RecenzijeRevolucionarni oberhausenski svibanj

Revolucionarni oberhausenski svibanj

|

Iz Oberhausena za Dokumentarni.net: Višnja Vukašinović

Nevjerojatno, ali istinito – Međunarodni festival kratkometražnog filma u Oberhausenu, najprestižnija svjetska filmska manifestacija takve vrste, smjestio se u istoimenom provincijskom njemačkom gradiću čiji je vrhunac kulturno-društvenih događanja nedjeljni sajam u dvorištu bivše tvornice. No, početkom svakog dražesnog svibnja u Oberhausen se sleti oko tisuću filmaša, kustosa, teoretičara i kritičara iz cijelog svijeta kako bi se naklonili svojim avangardnim idealima i još jednom se pokušali uvjeriti kako budućnost filma pripada umjetnosti, a ne profitu. Iako na 64. izdanju ovog uglednog festivala (3. – 8.5.) nije bilo hrvatskih filmova, kako u natjecateljskom tako ni u popratnim programima, čak je dvoje Hrvata sjedilo u ovogodišnjim žirijima. Direktor Human Rights Festivala Petar Milat bio je član žirija za međunarodnu konkurenciju u kojoj se natjecalo šezdesetak filmova iz cijelog svijeta, dok je voditeljica programa Sedmi kontinent koji se bavi filmskim opismenjavanjem djece i mladih, Ivana Jakobović Alpeza, sjedila u žiriju Europskog udruženja dječjeg filma (European Children’s Film Association) koji je odlučivao o najboljim filmovima dječjeg programa. Na prošlogodišnjem je pak izdanju Oberhausena, podsjetimo, Boris Poljak trijumfirao svojim dokumentarnim remek-djelom “Oni samo dolaze i odlaze” (Hrvatski filmski savez, 2016.) osvojivši glavnu nagradu žirija Ministarstva za obitelj, djecu, mlade, kulturu i sport savezne države Sjeverna Rajna-Vestfalija, dok je u dječjem programu nagrađena Antoneta Alamat Kusijanović s igranim filmom “U plavetnilo” (2017).

Foto: Kadar iz filma “Stains and Scratches”

Međunarodna natjecateljska konkurencija 64. Oberhausena po običaju je uz široku lepezu redateljskih poetika pokrila dobar dio zemaljske kugle, od Filipina i Palestine pa sve do Kanade. Koplje iznad svih uzdigao se litavski eksperimentalni film “Stains and Scratches” / “Dėmės ir įbrėžimai” (2017) Deimantasa Narkevičiusa, u kojem autor kao podlogu uzima arhivske crno-bijele materijale te na njima radi stroboskopsku iluziju koristeći 3D tehnologiju. Fizički tragovi na filmskoj vrpci pretvaraju se u polazište za skulpturalno istraživanje medija čija ranjiva materijalnost odgovara krhkosti naše povijesne memorije. Film na sjajan način podcrtava i temu čitavog festivala – napuštanje filma kakvog znamo, a kojom se pokušalo postaviti pitanje što je danas novi horizont kao i sfera potencijalnog društvenog utjecaja za medij koji traži identitet obilježen polariziranošću na digitalno i analogno. “Stains and Scratches” tako je posve zasluženo osvojio glavnu festivalsku nagradu (Grand Prize of the City of Oberhausen) i 8 tisuća eura, odlukom žirija kojeg su uz našeg Milata sačinjavali i Katie Davies (Ujedinjeno Kraljevstvo), Kristy Matheson (Australija), Timo Soppela (Finska) te Daniel Querioz (Brazil)

