim stvarima. Problem je što su i sami roditelji pobjegli od prirode.”
Trenutno radiš na dva nova dokumentarna projekta?
“Radim na novom projektu o kojem zasada ne smijem pričati detaljnije. Uglavnom, kroz njega želim poručiti kako bismo trebali više razmišljati o stvarima koje uzimamo zdravo za gotovo, poput nacionalnosti, kulture i religije. Ne želim biti previše tajnovit, ali sve je još u početnoj fazi. Želio bih kroz projekt preispitati film kao umjetnost i općenito ljudsku kreaciju. Nalazimo se u određenoj krizi kada je potrebno odlučiti jesmo li spremni otići do kraja ili ne. Glavni cilj projekta je utjecati na realnost i svijest ljudi s pravim posljedicama po zbilju, ali samo u okvirima zakona. Projekt sam zamislio kao dokumentarni film s igranim elementima, poput eksperimenta u realnom vremenu. Uglavnom, radi se o ogromnom, dugogodišnjem projektu.
“Drugi dokumentarni projekt, ‘United for Ayamé’, tiče se Afrike, a svjetsku premijeru trebao bi doživjeti sljedeće godine u Abidjanu, Obali Bjelokosti. Projekt producira Martina Čuljak koja tamo živi, snimatelj Matej Subotić, montažerka Dora Slakoper i ja kao redatelj. U cijeloj nam provedbi još pomažu Ema Šajatović i Antun Mezulić. Sama radnja govori o nečemu sasvim drugačijem, globalno bitnoj temi. Film prenosi ljudsku priču iz Italije i Obale Bjelokosti, prateći skupinu talijanskih profesora u penziji. Oni su prije 25 godina odlučili izgraditi školu, bolnicu i sirotište u selu Ayamé na granici s Ganom. Željeli su pomoći tamošnjem siromašnom stanovništvu, koje većinom radi na plantažama, odlučivši napraviti zajednicu koja želi pružiti svima jednaku priliku i dostojan život. U središtu radnje nalazi se Emily, osoba koja vodi sirotište i jedna od najposebnijih ljudi na planeti. Film je je prvotno trebao poslužiti kao promotivni projekt za crowdfunding kampanju, koji bi Talijanima pomogao sufinancirati njihova nastojanja. Shvatio sam u međuvremenu da priča ima dublji i širi potencijal, pa i za dugometražni dokumentarni film.
“Nakog prvog dolaska u Afriku, shvatio sam značenje UNICEF-a i ostalih udruga koje pomažu tamošnjoj djeci. Oni dođu, izgrade građevinu i to ostavljaju lokalcima na kontrolu. To nije dovoljno, kao niti slikanje s Afrikancima. Njima ne trebaju takve stvari. Sama Afrika puno je drugačija od naših predodžbi ovog kontinenta. Oni su preskočili industrijalizaciju i prešli ravno u digitalno doba. Također, tamo je još uvijek ogroman problem nepremostivog jaza između bogatog i siromašnog sloja stanovništva – kapitalizam u svom najgorem obliku. Ipak, unatoč svim kontradiktornostima i vlastitim problemima u što spada i velika ekološka zagađenost – Afrika je divan kontinent s divnim ljudima. Uvuče vam se pod kožu.”
Koliko ti je bitna povratna reakcija publike, odnosno eventualni savjeti starijih, iskusnijih kolega. Slušaš li s pozornošću inpute ljudi s druge strane velikog platna?
“Savjeti su bitni, ali treba paziti i otkud dolaze. Glupo je govoriti da film radiš isključivo zbog sebe. Ne treba biti sebičan. Bez publike ne postoji film. Jedina stvar koju mislim da znam raditi je snimati filmove. Da znam kuhati, mijenjao bih svijet kuhanjem. Želim, naravno, svojim filmovima ukazivati na određene društvene probleme, ali pritom ne smijem zaboraviti na gledatelja. Posao redatelja je iznimno zahtjevan. Zato i želim dati sto posto od sebe, snimajući reklamu ili autorski film. Čak i ako nešto nije na prvu zanimljivo, pronaći ću zanimljiv segment i posao odraditi profesionalno. S vremenom sam počeo zahtijevati autorsku slobodu jer bez nje ne možemo nigdje. Mladi autori ne bi smjeli čekati financijska sredstva za početak snimanja filmova. HAVC je izvrsno zamišljena institucija, ali postoji red autora koji čekaju novce za svoje filmove. Svi ćemo se načekati, no smatram da sam premlad za slične kompromise. Teško je držati ideju friškom četiri-pet godina. Svoje filmove pokušat ću snimiti pankerski, s kojim god sredstvima. To jest alternativni način filmskog stvaralaštva, ali gdje ima volje ima i načina. A i danas je tehnološki najbolje doba za učiniti nešto takvo.
“Roditelj i brat me mrze kod kuće, jer tri mjeseca imaš para, jedan nemaš, dva izmišljaš… I tako prelijevaš iz šupljeg u prazno. No, budem li čekao da mi netko drugi financira moj projekt, neću daleko dogurati. Sukus svega je da sam pronašao nešto što želim i volim raditi. Sve ostale stvari doći će s vremenom i vjerujem da sam na dobrom putu. Sustav nas tjera na ostanak unutar zadanih gabarita, a na to ne želim pristati. Doživio sam veliku epifaniju shvativši da mi nitko ne može zabraniti bavljenje filmom. I to je genijalno – ne morate mi ništa dati, ali ja ću nastaviti snimati filmove. Stav u smislu: žao mi je, ali trpit ćete me još dugo vremena.”