Revolucionarni oberhausenski svibanj

Iz Oberhausena za Dokumentarni.net: Višnja Vukašinović

Nevjerojatno, ali istinito – Međunarodni festival kratkometražnog filma u Oberhausenu, najprestižnija svjetska filmska manifestacija takve vrste, smjestio se u istoimenom provincijskom njemačkom gradiću čiji je vrhunac kulturno-društvenih događanja nedjeljni sajam u dvorištu bivše tvornice. No, početkom svakog dražesnog svibnja u Oberhausen se sleti oko tisuću filmaša, kustosa, teoretičara i kritičara iz cijelog svijeta kako bi se naklonili svojim avangardnim idealima i još jednom se pokušali uvjeriti kako budućnost filma pripada umjetnosti, a ne profitu. Iako na 64. izdanju ovog uglednog festivala (3. – 8.5.) nije bilo hrvatskih filmova, kako u natjecateljskom tako ni u popratnim programima, čak je dvoje Hrvata sjedilo u ovogodišnjim žirijima. Direktor Human Rights Festivala Petar Milat bio je član žirija za međunarodnu konkurenciju u kojoj se natjecalo šezdesetak filmova iz cijelog svijeta, dok je voditeljica programa Sedmi kontinent koji se bavi filmskim opismenjavanjem djece i mladih, Ivana Jakobović Alpeza, sjedila u žiriju Europskog udruženja dječjeg filma (European Children’s Film Association) koji je odlučivao o najboljim filmovima dječjeg programa. Na prošlogodišnjem je pak izdanju Oberhausena, podsjetimo, Boris Poljak trijumfirao svojim dokumentarnim remek-djelom “Oni samo dolaze i odlaze” (Hrvatski filmski savez, 2016.) osvojivši glavnu nagradu žirija Ministarstva za obitelj, djecu, mlade, kulturu i sport savezne države Sjeverna Rajna-Vestfalija, dok je u dječjem programu nagrađena Antoneta Alamat Kusijanović s igranim filmom “U plavetnilo” (2017).

Međunarodna natjecateljska konkurencija 64. Oberhausena po običaju je uz široku lepezu redateljskih poetika pokrila dobar dio zemaljske kugle, od Filipina i Palestine pa sve do Kanade. Koplje iznad svih uzdigao se litavski eksperimentalni film “Stains and Scratches” / “Dėmės ir įbrėžimai” (2017) Deimantasa Narkevičiusa, u kojem autor kao podlogu uzima arhivske crno-bijele materijale te na njima radi stroboskopsku iluziju koristeći 3D tehnologiju. Fizički tragovi na filmskoj vrpci pretvaraju se u polazište za skulpturalno istraživanje medija čija ranjiva materijalnost odgovara krhkosti naše povijesne memorije. Film na sjajan način podcrtava i temu čitavog festivala – napuštanje filma kakvog znamo, a kojom se pokušalo postaviti pitanje što je danas novi horizont kao i sfera potencijalnog društvenog utjecaja za medij koji traži identitet obilježen polariziranošću na digitalno i analogno. “Stains and Scratches” tako je posve zasluženo osvojio glavnu festivalsku nagradu (Grand Prize of the City of Oberhausen) i 8 tisuća eura, odlukom žirija kojeg su uz našeg Milata sačinjavali i Katie Davies (Ujedinjeno Kraljevstvo), Kristy Matheson (Australija), Timo Soppela (Finska) te Daniel Querioz (Brazil)

Pobjednik u domaćoj, njemačkoj konkurenciji (žiri: Matthias Dell, Berlin; Heike Klippel, Braunschweig i Katja Wiederspahn, Beč) sjajan je dokumentarni esej Rumunjke s njemačkom adresom Alexandre Gulee, čiju su prethodni dokumentarci redom imali premijere u Oberhausenu. Njen “Valea Jiului – Notes” (2018) na melankoličan, poetičan i autentično atmosferičan način progovara o takozvanoj bijeloj siročadi koja su se kao fenomen pojavila u autoričinoj domovini. Riječ je o djeci čiji roditelji odlaze na dugotrajan rad u inozemstvo kako bi ih financijski osigurali, no ostavljajući potomke bez one puno važnije podrške – emotivne. Ova duhovna siročad često pate od depresije, a njoj su jednako sklone i njihove majke koje rintaju po Italiji i Francuskoj. Autorica se odlučila za nenametljiv, dok umjetnički potentan pristup dokumentira zimsku svakodnevicu na ulicama jednog rumunjskog gradića, koji jest grad duhova iako se na njegovim uličicama djeca i dalje sanjkaju i igraju, iako više ne bezbrižno i nevino. Snažno nas prenoseći u zaboravljene prostore rumunjske provincije, redateljica ujedno poziva da ih doživimo kao intimni koloplet boli i maštarija onih koji u njima preživljavaju.

