I poslije Josipa LukićaJosip Lukić! Nahvalismo prošle godine uzduž i poprijeko ovog studenta treće godine filmske režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, koji je nesvakidašnje iskrenim i otvorenim dokumentarcem “Majči” (ADU, 2018.) pokorio generaciju 2018. domaćeg dokumentarnog filma. Nije prošlo ni pet minuta, evo njega opet, s dokumentarcem “Doplovit će Rex” (ADU, 2019.) i temom ponovno bliskom, najbližom, u čijem se središtu nalazi Lukićeva sestra Marina sa svojom četveročlanom obitelji. Film je poput “Majči” imao premijeru na ZagrebDoxu, a radi se o završnom dokumentarnom filmu – teme po slobodnom izboru – treće godine preddiplomskog (BA) studija pod mentorstvom profesora Gorana Devića.

Ideja ponovnog seciranja obitelji i pripadajućih odnosa nije Lukiću ovoga puta bila prvi pick. Trebao je umjesto “Rexa” uskočiti zanimljivi bračni par jedne pečenjare pilića na Kvatriću, no potom se ponovno zakotrljala mogućnost snimanja obitelji u ponešto drugačijim okolnostima od “Majči”. Redateljeva starija sestra Marina upravo je najavila povratak u Split s rada na kruzeru, Lukiću se zanimljivom učinila ideja filma o unutrašnjoj dinamici obitelji koja na duže vremena ostaje bez centralne, majčinske figure. Ubrzo je i profesor Dević ideji dao zeleno svjetlo i tako je sve počelo – pečenjara out, obiteljski kaos in, i to već pet mjeseci nakon “Majči” koja je također sa sobom naplavila veliku razinu stresa i odricanja.

Glavna protagonistica pristala je na snimanje, ali kako se dan početka istog približavao, početni entuzijazam brzo je kopnio, sve do jedva vidljivih, niskih postotaka na sat prve klape. Radilo se, Lukić priznaje, o vjerojatno najtežem i najstresnijem snimanju njegove mlade karijere. Za one koji su pak očekivali ili očekuju nastavak “Majči”, odmah u startu rušimo snove, jer “Doplovit će Rex” film je dobrano drugačije energije, prigušeniji, melankoličniji, kaotičniji… Film, klasični opservacijski dokumentarac s drugačijom, zatvorenijom glavnom protagonisticom, koja pritisnuta zahtjevnim životnim izazovima mora donositi izuzetno teške odluke, čije posljedice osjeća cjelokupna obitelj.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Doplovit će Rex”

Zanimljivo i neobično ime dokumentarca – “Doplovit će Rex”?

“Radi se o pjesmi ‘Parobrod Rex’ Arsena Dedića. Imaginarni brod bio je svojevrsni motiv, metafora Godota, dobrog života koji vjerojatno nikad neće stići u Hrvatsku, iako se svi stalno nadamo da hoće. Njegovu pjesmu shvatio sam na način kao da se svi mi ovdje od djetinjstva spremamo na putovanje prema nečem boljem, zelenijoj travi negdje vani… Bar tako mislimo na početku. Naravno, ima tu i malo ironije. U svakom slučaju, dobro mi je sjela pjesma za naslov filma.”

Nakon “Majči”, opet si svjesno zašao u teritorij obiteljskog filma. Okolnosti snimanja “Rexa”, međutim, bile su poprilično drukčije od prijašnjeg filma.

“Kad sam sestri javio za snimanje, bila je odlične volje, taman se s broda vratila u Split. Znaš kako je to: euforija, vidjeti djecu, prijatelje nakon pola godine. Stvari su se promijenile za vrijeme snimanja, odnosno na dan mojeg dolaska. Došao sam u sestrin stan tjedan dana prije njenog povratka na brod i pronašao je u totalnoj psihozi. Dan prije htjela mi je otkazati snimanje. Ne toliko zbog filma, koliko stresa uslijed odlaska. Shvatljiva situacija, jer su to emotivni rolerkosteri koje razumiju samo pomorci, vojnici i gastarbajteri. Nakon početne euforije, potpuno je potonula prije odlaska, jer tko će opet ostavljati djecu, dom, sve iznova… Kamera u kući samo joj je predstavljala dodatni stres. Izbacio sam meni odličnu scenu gdje mi se malo ljutito i komično obraća da nikad ne bi mogla raditi moj posao, u smislu ulaženja ljudima u živote i glavu.”