Pobjednik u domaćoj, njemačkoj konkurenciji (žiri: Matthias Dell, Berlin; Heike Klippel, Braunschweig i Katja Wiederspahn, Beč) sjajan je dokumentarni esej Rumunjke s njemačkom adresom Alexandre Gulee, čiju su prethodni dokumentarci redom imali premijere u Oberhausenu. Njen “Valea Jiului – Notes” (2018) na melankoličan, poetičan i autentično atmosferičan način progovara o takozvanoj bijeloj siročadi koja su se kao fenomen pojavila u autoričinoj domovini. Riječ je o djeci čiji roditelji odlaze na dugotrajan rad u inozemstvo kako bi ih financijski osigurali, no ostavljajući potomke bez one puno važnije podrške – emotivne. Ova duhovna siročad često pate od depresije, a njoj su jednako sklone i njihove majke koje rintaju po Italiji i Francuskoj. Autorica se odlučila za nenametljiv, dok umjetnički potentan pristup dokumentira zimsku svakodnevicu na ulicama jednog rumunjskog gradića, koji jest grad duhova iako se na njegovim uličicama djeca i dalje sanjkaju i igraju, iako više ne bezbrižno i nevino. Snažno nas prenoseći u zaboravljene prostore rumunjske provincije, redateljica ujedno poziva da ih doživimo kao intimni koloplet boli i maštarija onih koji u njima preživljavaju.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Valea Jiului-Notes”

Najzanimljiviji dokumentarni filmovi međunarodne konkurenciji svakako su bili oni koji su na inventivan način propitivali situaciju u društvu iz kojeg dolaze. U tom smislu istakli su se brazilski filmovi u programu od kojih su dva i zasluženo nagrađena. Ugledna brazilska fotografkinja i filmašica Louise Botkay imala je u sklopu ovogodišnjeg festivala retrospektivu, a u konkurenciji je predstavila svoj najnoviji rad “A Film for Ehuana” / “Um filme para Ehuana” (2018) u kojem intimistički neposredno portretira žene plemena Yanomami koje živi u prašumama na granici Brazila i Venezuele. Film osvaja nepatvoreno direktnim kontaktom s protagonisticom podcrtavajući malene geste, poglede i izmjene nježnosti između nje i kamere kojoj se otvara s punim povjerenjem, dopuštajući da je promatramo doslovno i metaforički ogoljenu. Botkay je došla do druge nagrade Ministarstva za obitelj, djecu, mlade, kulturu i sport savezne države Sjeverna Rajna-Vestfalija i 3 tisuće eura.

Zajednička nit među dokumentarnim ostvarenjima natjecateljskog programa 64. Oberhausena bilo je nuđenje radikalnih autorskih komentara društava iz kojih dolaze. Kako je nešto trulo u državi dokazuju filmaši iz Rusije, SAD-a, Filipina, Velike Britanije, Kine i u prvom redu Brazila koji je predstavljen s čak tri uznemirujuća filma od kojih su dva nagrađena. Osim spomenutog rada Louise Botkay, slavio je i manje poznat redatelj Lobo Mauro spojivši prizore renoviranja Marakane pred Svjetsko prvenstvo 2014. sa zvukovima poraza brazilske reprezentacije od Njemačke rezultatom 1:7 te audio zapisom glasanja o smjenjivanju brazilske predsjednice Dilmme Rouseff nakon državnog udara. Njegov film “Sadder Than Playtime on a Rainy Day” / “Mais triste que chuva num recreio de colégio” (2018), osvajač jednog od ovogodišnjih Posebnih priznanja, duhovito upozorava na duboko zabrinjavajuću političku situaciju u toj zemlji na koju su brazilski filmaši upozoravali i prilikom obraćanja publici nakon projekcija. I Botkay i Mauro suvereno i beskompromisno postavljaju ogledalo u kojem se vide paranoje društva opterećenog diktatom profita i totalitarizmom.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “A Film for Ehuana”

Eskapističku oazu utjehe i nekih ljepših misli ponudili su pak tri nadahnuta dokumentarna portreta umjetnika koji su, znakovito, redom radovi američkih autora. Tako smo u međunarodnoj konkurenciji vidjeli arhivski video rad kultnog fotografa Roberta Franka“Harry Smith at the Breslin Hotel” (2017); trostruki portret ostarjelih filmašica “Carolee, Barbara and Gunvor” (2018) Lynne Sachs te “Hiatus” (2018) kojim je legendarna američka umjetnica Vivian Ostrovsky odala počast ukrajinsko-brazilskoj pjesnikinji Clarice Lispector. Ostrovsky koristi arhivski materijal intervjua što ga je pjesnikinja dala pred smrt, a u ova kojem svjedoči o zamoru što ga osjeća pred svakodnevnim iskustvom.