Najzanimljiviji dokumentarni filmovi međunarodne konkurenciji svakako su bili oni koji su na inventivan način propitivali situaciju u društvu iz kojeg dolaze. U tom smislu istakli su se brazilski filmovi u programu od kojih su dva i zasluženo nagrađena. Ugledna brazilska fotografkinja i filmašica Louise Botkay imala je u sklopu ovogodišnjeg festivala retrospektivu, a u konkurenciji je predstavila svoj najnoviji rad “A Film for Ehuana” / “Um filme para Ehuana” (2018) u kojem intimistički neposredno portretira žene plemena Yanomami koje živi u prašumama na granici Brazila i Venezuele. Film osvaja nepatvoreno direktnim kontaktom s protagonisticom podcrtavajući malene geste, poglede i izmjene nježnosti između nje i kamere kojoj se otvara s punim povjerenjem, dopuštajući da je promatramo doslovno i metaforički ogoljenu. Botkay je došla do druge nagrade Ministarstva za obitelj, djecu, mlade, kulturu i sport savezne države Sjeverna Rajna-Vestfalija i 3 tisuće eura.

Zajednička nit među dokumentarnim ostvarenjima natjecateljskog programa 64. Oberhausena bilo je nuđenje radikalnih autorskih komentara društava iz kojih dolaze. Kako je nešto trulo u državi dokazuju filmaši iz Rusije, SAD-a, Filipina, Velike Britanije, Kine i u prvom redu Brazila koji je predstavljen s čak tri uznemirujuća filma od kojih su dva nagrađena. Osim spomenutog rada Louise Botkay, slavio je i manje poznat redatelj Lobo Mauro spojivši prizore renoviranja Marakane pred Svjetsko prvenstvo 2014. sa zvukovima poraza brazilske reprezentacije od Njemačke rezultatom 1:7 te audio zapisom glasanja o smjenjivanju brazilske predsjednice Dilmme Rouseff nakon državnog udara. Njegov film “Sadder Than Playtime on a Rainy Day” / “Mais triste que chuva num recreio de colégio” (2018), osvajač jednog od ovogodišnjih Posebnih priznanja, duhovito upozorava na duboko zabrinjavajuću političku situaciju u toj zemlji na koju su brazilski filmaši upozoravali i prilikom obraćanja publici nakon projekcija. I Botkay i Mauro suvereno i beskompromisno postavljaju ogledalo u kojem se vide paranoje društva opterećenog diktatom profita i totalitarizmom.

Eskapističku oazu utjehe i nekih ljepših misli ponudili su pak tri nadahnuta dokumentarna portreta umjetnika koji su, znakovito, redom radovi američkih autora. Tako smo u međunarodnoj konkurenciji vidjeli arhivski video rad kultnog fotografa Roberta Franka, “Harry Smith at the Breslin Hotel” (2017); trostruki portret ostarjelih filmašica “Carolee, Barbara and Gunvor” (2018) Lynne Sachs te “Hiatus” (2018) kojim je legendarna američka umjetnica Vivian Ostrovsky odala počast ukrajinsko-brazilskoj pjesnikinji Clarice Lispector. Ostrovsky koristi arhivski materijal intervjua što ga je pjesnikinja dala pred smrt, a u ova kojem svjedoči o zamoru što ga osjeća pred svakodnevnim iskustvom.

Oni najbolji među stotinama filmova prikazanih na ovogodišnjem Oberhausenu nisu pokazivali zamor kad je jezik filmskog medija u pitanju, iako se njime oblikovan sadržaj već stoljećima nije mijenjao: pjesnici pišu, sanjari sanjaju, političari ubijaju i kradu, a filmaši (ne)moćno svjedoče.