Policijski radio-chatter. Široki panoramski kadar dronom usamljenog policijskog automobila koji polako gmiže utabanim tragovima prethodnog prometa. Svjetlost rotirajućih svjetala odbija se od okolnih kuća, zajedno s pripadajućim zvukom sirene kojeg nitko nikada ne želi čuti. Glas žene nadjačava prisutni kaos: “Pomozite mi, molim vas!”. Na hladnoj mičigenskoj zemlji natiskanog svježeg snijega krupni je kadar nepomične tetovirane ruke. Dogodila se pucnjava, vjerojatno sa smrtnom posljedicom.
Beskompromisan je ovo i sirov uvod u osomodijelnu seriju “Flint Town” (2018) američkih autora Zackaryja Caneparija, Dree Cooper i Jessice Dimmock, vrlo vjerojatno najbolju originalnu Netflixovu doku-serijsku produkciju 2018. godine. Možda i uopće. Grad iz naslova odnosi se na Flint u Michiganu, rodno mjesto dokumentarista Michaela Moorea (“Roger and Me”), još važnije – nekadašnje automobilističke meke, grada automobila na čelu s General Motorsom koji je 1978. godine zapošljavao rekordnih 80 tisuća radnika. Danas je ovaj stanovništvom i radnom snagom prepolovljen biser srednje blue collar klase, tek sjena nekadašnjeg sebe, opterećen rasnim, ekonomskim i ideološkim problemima. Moderni Flint jedan je od najopasnijih američkih gradova gdje su ubojstva i ostala teška kaznena djela uobičajena svakodnevica, kao što je to i antagonizam prema policijskim snagama, pogotovo nakon serije sumnjivih policijskih intervencija diljem zemlje, poput smrtnog slučaja Altona Sterlinga u Baton Rougeu.
Ništa na trenutnom serijskom tržištu ne izgleda poput “Flint Towna”. Ništa. Pojednostavljeno do prostih faktora, neupućenim bismo je znatiželjnicima oslikali kao raskošnu dokumentarnu mješavinu legendarnog realityja “Policija” / “Cops” (1989. – ) i igrane serije “Žica” / “The Wire” (2002. – 2008.). Možda je upravo “Žica” širokog zahvatnog okvira rasno-ekonomski uvjetovane problematike iz više različitih kuteva – uličnog, represivno-policijskog i političkog – najbliži filmski srodnik “FT”-a. Opet, iz kuta nefikcijske serijske proizvodnje, teško se sjetiti sličnog paketa koji na jednako ambiciozan autorsko-produkcijski način spaja gornji kat birokratskog komesarskog aparata s realitetom krvave prašine prezrenog crnačkog geta. Recentni oskarovski serijal “O.J.: Made in America” (2016) Ezre Edelmana, primjerice, nenadmašan u svom fahu arhivskog božanstva, otvara niz sličnih pitanja američke rasne polarizacije, no bez gušterskog prljanja ruku na terenu, s kakvim Canepari, Cooper i Dimmock u “Flint Townu” nemaju problema. Bilo da se radi o telling it like it is sirovim iskazima sugovornika, političkom mešetarenju najgore vrste ili jednostavno necenzuriranim kadrovima unesrećenih ljudi i životinja.