U našem razgovoru prije intervjua, napomenuo si da nekoliko scena nije ušlo u završnu verziju dokumentarca?

“Nisam dobio dozvolu za nekoliko, po meni ključnih scena, poput žučne rasprave s bivšim mužem oko čuvanja djece nakon njenog odlaska na brod. Da su ostale u filmu, bio bih u potpunosti zadovoljan. Neke stvari ne idu na silu i to sam morao prihvatiti. Moja sestra je jednostavno drugačiji karakter, nije toliko otvorena poput majke. I onda se suočavaš s drugačijim režijskim izazovima za vrijeme snimanja. Usporedio bih cijelo iskustvo opservacijskog snimanja s ribičijom – duga čekanja nekog događaja i onda u kratkom roku odluka koga ćeš od protagonista pratiti taj dan, na koje događaje obratiti više pažnje, tko će se od njih emocionalno ogoliti itd. I tako desetak dana po nekoliko sati. Djeca su sama po sebi opuštenija i otvorenija od nas starijih, manje briga na pameti i zaigranost.”

Na fotografiji: Glavna protagonistica Marina sa svojom obitelji / Foto: Privatna arhiva

Koliko ti je kao redatelju s jedne, odnosno bratu i nećaku s druge, osobne strane, bilo teško balansirati između ovih profesionalno-životnih uloga?

“Iskreno, bilo je teško i dosta me psihički i emotivno potrošilo. Najteže mi se vjerojatno bilo nositi sa sestrinim sitnim, ali prisutnim, otporima oko snimanja. Bilo je i situacija kad bi se napokon opustila, ali teško je nekad procijeniti radi li se o grču zbog kamere ili odlaska. Rekao bih, prije ovo zadnje jer gledao sam Marinu i kad kamera nije bila upaljena. S druge strane, djeca su najbolje prihvatila prisustvo kamere u kući. Kao posljedicu cjelokupnog iskustva, imao sam anksiozne napade nakon završetka snimanja koji su potrajali mjesec- dva. Snimanje ‘Rexa’ bilo mi je triput teže od ‘Majči’, koja je opet nosila svoje izazove jer svako ponovno gledanje tog filma emotivno me ubijalo… Ako se sjećaš pretposljednje scene s nećakom Markom u automobilu, nakon odlaska majke, koju sam samostalno snimao – i ja sam plakao s njime. Isto i sa sestrom. Svaki put kad si u filmu vidio suze, i ja sam plakao. Tako da dobrim dijelom i ponavljam ovu treću godinu na Akademiji, jer sam bio užasno potrošen na svim razinama. Snimio sam dva filma u pet mjeseci koja su me emotivno iscrpila više nego što bih ikad očekivao. Dugo sam se borio i s pitanjem što dalje nakon ovog. Ne želim ići snimati ukoliko nemam jaku potrebu za time, glad, ako do kraja ne vjerujem u projekt.

“Da je bilo jednostavno – nije. Pogotovo kad ti u malom stanu stoji ogromni snimatelj i svi s druge strane kamere kao ajkule čekaju da se nešto dogodi. Obitelj smo, zajebano je, miješaju se emocije, a opet želiš to profesionalno odraditi. Sestra se teško nosila sa svime, ali iz više nego razumljivih razloga. Da se razumijemo, nije ona privatno zatvorena osoba. Svatko od nas, međutim, drugačije reagira na kameru. Došla se kratko odmoriti i sad joj tu netko visi nad glavom s kamerom prije novog iscrpljujućeg puta. Svi koji su bili na kruzerima znaju o kakvom se napornom poslu radi, gdje vi u šest mjeseci praktički nemate slobodan dan i ne možete si priuštiti luksuz razbolijevanja.”

Na kruzer nitko ne ide iz altruističkih pobuda. Kakve su okolnosti Marininog odlaska na pučinu u, uvjetno rečeno, iskusnijim godinama?

