PočetnaRecenzije13. DOKUart: "La Chana" - Ritam strasti kraljice flamenca

13. DOKUart: “La Chana” – Ritam strasti kraljice flamenca

-

13. Festival dokumentarnog filma DOKUart sinoć je u Bjelovaru otvorio dugometražni filmski prvijenac mlade hrvatske redateljice Lucije Stojević, “La Chana” (2016), nastao u španjolsko-islandskoj koprodukciji. Dokumentarac je 2016. osvojio Nagradu publike na amsterdamskoj IDFA-i te je u međuvremenu prikazan na pedesetak različitih festivala diljem svijeta. 37-godišnja redateljica Hrvatsku je napustila još kao dijete, u konačnici se skrasivši u Barceloni, gdje je na koncu i snimila film kojim se probila do publike diljem svijeta.

“La Chana” je u Bjelovaru doživjela hrvatsku premijeru, a govori o uzbudljivom životu i karijeri jedne od najslavnijih plesačica flamenca, romske kraljice Antonije Santiago Amador poznatije po nadimku iz naslova ovog dokumentarnog filma. Glavnu protagonisticu susrećemo na pragu sedamdesete godine života, oboljelu od dijabetesa i otežanog kretanja, ali još uvijek prepunu žara, strasti i ritma koji su je prošlog stoljeća učinili živućom legendom plesa. Antonia je, kao što će ponoviti nekoliko puta tijekom filma, rođena za ples i to u njezinom slučaju uopće ne djeluje kao floskula. Poriv za plesom osjetila je već u ranoj mladosti, a karijeru je započela nastupajući sa svojim stricom El Chanom, po kojemu je i dobila nadimak. La Chana u prijevodu znači “ona koja mnogo toga zna”, a ono što zna, Antonia zna intuitivno pa brojne od tih stvari obrazlaže jasno i razgovjetno svojim sljedbenicima, ali i gledateljima dokumentarca.

Arhivske snimke njezinih plesova prikazuju je na sceni kao ženu opsjednutu duhovima ritma, koji u njenoj glavi konstantno odzvanjaju. La Chana o flamencu priča jednako strastveno kao što je nekada i plesala. A plesala je i za Salvadora Dalija, čijih se geparda bojala, kao i za Petera Sellersa, koji ju je odlučio predstaviti svijetu u slavnoj sceni svog filma “The Bobo” iz 1967. godine. No, karijera Santiago Amador često je patila u mračnim sjenama braka s muškarcem čije se ime u filmu ne spominje. La Chana ga oslovljava tek s “otac moje kćeri”. Riječ je o nasilniku koji joj je često sputavao karijeru i zlostavljao, kako psihički tako i fizički, pa tako izdvaja jedan veliki nastup na kojemu je plesala s dva slomljena rebra jer ju je ovaj brutalno pretukao. Zbog njega je i naprasno prekinula karijeru. Iz te veze Antonia je ipak izišla poput feniksa, a danas živi s drugim suprugom, Felixom iz ribarnice, dobričinom s kojim je našla primjerenu ljubav i mir u starosti.

“La Chana” u potpunosti izbjegava izravne razgovore sa sugovornicima, osim onih sa slavnom plesačicom. Stojević radije prenosi njezinu autentičnu interakciju s članovima obitelji, prijateljima i štovateljima u opuštenoj atmosferi. Uz životnu priču popraćenu arhivskim fotografijama, novinskim isječcima i snimkama, radnja prati La Chanu u naumu održavanja svojeg posljednjeg nastupa u karijeri. Budući joj noge više nisu sposobne nositi tijelo, Antonia će plesati posjednuta u stolac. Njezina stopala u sebi još imaju oluju ritma koju se film, montažnom igrom fotografijama, u određenim trenucima trudi popratiti koliko je moguće. Ta stopala bit će glavne zvijezde njezinog zadnjeg nastupa kojim će Stojević – očito vrlo prisnog odnosa sa svojim subjektom – završiti film o neuništivom duhu i beskonačnoj strasti za plesom koja zarazno izbija iz njegove karizmatične protagonistice.

Antonia je, kao što će ponoviti nekoliko puta tijekom filma, rođena za ples i to u njezinom slučaju uopće ne djeluje kao floskula.

U jednoj sceni La Chana približava tajnu svojeg uspjeha, objašnjavajući predavanje izvedbi i posljedičnom prenošenju strasti na publiku, koju ona vraća natrag izvođaču. Kao da je na djelu svojevrsna čarolija unifikacije koja zatim iz improvizacije dopušta nastajanje novih i neponovljivih stvari. Stojević napola uspijeva postići sličan učinak i u svom filmu, prepustivši La Chani zadatak očaravanja gledatelja pomoću svoje ljudskosti i neutažive strasti, da bi je tijekom trajanja dokumentarca prihvatili kao nezaustavljivu silu prirode. Film kao medij, međutim, krug ostavlja otvorenim, ne dopuštajući nam da joj uzvratimo energijom svojeg oduševljenja, osim eventualno nagradama na festivalima poput one u Amsterdamu. Ako se filmu treba tražiti zamjerka, onda možemo blago požaliti što je mrvicu previše posvećen Antonijinoj današnjoj neupečatljivoj svakodnevici, nauštrb danima slave i pogotovo samog plesa koji, očekivano, najviše opčinjava u cijeloj priči. Za prvi dugometražni film hrvatske redateljice, riječ je ipak o sasvim solidnom ostvarenju i zanimljivom početku nadamo se jedne uspješne filmske karijere.

"La Chana"
Scenarij i režija: Lucija Stojević
Producentica: Lucija Stojević
Direktor fotografije: Samuel Navarrete
Montaža: Irene Coll i Domi Parra
Dizajn zvuka: Alejandro Castillo
Glazba: Ernesto Briceño
Produkcija: Noon Films S.L. / Deirdre Towers
Zemlje podrijetla: Španjolska / Island
Godina proizvodnje: 2016.
Trajanje: 83 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Kako spasiti mrtvog prijatelja” u kinima od 14. veljače

Film Marusje Siroječovskaje, "Kako spasiti mrtvog prijatelja" / "How to Save a Dead Friend" (2022) od 14. veljače dolazi u hrvatska kina.

Otvorene prijave za 32. Dane hrvatskog filma

Otvorene su prijave za 32. Dane hrvatskog filma, koji će se održati od 15. do 20. svibnja 2023. u Studentskom centru Sveučilišta u Zagrebu.

“All the Beauty and the Bloodshed” – Glas kroz fotoaparat

Najnoviji film Laure Poitras, "All the Beauty and the Bloodshed" rastvara život Nan Goldin, poznate američke fotografkinje i aktivistice.

Otvorene prijave za 6. CIRCLE Women Doc Accelerator

Otvorene su prijave za 6. CIRCLE Women Doc Accelerator.

Hrvatska koprodukcija u programu 73. Berlinalea

U sklopu ovogodišnjeg Berlinalea, hrvatska će dokumentaristika biti zastupljena s jednim filmom, "Između revolucija" (2023) Vlada Petrija.

“38 at the Garden” – Osjetilo se i u Zagrebu

"38 at the Garden" (2022) debitantskog redatelja Franka Chija bavi se poznatim fenomenom košarkaškog "Linsanityja".

“All That Breathes” – Do neba i nazad

Za Oscara nominirani "All That Breathes" (2022) indijskog filmaša Shaunaka Sena, jedan je od najboljih dokumentaraca 2022. godine.

39. Sundance Film Festival: Velike nagrade doku-žirija filmovima “Going to Mars” i “The Eternal Memory”

Na 39. Sundance Film Festivalu Velike nagrade doku-žirija pripale su filmovima "Going to Mars" i "The Eternal Memory".

Nagrade za hrvatske projekte na industrijskom ogranku 34. Filmskog festivala u Trstu

Na trinaestom izdanju industrijskog programa "When East Meets West" 34. Filmskog festivala u Trstu nagrađena su i dva hrvatska projekta.

Tko će osvojiti ovogodišnjeg kratkometražnog doku-Oscara?

Pogledali smo svih pet ovogodišnjih kandidata za nagradu Oscar u kratkometražnoj konkurenciji dokumentarnog filma.
Scenarij i režija: Lucija Stojević<br> Producentica: Lucija Stojević<br> Direktor fotografije: Samuel Navarrete<br> Montaža: Irene Coll i Domi Parra<br> Dizajn zvuka: Alejandro Castillo<br> Glazba: Ernesto Briceño<br> Produkcija: Noon Films S.L. / Deirdre Towers<br> Zemlje podrijetla: Španjolska / Island<br> Godina proizvodnje: 2016.<br> Trajanje: 83 minute13. DOKUart: "La Chana" - Ritam strasti kraljice flamenca