Recenzije56. Viennale: "What You Gonna Do When the World’s on Fire?" -...

56. Viennale: “What You Gonna Do When the World’s on Fire?” – Slika marginalizovane crne Amerike

|

Iz Beča za Dokumentarni.net: Marko Stojiljković

Iako je Viennale jedan od najznačajnijih, najtemeljitije programiranih i kreativno najhrabrijih svetskih netakmičarskih (audience) festivala, na njegov program u prošlosti nisu bili uvrštavani filmovi Roberta Minervinija, italijanskog autora koji važi za genija u smislu spajanja dokumentarnog i fiktivnog. Ove godine taj je propust ispravljen s kamatom – ne samo da je prikazan njegov najnoviji naslov sa Venecije, “What You Gonna Do When the World’s on Fire?” (2018), već je u Beču upriličena retrospektiva svih dosadašnjih Minervinijevih filmova, među kojima se ranija dva, “The Passage” (2011) i “Low Tide” (2012), svrstavaju više u igrane, a kasnija dva, “Zaustavi otkucaje srca” / “Stop the Pounding Heart” / “Ferma il tuo cuore in affanno” (2013) i “Druga strana” / “The Other Side”/ “Louisiana: The Other Side” (2015), u dokumentarne. Istini za volju, kod Minervinija su granice između ta dva pola često zamućene i on ih često prelazi. Rezultat je, bez obzira na formalnu etiketu, sličan: njegovi filmovi ultrarealistično govore o društvenoj margini, a u njima naturščici igraju sami sebe s manje ili više scenarističke strukture, rušeći na taj način dihotomiju između vlastite ličnosti i konkretne uloge. Takvi filmovi prate se poput igranih, u pravcu kojeg možemo nazvati novim neorealizmom, samo prilagođenim američkom kontinentu gde italijanski sineasta stvara, i 21. stoleću.

“What You Gonna Do When the World’s on Fire” najkonvencionalniji je i najčistiji Minervinijev dokumentarac u kojem se autorova jedina intervencija ogleda u smislu forme (crno-bela fotografija Minervinijevog stalnog saradnika Diega Romera Suareza-Llanosa čiji su oštri kontrasti ovde iskorišteni do konca, kamera koja fluidno prati subjekte s fokusom na njihova lica, odsustvo muzike, naracije ili komentara), dok u smislu sadržine autor radi selekciju iz obilja dugo i pažljivo snimanog materijala. Njime Minervini nastavlja svoju unikatnu poetiku o američkoj margini, ali sada je u priči i faktor rase. Autor, naime, po prvi put u svojoj karijeri, usto i kao jedan od retkih belih i neameričkih autora, pokazuje iskren interes za probleme crne Amerike, uspevši otvoriti svoje poslovično nepoverljive subjekte.

Minervinijeva originalna ideja bila je snimiti dokumentarac o crnačkoj južnjačkoj muzici s fokusom na jazz i blues, uz ispitivanje društvenih okolnosti nastanka i razvoja dotičnih pravaca. Od toga je odustao jer mu se, kako kaže, u ovom trenutku učinilo akademskim i nadmenim ispitivati takve stvari i davati svoj glas kulturi koja nije njegova, pa je umesto toga rešio ukazati na turbulentni društveni trenutak obeležen porastom rasizma, pokretom Black Lives Matter, ali i sve jačim ekonomskim i socijalnim pritiscima na ionako marginalizovane Afroamerikance u Louisiani, kao i na njihov otpor novonastalim okolnostima koji se može opisati kao stvaranje neformalnih zajednica.

Kulturološki aspekt jasan je isključivo u priči koja okružuje sam film. Ista prati pripreme za Mardi Gras, poznati karneval u New Orleansu gde se lokalno pleme oblači u indijanske nošnje time odajući počast prvim stanovnicima Amerike. Ostale tri priče su, međutim, odvojene, ali paralelno izmontirane kako bi se stekao dojam njihove vremenske simultanosti. Poveznica s muzikom možda je Judy Hill, pevačica i bivša ovisnica, danas ponosna vlasnica jednog bara. To, međutim, nije priča o uspehu jer je Hill u stalnoj opasnosti izgubiti bar zbog loše poslovne klime i pritiska džentrifikacije, a s njim ne samo sredstva za život, nego i krov nad glavom. Judy svejedno ne odustaje, ni od bara ni od pomaganja pojedincima u težoj situaciji od njene.

Svet i dalje gori i čini se da malo ko tu zna šta čini i šta mu je činiti. U takvom vremenu valja raditi ono što radi i Minervini: biti na licu mesta, promatrati, osluškivati i pokušati razumeti. A iznad svega, nastupati i pristupati humano, pa u prvi plan staviti žive ljude, a ne bezlične političke procese.

Druga priča prati dva dečaka, polubraću Ronalda i Titusa, od kojih prvi polako ulazi u pubertet, dok drugi pohađa neki od nižih razreda osnovne škole. Odnos i odrastanje dečaka obeleženo je gluvarenjem, strahom od opasnosti ulice i potrebom izgradnje mentalne čvrstine. Njihova prezaposlena majka pokušava održati disciplinu i usaditi im temeljne vrednosti poštenja. Treća priča može se smatrati otvoreno političkom jer prati aktivnosti organizacije New Black Panther Party for Self-Defense (Nova partija Crnih pantera za samoodbranu), kako u smislu protesta pred policijom zbog odsustva istrage u slučaju rasno motiviranih zločina i njihovog ideološko-aktivističkog rada, tako i u smislu njihovog angažmana u zajednici i humanitarnih akcija. Autor u poseban fokus baca njihovu glasnogovornicu i, čini se, predvodnicu i ideologinju, Krystal Muhammad čija energija fiksira pažnju na sebe.

Minervini i u “What You Gonna Do When the World’s on Fire?” ostaje dosledan sebi pa ga više zanima portret položaja Afroamerikanaca iz više uglova, problematike koja nije samo rasna već i klasna. U tom smislu i ne smeta autorovo odsustvo očitovanja o novim Crnim panterima, njihovim sloganima poput Black Power, levičarsko-revolucionarnoj retorici pomešanoj s crnačkim nacionalizmom i militantnoj ikonografiji u kojoj svoje mesto nalaze i duge cevi. Pokret verovatno možemo posmatrati iz ugla teške margine, antipoda belim južnjačkim militaristima kakve smo imali prilike videti u drugom, asimetrično kraćem delu prethodnog Minervinijevog filma “Druga strana”, ali svakako predstavljaju nečiji glas.

Svet i dalje gori i čini se da malo ko tu zna šta čini i šta mu je činiti. U takvom vremenu valja raditi ono što radi i Minervini: biti na licu mesta, promatrati, osluškivati i pokušati razumeti. A iznad svega, nastupati i pristupati humano, pa u prvi plan staviti žive ljude, a ne bezlične političke procese.

Najnovije

“Arhitekton” – Gdje je nestao kamen

"Arhitekton" (2024) Viktora Kosakovskog je dojmljiva vježba za oko slabijeg kritičkog dometa od onoga za koji djeluje da je postojala ambicija.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića treći najgledaniji hrvatski dokumentarac od osamostaljenja

Nakon dva mjeseca kinodistribucije film "Fiume o morte" Igora Bezinovića je pogledalo 21.592 gledateljica i gledatelja.

“Nasmijana Gruzija” na programu Al Jazeere Balkans

Dokumentarni film "Nasmijana Gruzija" (2023) autora Luke Beradzea, danas se prikazuje na programu Al Jazeere Balkans.

21. ZagrebDox: “Pod sretnom zvijezdom” – Nadići bačenost u svijet

Za "Pod sretnom zvijezdom" (2024) Pétera Kerekesa bitno je što gledatelju omogućuje uronjenost u sjevernotalijanski kulturni kontekst.

Premijera filmova polaznika 14. Škole dokumentarnog filma

U zagrebačkom Dokukinu KIC u srijedu će premijerno biti prikazani završni filmovi polaznica i polaznika 14. Škole dokumentarnog filma.

“Heartworn Highways” – Odmetnički manifest

Scenu "odmetničkog countryja" predstavlja redatelj James Szalapski u svom filmu "Heartworn Highways" (1976).

21. ZagrebDox: “U mraku” – Plamičak otpora u srcu tame

Film "U mraku" (2024) Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola.

21. ZagrebDox: “Najglasnija tišina” – Oblici otpora

"Najglasnija tišina" (2025) prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja.

Nebojša Slijepčević: “Zbivanja u parku na Savici razotkrivaju brojne procese koji upravljaju našim društvom”

Nebojša Slijepčević je na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji film, "Crveni tobogan" (Umjetnička organizacija Paradoks, 2025.).

“Pod sretnom zvijezdom” Pétera Kerekesa od danas u hrvatskim kinima

U hrvatska kina danas dolazi dokumentarni film "Pod sretnom zvijezdom" / "Wishing on a Star" (2024) slovačkog redatelja Pétera Kerekesa.
"What You Gonna Do When the World’s on Fire?"
Scenarij i režija: Roberto Minervini
Producenti: Roberto Minervini, Denise Lee i Paolo Benzi
Direktor fotografije: Diego Romero
Montaža: Marie-Hélène Dozo
Zemlje podrijetla: Italija / SAD / Francuska
Godina proizvodnje: 2018.
Trajanje: 123 minute

Povezani tekstovi

21. ZagrebDox: “Pod sretnom zvijezdom” – Nadići bačenost u svijet

Za "Pod sretnom zvijezdom" (2024) Pétera Kerekesa bitno je što gledatelju omogućuje uronjenost u sjevernotalijanski kulturni kontekst.

21. ZagrebDox: “U mraku” – Plamičak otpora u srcu tame

Film "U mraku" (2024) Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola.

21. ZagrebDox: “Najglasnija tišina” – Oblici otpora

"Najglasnija tišina" (2025) prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Scenarij i režija: Roberto Minervini<br> Producenti: Roberto Minervini, Denise Lee i Paolo Benzi<br> Direktor fotografije: Diego Romero<br> Montaža: Marie-Hélène Dozo <br> Zemlje podrijetla: Italija / SAD / Francuska<br> Godina proizvodnje: 2018.<br> Trajanje: 123 minute56. Viennale: "What You Gonna Do When the World’s on Fire?" - Slika marginalizovane crne Amerike