“Imala je solidno plaćenu, menadžersku poziciju u hotelu do koje je napredovala u par godina. Na kruzer je otišla zbog kredita koji je ušao u ovrhu. Računica je jednostavna: na brodu za šest mjeseci nekad možeš zaraditi koliko u Hrvatskoj za tri godine. Također, moraš uzet u obzir da je visina plaće za žene, pa i na najvišim pozicijama, uvijek manja u Hrvatskoj. Odradila je nekoliko tura na kruzerima po šest mjeseci i sad radi nešto drugo za još veće pare. U pitanju je još brutalnije izrabljivanje nego na kruzeru, ali o tome možda u nekom drugom filmu.” (smijeh)

Na fotografiji: Goran Dević i Josip Lukić / Foto: Nina Đurđević

Jesi li unatoč svim poteškoćama za vrijeme snimanja, zadovoljan konačnim filmskim produktom?

“Film je napravljen na ovaj način uslijed različitih okolnosti, uključujući psihologiju glavnog lika. Dokumentarac je rađen na suptilan način, nema ovdje puno dizalica kao u ‘Majči’. Drugačiji su i likovi, stil snimanja… I glavni, zatvoreniji protagonist. Neke scene koje sam režijski dobio, nisam stavio u završnu verziju filma jer su rušile narativ i emociju. Poštovao sam u konačnici tuđu privatnost, ništa nisam htio na silu. Uglavnom, radilo se o drugačijem i zanimljivom iskustvu. Bio bih zadovoljniji s te dvije-tri scene, ali i ovako nisam nezadovoljan, dapače. ‘Ajmo reći da dokumentarac posjeduje određenu igranofilmsku notu, pa su tako komentari i kritike oprečni… Netko je možda krenuo gledati film očekujući ‘Majči 2’, pa se vjerojatno razočarao; nekom je upravo ovaj dokumentarac filmičniji, bolji… Uglavnom, ljudima za koje samo mislio da će im film biti odbojniji, oduševljeni su njime; oni za koje sam mislio da će biti oduševljeni, samo je OK, dobar ili pristojan… To je i najzabavnije. Nadam se jedino da sam uspješno uspio prenijeti emociju.

“Poanta je bila prikazati preuzimanje muške uloge od strane žene u patrijarhalnoj sredini, odnosno na koji se način cijela situacija reflektira na emotivno stanje glavne protagonistice te kako sve utječe na njenu djecu, pogotovo na najmlađeg dječaka. Sestrin odlazak na brod uvijek je jednako potresan – na isti, emotivan način reagiraju sva djeca, njih troje. Najmlađi Marko pogotovo, jer zamisli u tim godinama, 11-12, ostati bez majke na tjedan dana, a kamoli šest mjeseci, i to po četvrti put. Svi bi oni bili sretniji s majkom kod kuće. Nije im ona samo majka, već i prijateljica. Ogromna je to rupa, kako god okreneš. Zahvalan sam sestri i djeci što su mi izašli u susret. Uhvatio sam ovaj moment u njihovim životima i zbog toga sam sretan.” 

Kakve su reakcije obitelji na film?

Sestra je film više puta gledala i bila dirnuta, sad se optužuje da je bila prepatetična… Andrija, stariji brat, pohvalio je film, kao i najstarija Jagoda. Marko ga je na svoj zahtjev odgledao sa mnom, rekavši kasnije: ‘Josipe ovo izgleda kao film pravih redatelja s televizije’. I dalje mi je to najdraži kompliment.”

Rekao si da nipošto ne smijemo za kraj zaboraviti ljude s odjavne špice.

“Ponajprije bih se zahvalio direktoru fotografije Marinku Marinkiću koji je svojom pozitivnom energijom spriječio da budemo izbačeni iz stana. Tu je i montažer Marko Bičanić koji je snimljene scene posložio i ispisao u tekici, što je s obzirom na dvadesetak sati materijala, spasilo sam proces montiranja. Zahvalio bih i producentu Marinu Leu Jankoviću koji nam je brzinski riješio snimanje na aerodormu te Lani Horvatić za dizajn zvuka. Naravno, i Goranu Deviću za zlatne savjete u montaži.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here