Autori u Flint dolaze na vrhuncu krize uzrokovane odlukom vlasti o promjeni izvora napajanja pitkom vodom. Tamošnja administracija je, naime, zbog uštede prebacila grad na jeftiniji izvor istoimene rijeke i stare olovne vodovodne cijevi, ugrozivši zdravlje tisuća svojih građana. Da stvar bude intrigantnija, u vrijeme snimanje “FT”-a, dakle oko 2016. godine, Flint prolazi i kroz promjenu gradske vlasti, uz cirkus američkih predsjedničkih izbora i Michigan kao jednu od rezultatski odlučujućih saveznih država, battleground statea. Battleground je i u gradu, onaj pravi, s ljudskim žrtvama, gdje se Flint godinama nalazi među gradovima s najviše nasilnih zločina u SAD-u. Često i među prvih tri. Ekonomski razlozi korijen su većine problema, zakonitosti domino kocki odrađuju ostalo. Problematičan je i manjak policijskih službenika na terenu. Prije deset godina Mooreov grad imao je tristotinjak policajaca. Danas ih je 98. Četiri patrolna vozila na stotinjak tisuća stanovnika daleko su od optimalnog broja za prevelik opseg posla, pa se događa da ophodnje na mjesto zločina dolaze s 24 sata zakašnjenja, kao u primjeru orobljenog i ozlijeđenog muškarca iz prve epizode. Takvi slučajevi odavno su postali pravilo i dok se pozivi gomilaju, prioritet dobivaju zločini najteže prirode.
Gotovo nemoguće je ukratko objediniti razloge jedinstvenosti ovog dokumentarnog projekta. “Flint Town” je u suštini opservacijski dokumentarac, estetikom bliži skupim igranofilmskim produkcijama predestiniranima za veliko platno. Najdinamičniji dio i široj publici možda i najzanimljiviji, odnosi se na interventne izlaske policajaca na teren na kojima se intenzivno preklapaju adrenalin protagonista i kakofonija zvukova i slika nasilnog okoliša. Važan dio serijala predstavljaju establishing kadrovi brifinga u policijskoj postaji, koje šef smjene – nije ni čudo – redovno završava s upozoravajućim “Be safe”. U jednom od najnasilnijih američkih sredina, želja za oprezom i sigurnošću daleko je od čavrljajuće poštapalice. Serijal najviše ipak oduševljava dislociran van mačističke grupne energije postaje. Tada u miru i bez vanjskih podražaja, upoznajemo policajce kao ljude od krvi i mesa, sa svom silom nedoumica i briga. “Nemam problem priznati da se ponekad bojim”, govori jedna od glavnih protagonistica, Bridgette Balasko, za vrijeme rutinske patrole uistinu stravičnim okolišem, prošaranog oronulim straćarama i sumnjivom javnom rasvjetom. Njen kolega Brian Willingham na početku druge epizode, pak, pred kamerom čita svoj emotivni op-ed članak iz New York Timesa, o “oružju i drogi na svakom koraku; zajednici u kojoj je abnormalno postalo normalno”, kojeg autori koriste kao efektnu naracijsku kulisu sumornih prizora izmučenog grada. Iz tog sad dugogodišnjeg košmara survival modea, ne budi ga ni povijesni izbor Karen Weaver kao prve gradonačelnice Flinta, bogme ni stroži režim represivne ljubavi novog šefa policije, Tima Johnsona.
Na produkciji i talentu iza kamera “Flint Towna” nije se – na prvu – štedjelo, iako neke flashy stvari poput dronova i kamera zakvačenih na krov ili haubu automobila, odavno nisu novost, kamoli nepremostiv financijski izdatak u iole kvalitetnijim filmskim produkcijama. Pa ipak, “Flint Town” svakom svojom porom odiše grandioznošću velike produkcije. S jedne strane nevjerojatna je posvećenost autora novinarsko-istraživačkom dijelu serije, gdje je jednaka pažnja posvećena različitim gledištima, od običnih ljudi do visokopozicioniranih političara. U stilu head on interrotron tehnike snimanja intervjua Errola Morrisa, gdje sugovornici u studijskom okruženju gledaju direktno u kameru, upoznajemo građane Flinta širokog spektra obrazovanja i zaposlenja, u metaforičkom čitanju osmrtnice gotovo prežaljenom gradu na rubu propasti. Policija, sukus je mišljenja većine građana, ne radi svoj posao na adekvatan način, često rasno profilirajući crnačko stanovništvo. Prozvana druga strana tvrdi da nema dovoljno ljudstva; neki od policajaca zazivaju i strože mjere kažnjavanja. Strah je, međutim, prisutan s obje strane polovične čaše, dok naizmjence gledamo snimke policijskih brutalnosti i nedavnog pokolja policajaca od strane Micaha Xaviera Johnsona, koji je prije dvije godine u Dallasu hladnokrvno likvidirao petoricu teksaških čuvara zakona.