Oni najbolji među stotinama filmova prikazanih na ovogodišnjem Oberhausenu nisu pokazivali zamor kad je jezik filmskog medija u pitanju, iako se njime oblikovan sadržaj već stoljećima nije mijenjao: pjesnici pišu, sanjari sanjaju, političari ubijaju i kradu, a filmaši (ne)moćno svjedoče.

Najbolji dokumentarni filmovi 64. Oberhausena (Višnja Vukašinović):

“Valea Jiului – Notes” ()

“Hiatus” ()

“A Film for Ehuana” (★ i 1/2)

“Carolee, Barbara and Gunvor” ()

“Sadder Than Playtime on a Rainy Day” ()

Najnovije

“Arhitekton” – Gdje je nestao kamen

"Arhitekton" (2024) Viktora Kosakovskog je dojmljiva vježba za oko slabijeg kritičkog dometa od onoga za koji djeluje da je postojala ambicija.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića treći najgledaniji hrvatski dokumentarac od osamostaljenja

Nakon dva mjeseca kinodistribucije film "Fiume o morte" Igora Bezinovića je pogledalo 21.592 gledateljica i gledatelja.

“Nasmijana Gruzija” na programu Al Jazeere Balkans

Dokumentarni film "Nasmijana Gruzija" (2023) autora Luke Beradzea, danas se prikazuje na programu Al Jazeere Balkans.

21. ZagrebDox: “Pod sretnom zvijezdom” – Nadići bačenost u svijet

Za "Pod sretnom zvijezdom" (2024) Pétera Kerekesa bitno je što gledatelju omogućuje uronjenost u sjevernotalijanski kulturni kontekst.

Premijera filmova polaznika 14. Škole dokumentarnog filma

U zagrebačkom Dokukinu KIC u srijedu će premijerno biti prikazani završni filmovi polaznica i polaznika 14. Škole dokumentarnog filma.

“Heartworn Highways” – Odmetnički manifest

Scenu "odmetničkog countryja" predstavlja redatelj James Szalapski u svom filmu "Heartworn Highways" (1976).

21. ZagrebDox: “U mraku” – Plamičak otpora u srcu tame

Film "U mraku" (2024) Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola.

21. ZagrebDox: “Najglasnija tišina” – Oblici otpora

"Najglasnija tišina" (2025) prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja.

Nebojša Slijepčević: “Zbivanja u parku na Savici razotkrivaju brojne procese koji upravljaju našim društvom”

Nebojša Slijepčević je na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji film, "Crveni tobogan" (Umjetnička organizacija Paradoks, 2025.).

“Pod sretnom zvijezdom” Pétera Kerekesa od danas u hrvatskim kinima

U hrvatska kina danas dolazi dokumentarni film "Pod sretnom zvijezdom" / "Wishing on a Star" (2024) slovačkog redatelja Pétera Kerekesa.

Povezani tekstovi

21. ZagrebDox: “Pod sretnom zvijezdom” – Nadići bačenost u svijet

Za "Pod sretnom zvijezdom" (2024) Pétera Kerekesa bitno je što gledatelju omogućuje uronjenost u sjevernotalijanski kulturni kontekst.

21. ZagrebDox: “U mraku” – Plamičak otpora u srcu tame

Film "U mraku" (2024) Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola.

21. ZagrebDox: “Najglasnija tišina” – Oblici otpora

"Najglasnija tišina" (2025) prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime