PočetnaRecenzije14. ZagrebDox: "Mamina jednadžba" - Dražestan i nemoguć latvijski šmokljan

14. ZagrebDox: “Mamina jednadžba” – Dražestan i nemoguć latvijski šmokljan

|

Nije rijedak slučaj da gledatelj po gledanju nekoga filma pomisli kako bi rado vidio i neke druge aspekte prikazanoga, drukčije poglede, drukčija tumačenja, drukčija lica istoga koje zacijelo ima više dimenzija od onoga što je predočeno. Nije tu riječ o slabim filmovima – umjesto njih bismo radije gledali drugi film – nego o zanimljivim, intrigantnim ostvarenjima što bude dodatnu znatiželju i potiču zagonetne slutnje. “Mamina jednadžba” / “Solving My Mother” / “Dotais lielums: mana māte” (2017) Latvijke Ieve Ozoline u vrlo cjelovitih stotinjak minuta, moglo bi se reći, nudi oba ta filma, i ovaj prvi, zanimljiv, koji budi želju za drugim, i ovaj drugi, u kojem se osvjetljenje nenametljivo, ali dovoljno uočljivo mijenja.

Osnovnu postavku lako je svrstati u stereotip portreta smušenog znanstvenika. Tridesetčetverogodišnji Latvijac Raitis Ozols izvanredan je matematičar i računalni programer, nesumnjivo vrlo inteligentan čovjek, no privatno je stisnut, zakočen, nesnalažljiv, bremenit frustracijama, duboko nezadovoljan samim sobom i neznanstvenim dijelom svoga živovanja. Odrasli latvijski nerd, šmokljan.

Dokumentarac počinje u razmjerno humorističnom tonu i čini se da je posrijedi naprosto dobro izveden slikopis na spomenutu temu, u kojem ćemo svjedočiti načelno poznatim, a opet, dakako, specifičnim zgodama i anegdotama iz bivstvovanja jedinke u koju je uperena kamera. Ozols nas prvo upoznaje sa svojom opsesijom skupljanja drangulija i otpada, zbog čega mu je stan nalik kaotičnom smetlištu. Potom pribivamo njegovom nastupnom predavanju na sveučilištu i – dramsko-psihološki profil je uspostavljen. Ubrzo se pomalja i naznaka nekog problema koji Ozols ima u odnosu s majkom, dok ona u prvom nastupu ostavlja dojam skromne, mirne, inteligentne žene i brižne roditeljice.

Glavnog protagonista vidimo i na vlastitoj, skromnoj, rođendanskoj zabavi, pri večernjem izlasku s podjednako matematički navudrenim prijateljem Borisom i za seansi kod psihijatrice-hipnotizerke, pa smo navedeni na pomisao kako će taj posljednjenavedeni rukavac dokustorije postupno, s više ili manje uspjeha, dovesti do rješenja Ozolsovih psiholoških problema ili barem do blaženja njegovih nevolja sa samim sobom, a posljedično i sa svijetom oko sebe.

Iskren, nervozan, drag i nemoguć, Ozols se pritom pokazuje kao čeljade kakvo se samo može poželjeti pred kamerom, snom svakoga filmaša. Njegovo ekscentrično, a suzdržano ponašanje, geste, držanje, način govora, neodoljivo drže pažnju, dok je dodatna napetost ostvarena iznimno očuđujućom spregom njegove silne sramežljivosti. On pristaje biti snimljen u prilikama u kojima se kao introvertni povučenko uobičajeno osjeća izboden i nepostojećim pogledima slučajnih nazočnika, kao što je, primjerice, prvi susret, spoj s neznankom, internetski dogovoren preko rubrike svojevrsnih usamljenih srdaca, u potrazi za mogućom vezom i ljubavlju. Ozols bi, koliko mu je neugodno, najradije iskočio iz kože, ali svejedno dopušta da se sve to snima za film koji će, pretpostavljivo, gledati tisuće ljudi.

Iskren, nervozan, drag i nemoguć, Ozols se pritom pokazuje kao čeljade kakvo se samo može poželjeti pred kamerom, snom svakoga filmaša.