“Flint Town” je inficiran potmulim žmarcima paralizirajuće neizvjesnosti, nemoći i gubitka ikakve nade u bolje sutra, stvari koje autori brižno podebljavaju slikom i zvukom, kroz zanimljiv konkretan detalj, izraz lica, kadriranje izvan uobičajenog PS-a, kao i glazbeno prožimanje pri naglasku bitnih scena; poput naizgled običnih kadrova večere pred televizorom, ljubavnog para policajaca Roberta Frosta i Bridgette Balasko u rijetkim trenucima dekompresije. Sve te različite stvarnosne niti, uključujući dolaske Bernieja Sandersa i Donalda Trumpa u grad za vrijeme predsjedničkih izbora, krizu pitke vode, institucionalno nepovjerenje i uobičajenu opću neimaštinu, trebalo je, dakle, spojiti u koherentnu, dinamičnu i funkcionirajuću cjelinu. Kao i dijelove sa simptomatičnim grafitima No $leep i Fuck the Police u prvoj epizodi; ili povijesno pohađanje obuke Diona Reeda i njegove majke Marije u drugoj; vatromet kao upozoravajući znak dolaska policije(?) u trećoj; opsadno stanje i policajci naouružni do zuba u hummerima usred rezindencijalne zone u četvrtoj; razgovor o Reedu kao izdajniku rase radi pristupanja policiji u petoj; ušutkavanje Trumpa usred netaktičnog političkog govora i tradicionalni lokalni folklor paljenja napuštenih kuća prije Noći vještica u šestoj; Trump kao američka predsjednička stvarnost u sedmoj i “It was fun, but it’s not fun anymore” policajca na pragu burnouta u posljednjoj, osmoj epizodi.
U gradu atmosfere straha, linča i međusobnog nepovjerenja, svi i dalje nervozno stišću kapu “Make America Great Again” – slogan koji tek u Flintu dobiva enciklopedijsko značenje mrtvog slova na papiru.
“Flint Town” jedna je od onih serija čiji početak druge sezone počnete iščekivati već za vrijeme gledanja prve. No, kako sada stvari stoje, njena budućnost dovedena je pod veliki znak pitanja. Producenti i autori spremni su za nastavak, najavljuje se i nešto drugačiji pristup u potencijalnoj sophmore sezoni, no konačna odluka ipak je na Netflixovim glavešinama. Niska gledanost navodno je najveći razlog njihovog oklijevanja. Šteta, jer su Zackary Canepari, Drea Cooper i Jessica Dimmock snimili vjerojatno natočniji filmski uvid u post-Obaminu Ameriku dubokih društvenih, ekonomskih i ideoloških rasjeda. Američki san, svjedočimo u “Flint Townu”, odavno je uništen, a mjesta poput Flinta, duboko devastirana u svim pogledima, postala su pogodna mjesta za uspješno sijanje nepovjerenja i daljnjih podjela. “Flint Town” je serija o raspadu iluzija blue collar radničke klase koja odlazi u raj; audiovizualni prijenos očajničkog vapaja stanovnika grada koji ne uspijeva sačuvati ni trenutni status quo. Od ulaštenih reklama General Motorsa i blještavih tvornica, ostale su tek ruševne kolibe, drug denovi i natpisi Fuck the Police. U gradu atmosfere straha, linča i međusobnog nepovjerenja, svi i dalje nervozno stišću kapu “Make America Great Again” – slogan koji tek u Flintu dobiva enciklopedijsko značenje mrtvog slova na papiru.
