PočetnaRecenzije56. Viennale: "What You Gonna Do When the World’s on Fire?" -...

56. Viennale: “What You Gonna Do When the World’s on Fire?” – Slika marginalizovane crne Amerike

-

Iz Beča za Dokumentarni.net: Marko Stojiljković

Iako je Viennale jedan od najznačajnijih, najtemeljitije programiranih i kreativno najhrabrijih svetskih netakmičarskih (audience) festivala, na njegov program u prošlosti nisu bili uvrštavani filmovi Roberta Minervinija, italijanskog autora koji važi za genija u smislu spajanja dokumentarnog i fiktivnog. Ove godine taj je propust ispravljen s kamatom – ne samo da je prikazan njegov najnoviji naslov sa Venecije, “What You Gonna Do When the World’s on Fire?” (2018), već je u Beču upriličena retrospektiva svih dosadašnjih Minervinijevih filmova, među kojima se ranija dva, “The Passage” (2011) i “Low Tide” (2012), svrstavaju više u igrane, a kasnija dva, “Zaustavi otkucaje srca” / “Stop the Pounding Heart” / “Ferma il tuo cuore in affanno” (2013) i “Druga strana” / “The Other Side”/ “Louisiana: The Other Side” (2015), u dokumentarne. Istini za volju, kod Minervinija su granice između ta dva pola često zamućene i on ih često prelazi. Rezultat je, bez obzira na formalnu etiketu, sličan: njegovi filmovi ultrarealistično govore o društvenoj margini, a u njima naturščici igraju sami sebe s manje ili više scenarističke strukture, rušeći na taj način dihotomiju između vlastite ličnosti i konkretne uloge. Takvi filmovi prate se poput igranih, u pravcu kojeg možemo nazvati novim neorealizmom, samo prilagođenim američkom kontinentu gde italijanski sineasta stvara, i 21. stoleću.

“What You Gonna Do When the World’s on Fire” najkonvencionalniji je i najčistiji Minervinijev dokumentarac u kojem se autorova jedina intervencija ogleda u smislu forme (crno-bela fotografija Minervinijevog stalnog saradnika Diega Romera Suareza-Llanosa čiji su oštri kontrasti ovde iskorišteni do konca, kamera koja fluidno prati subjekte s fokusom na njihova lica, odsustvo muzike, naracije ili komentara), dok u smislu sadržine autor radi selekciju iz obilja dugo i pažljivo snimanog materijala. Njime Minervini nastavlja svoju unikatnu poetiku o američkoj margini, ali sada je u priči i faktor rase. Autor, naime, po prvi put u svojoj karijeri, usto i kao jedan od retkih belih i neameričkih autora, pokazuje iskren interes za probleme crne Amerike, uspevši otvoriti svoje poslovično nepoverljive subjekte.

Minervinijeva originalna ideja bila je snimiti dokumentarac o crnačkoj južnjačkoj muzici s fokusom na jazz i blues, uz ispitivanje društvenih okolnosti nastanka i razvoja dotičnih pravaca. Od toga je odustao jer mu se, kako kaže, u ovom trenutku učinilo akademskim i nadmenim ispitivati takve stvari i davati svoj glas kulturi koja nije njegova, pa je umesto toga rešio ukazati na turbulentni društveni trenutak obeležen porastom rasizma, pokretom Black Lives Matter, ali i sve jačim ekonomskim i socijalnim pritiscima na ionako marginalizovane Afroamerikance u Louisiani, kao i na njihov otpor novonastalim okolnostima koji se može opisati kao stvaranje neformalnih zajednica.

Kulturološki aspekt jasan je isključivo u priči koja okružuje sam film. Ista prati pripreme za Mardi Gras, poznati karneval u New Orleansu gde se lokalno pleme oblači u indijanske nošnje time odajući počast prvim stanovnicima Amerike. Ostale tri priče su, međutim, odvojene, ali paralelno izmontirane kako bi se stekao dojam njihove vremenske simultanosti. Poveznica s muzikom možda je Judy Hill, pevačica i bivša ovisnica, danas ponosna vlasnica jednog bara. To, međutim, nije priča o uspehu jer je Hill u stalnoj opasnosti izgubiti bar zbog loše poslovne klime i pritiska džentrifikacije, a s njim ne samo sredstva za život, nego i krov nad glavom. Judy svejedno ne odustaje, ni od bara ni od pomaganja pojedincima u težoj situaciji od njene.

Svet i dalje gori i čini se da malo ko tu zna šta čini i šta mu je činiti. U takvom vremenu valja raditi ono što radi i Minervini: biti na licu mesta, promatrati, osluškivati i pokušati razumeti. A iznad svega, nastupati i pristupati humano, pa u prvi plan staviti žive ljude, a ne bezlične političke procese.

Druga priča prati dva dečaka, polubraću Ronalda i Titusa, od kojih prvi polako ulazi u pubertet, dok drugi pohađa neki od nižih razreda osnovne škole. Odnos i odrastanje dečaka obeleženo je gluvarenjem, strahom od opasnosti ulice i potrebom izgradnje mentalne čvrstine. Njihova prezaposlena majka pokušava održati disciplinu i usaditi im temeljne vrednosti poštenja. Treća priča može se smatrati otvoreno političkom jer prati aktivnosti organizacije New Black Panther Party for Self-Defense (Nova partija Crnih pantera za samoodbranu), kako u smislu protesta pred policijom zbog odsustva istrage u slučaju rasno motiviranih zločina i njihovog ideološko-aktivističkog rada, tako i u smislu njihovog angažmana u zajednici i humanitarnih akcija. Autor u poseban fokus baca njihovu glasnogovornicu i, čini se, predvodnicu i ideologinju, Krystal Muhammad čija energija fiksira pažnju na sebe.

Minervini i u “What You Gonna Do When the World’s on Fire?” ostaje dosledan sebi pa ga više zanima portret položaja Afroamerikanaca iz više uglova, problematike koja nije samo rasna već i klasna. U tom smislu i ne smeta autorovo odsustvo očitovanja o novim Crnim panterima, njihovim sloganima poput Black Power, levičarsko-revolucionarnoj retorici pomešanoj s crnačkim nacionalizmom i militantnoj ikonografiji u kojoj svoje mesto nalaze i duge cevi. Pokret verovatno možemo posmatrati iz ugla teške margine, antipoda belim južnjačkim militaristima kakve smo imali prilike videti u drugom, asimetrično kraćem delu prethodnog Minervinijevog filma “Druga strana”, ali svakako predstavljaju nečiji glas.

Svet i dalje gori i čini se da malo ko tu zna šta čini i šta mu je činiti. U takvom vremenu valja raditi ono što radi i Minervini: biti na licu mesta, promatrati, osluškivati i pokušati razumeti. A iznad svega, nastupati i pristupati humano, pa u prvi plan staviti žive ljude, a ne bezlične političke procese.

"What You Gonna Do When the World’s on Fire?"
Scenarij i režija: Roberto Minervini
Producenti: Roberto Minervini, Denise Lee i Paolo Benzi
Direktor fotografije: Diego Romero
Montaža: Marie-Hélène Dozo
Zemlje podrijetla: Italija / SAD / Francuska
Godina proizvodnje: 2018.
Trajanje: 123 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

21. Human Rights Film Festival: “Čovjek u crnom” – Čujna crnina

Wang Xilinov život kroz film "Čovjek u crnom" (2023) Wang Binga izražen je kao još jedan stavak u životu ovog kompozitora.

21. Human Rights Film Festival: “Projekt” – Odmatanje slojeva zbilje

"Projekt" (2023) Dane Komljena jezgru ima u prenamijenjenom trgovačkom kompleksu u nigerijskom Lagosu.

21. Human Rights Film Festival: “Draga Fiona” – U potrazi za idealnim gledateljem

Film "Draga Fiona" / "Dearest Fiona" (2023) redateljice Fione Tan mogao bi poslužiti kao eskperiment potrage za idealnim gledateljem.

Znanstveni skup “Filmologija, kritika, umjetnost” povodom osamdesetog rođendana Hrvoja Turkovića

Povodom osamdesetog rođendana Hrvoja Turkovića, u Zagrebu će se od 9. do 10. prosinca održavati znanstveni skup "Filmologija, kritika, umjetnost".

21. Human Rights Film Festival: “Gdje su nestali svi osmijesi?” – Izvana gladac, iznutra jadac

Na ovogodišnjem HRFF-u prikazat će se i film "Gdje su nestali svi osmijesi?" / "Where Have All the Smiles Gone" (2023) Anje Strelec.

Klasici svjetske dokumentaristike, 3. sezona

“Darwinova noćna mora” – Predatorske ribe i oružje u kolijevci čovječanstva

Posljednji esej treće sezone "Klasika" rezerviran je za dokumentarni film "Darwinova noćna mora" (2004) Huberta Saupera.

“Mali Dieter želi letjeti” – Ekstatično do neba

"Mali Dieter želi letjeti" (1997) spada među najpoznatija dokumentaristička djela velikog njemačkog redatelja Wernera Herzoga.

“Titicut Follies” – Čiste sobe i tužni varijetei

U trećem eseju treće sezone "Klasika svjetske dokumentaristike" pišemo o dokumentarcu "Titicut Follies" (1967) Fredericka Wisemana.

“Crumb” – Umjetnost kao jedini izbor

Dokumentarac "Crumb" (1994) Terryja Zwigoffa o strip-umjetniku Robertu Crumbu, spada među najistaknutije primjerke doku-biografskog žanra.

“Shermanov marš” – Generali i ljubavnici

Treću sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo s dokumentarcem "Shermanov marš" / "Sherman's March" (1985) Rossa McElweeja.

Dokultura, 3. sezona

Snaga je u detalju

Posljednji esej treće sezone "Dokulture" donosi tekst o hrvatskim filmskim vaninstitucionalnim programima.

Fiksiranje na margini

Shvatimo li film kao neizostavni dio kulture i umjetničkog stvaralaštva, obrazovni je sustav prva točka stjecanja šireg filmskog znanja.

Steći filmsku kulturu – od apstrakcije prema konzumerizmu

Prvi esej treće sezone "Dokulture" bavi se (ne)dostupnošću filmova široj publici, naročito iz kuta dokumentarnog roda.
Scenarij i režija: Roberto Minervini<br> Producenti: Roberto Minervini, Denise Lee i Paolo Benzi<br> Direktor fotografije: Diego Romero<br> Montaža: Marie-Hélène Dozo <br> Zemlje podrijetla: Italija / SAD / Francuska<br> Godina proizvodnje: 2018.<br> Trajanje: 123 minute56. Viennale: "What You Gonna Do When the World’s on Fire?" - Slika marginalizovane crne Amerike