Podjednako začudan je i pristanak ostalih članova Ozolsove obitelji da budu slikopisno ovjekovječeni za posjeta djedu, u klasičnoj situaciji ispunjavanja forme i običaja tobože ljubavlju prožetog obiteljskog druženja za stolom, no u kojoj se nitko ne osjeća dobro i svatko svakomu dubinski ide na živce, a ovom zgodom dolazi čak i do fizičkog obračuna, o kojem je Ozolina odlučila obavijestiti samo natpisom.

Rečeni odulji prizor podsjeća na, primjerice, najviše domete do kojih je, propitujući takve okolnosti, dosezao Mike Leigh, a podjednako su fascinantni odsječci Ozolsova pasivnog otpora konkretnoj akciji svoje psihijatrice, kao i njegova završna susreta s majkom. Ako i jesu donekle inscenirani, na što ukazuju neki vidljivi pokazatelji (kako li se snimatelj Marcis Slavinskis našao unutar prostora u koji je Raitis zarobio majku?), situacije nisu izmišljene, a vladanje protagonista njihovo je zbiljsko, prirodno ponašanje. Kako bi se reklo (vjerojatno netočno, ali retorički upečatljivo), to nitko ne bi mogao tako osmisliti, napisati i odglumiti.

"Mamina jednadžba" / "Solving My Mother" / "Dotais lielums: mana māte"
Režija: Ieva Ozolina
Zemlja podrijetla: Latvija
Godina proizvodnje: 2017.
Trajanje: 104 minute

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Dokunet podcast #2: Damir Markovina i Ivan Ramljak

U našem drugom podcastu ugostili smo redatelje Damira Markovinu i Ivana Ramljaka.

Silvestar Kolbas: “Živimo u kulturi uspjeha i ljudi u pravilu ne vole pokazivati svoje slabosti”

Silvestar Kolbas je na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji dokumentarni film, "Naša djeca" (Factum, 2024.).

“Dont Look Back” – Začetak autorske rock dokumentaristike

U prvom tekstu serije eseje "Rockdocs" pišemo o filmu "Dont Look Back" (1967) američkog autora D.A. Pennebakera.

Preminuo Morgan Spurlock

U četvrtak je od posljedica raka u 53. godini preminuo američki redatelj, scenarist i producent Morgan Spurlock.

17. Subversive Film Festival: “Zemlja za nas” – Bez motike nema kruha

"Zemlja za nas", cjelovečernji prvenac Karle Crnčević, otpočinje razmjerno tajanstveno, sugerirajući ulazak u kakav svijet misterija...

“Crna kutija: Dnevnici” Shiori Ito najbolji dokumentarni film 17. Subversive Film Festivala

Svečanom dodjelom nagrada "Wild Dreamer Dragan Rubeša", u subotu je završeno sedamnaesto izdanje Subversive Film Festivala.

17. Subversive Film Festival: “Soundtrack za državni udar” – (De)džezifikacija Konga

"Soundtrack za državni udar" (2024) je impresivan film koji se može uvrstiti među najviša dostignuća svetske dokumentaristike tekuće dekade.

Zlatna palma za film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića!

Igrani film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" Nebojše Slijepčevića osvojio je Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film 77. Cannesa!

17. Subversive Film Festival: “Moj ukradeni planet” – Nakon revolucije

"Moj ukradeni planet" sjetan je film, natopljen s mnogo gorčine, jer je autorica u svojoj domovini Iranu provela više od četrdeset godina.

17. Subversive Film Festival: “Stanari” – Tri sprovoda i dva štrajka glađu

"Stanari" / "The Flats" (2024) Alessandre Celesije, usmjereni su na posljedice Nevolja (The Troubles / Na Trioblóidi), kako ih zovu u Irskoj.
Režija: Ieva Ozolina<br> Zemlja podrijetla: Latvija<br> Godina proizvodnje: 2017.<br> Trajanje: 104 minute14. ZagrebDox: "Mamina jednadžba" - Dražestan i nemoguć latvijski šmokljan