13. Festival dokumentarnog filma DOKUart sinoć je u Bjelovaru otvorio dugometražni filmski prvijenac mlade hrvatske redateljice Lucije Stojević, “La Chana” (2016), nastao u španjolsko-islandskoj koprodukciji. Dokumentarac je 2016. osvojio Nagradu publike na amsterdamskoj IDFA-i te je u međuvremenu prikazan na pedesetak različitih festivala diljem svijeta. 37-godišnja redateljica Hrvatsku je napustila još kao dijete, u konačnici se skrasivši u Barceloni, gdje je na koncu i snimila film kojim se probila do publike diljem svijeta.
“La Chana” je u Bjelovaru doživjela hrvatsku premijeru, a govori o uzbudljivom životu i karijeri jedne od najslavnijih plesačica flamenca, romske kraljice Antonije Santiago Amador poznatije po nadimku iz naslova ovog dokumentarnog filma. Glavnu protagonisticu susrećemo na pragu sedamdesete godine života, oboljelu od dijabetesa i otežanog kretanja, ali još uvijek prepunu žara, strasti i ritma koji su je prošlog stoljeća učinili živućom legendom plesa. Antonia je, kao što će ponoviti nekoliko puta tijekom filma, rođena za ples i to u njezinom slučaju uopće ne djeluje kao floskula. Poriv za plesom osjetila je već u ranoj mladosti, a karijeru je započela nastupajući sa svojim stricom El Chanom, po kojemu je i dobila nadimak. La Chana u prijevodu znači “ona koja mnogo toga zna”, a ono što zna, Antonia zna intuitivno pa brojne od tih stvari obrazlaže jasno i razgovjetno svojim sljedbenicima, ali i gledateljima dokumentarca.
Arhivske snimke njezinih plesova prikazuju je na sceni kao ženu opsjednutu duhovima ritma, koji u njenoj glavi konstantno odzvanjaju. La Chana o flamencu priča jednako strastveno kao što je nekada i plesala. A plesala je i za Salvadora Dalija, čijih se geparda bojala, kao i za Petera Sellersa, koji ju je odlučio predstaviti svijetu u slavnoj sceni svog filma “The Bobo” iz 1967. godine. No, karijera Santiago Amador često je patila u mračnim sjenama braka s muškarcem čije se ime u filmu ne spominje. La Chana ga oslovljava tek s “otac moje kćeri”. Riječ je o nasilniku koji joj je često sputavao karijeru i zlostavljao, kako psihički tako i fizički, pa tako izdvaja jedan veliki nastup na kojemu je plesala s dva slomljena rebra jer ju je ovaj brutalno pretukao. Zbog njega je i naprasno prekinula karijeru. Iz te veze Antonia je ipak izišla poput feniksa, a danas živi s drugim suprugom, Felixom iz ribarnice, dobričinom s kojim je našla primjerenu ljubav i mir u starosti.
“La Chana” u potpunosti izbjegava izravne razgovore sa sugovornicima, osim onih sa slavnom plesačicom. Stojević radije prenosi njezinu autentičnu interakciju s članovima obitelji, prijateljima i štovateljima u opuštenoj atmosferi. Uz životnu priču popraćenu arhivskim fotografijama, novinskim isječcima i snimkama, radnja prati La Chanu u naumu održavanja svojeg posljednjeg nastupa u karijeri. Budući joj noge više nisu sposobne nositi tijelo, Antonia će plesati posjednuta u stolac. Njezina stopala u sebi još imaju oluju ritma koju se film, montažnom igrom fotografijama, u određenim trenucima trudi popratiti koliko je moguće. Ta stopala bit će glavne zvijezde njezinog zadnjeg nastupa kojim će Stojević – očito vrlo prisnog odnosa sa svojim subjektom – završiti film o neuništivom duhu i beskonačnoj strasti za plesom koja zarazno izbija iz njegove karizmatične protagonistice.
Antonia je, kao što će ponoviti nekoliko puta tijekom filma, rođena za ples i to u njezinom slučaju uopće ne djeluje kao floskula.
U jednoj sceni La Chana približava tajnu svojeg uspjeha, objašnjavajući predavanje izvedbi i posljedičnom prenošenju strasti na publiku, koju ona vraća natrag izvođaču. Kao da je na djelu svojevrsna čarolija unifikacije koja zatim iz improvizacije dopušta nastajanje novih i neponovljivih stvari. Stojević napola uspijeva postići sličan učinak i u svom filmu, prepustivši La Chani zadatak očaravanja gledatelja pomoću svoje ljudskosti i neutažive strasti, da bi je tijekom trajanja dokumentarca prihvatili kao nezaustavljivu silu prirode. Film kao medij, međutim, krug ostavlja otvorenim, ne dopuštajući nam da joj uzvratimo energijom svojeg oduševljenja, osim eventualno nagradama na festivalima poput one u Amsterdamu. Ako se filmu treba tražiti zamjerka, onda možemo blago požaliti što je mrvicu previše posvećen Antonijinoj današnjoj neupečatljivoj svakodnevici, nauštrb danima slave i pogotovo samog plesa koji, očekivano, najviše opčinjava u cijeloj priči. Za prvi dugometražni film hrvatske redateljice, riječ je ipak o sasvim solidnom ostvarenju i zanimljivom početku nadamo se jedne uspješne filmske karijere.
