Nije rijedak slučaj da gledatelj po gledanju nekoga filma pomisli kako bi rado vidio i neke druge aspekte prikazanoga, drukčije poglede, drukčija tumačenja, drukčija lica istoga koje zacijelo ima više dimenzija od onoga što je predočeno. Nije tu riječ o slabim filmovima – umjesto njih bismo radije gledali drugi film – nego o zanimljivim, intrigantnim ostvarenjima što bude dodatnu znatiželju i potiču zagonetne slutnje. “Mamina jednadžba” / “Solving My Mother” / “Dotais lielums: mana māte” (2017) Latvijke Ieve Ozoline u vrlo cjelovitih stotinjak minuta, moglo bi se reći, nudi oba ta filma, i ovaj prvi, zanimljiv, koji budi želju za drugim, i ovaj drugi, u kojem se osvjetljenje nenametljivo, ali dovoljno uočljivo mijenja.
Osnovnu postavku lako je svrstati u stereotip portreta smušenog znanstvenika. Tridesetčetverogodišnji Latvijac Raitis Ozols izvanredan je matematičar i računalni programer, nesumnjivo vrlo inteligentan čovjek, no privatno je stisnut, zakočen, nesnalažljiv, bremenit frustracijama, duboko nezadovoljan samim sobom i neznanstvenim dijelom svoga živovanja. Odrasli latvijski nerd, šmokljan.
Dokumentarac počinje u razmjerno humorističnom tonu i čini se da je posrijedi naprosto dobro izveden slikopis na spomenutu temu, u kojem ćemo svjedočiti načelno poznatim, a opet, dakako, specifičnim zgodama i anegdotama iz bivstvovanja jedinke u koju je uperena kamera. Ozols nas prvo upoznaje sa svojom opsesijom skupljanja drangulija i otpada, zbog čega mu je stan nalik kaotičnom smetlištu. Potom pribivamo njegovom nastupnom predavanju na sveučilištu i – dramsko-psihološki profil je uspostavljen. Ubrzo se pomalja i naznaka nekog problema koji Ozols ima u odnosu s majkom, dok ona u prvom nastupu ostavlja dojam skromne, mirne, inteligentne žene i brižne roditeljice.
Glavnog protagonista vidimo i na vlastitoj, skromnoj, rođendanskoj zabavi, pri večernjem izlasku s podjednako matematički navudrenim prijateljem Borisom i za seansi kod psihijatrice-hipnotizerke, pa smo navedeni na pomisao kako će taj posljednjenavedeni rukavac dokustorije postupno, s više ili manje uspjeha, dovesti do rješenja Ozolsovih psiholoških problema ili barem do blaženja njegovih nevolja sa samim sobom, a posljedično i sa svijetom oko sebe.
Iskren, nervozan, drag i nemoguć, Ozols se pritom pokazuje kao čeljade kakvo se samo može poželjeti pred kamerom, snom svakoga filmaša. Njegovo ekscentrično, a suzdržano ponašanje, geste, držanje, način govora, neodoljivo drže pažnju, dok je dodatna napetost ostvarena iznimno očuđujućom spregom njegove silne sramežljivosti. On pristaje biti snimljen u prilikama u kojima se kao introvertni povučenko uobičajeno osjeća izboden i nepostojećim pogledima slučajnih nazočnika, kao što je, primjerice, prvi susret, spoj s neznankom, internetski dogovoren preko rubrike svojevrsnih usamljenih srdaca, u potrazi za mogućom vezom i ljubavlju. Ozols bi, koliko mu je neugodno, najradije iskočio iz kože, ali svejedno dopušta da se sve to snima za film koji će, pretpostavljivo, gledati tisuće ljudi.
Iskren, nervozan, drag i nemoguć, Ozols se pritom pokazuje kao čeljade kakvo se samo može poželjeti pred kamerom, snom svakoga filmaša.
Podjednako začudan je i pristanak ostalih članova Ozolsove obitelji da budu slikopisno ovjekovječeni za posjeta djedu, u klasičnoj situaciji ispunjavanja forme i običaja tobože ljubavlju prožetog obiteljskog druženja za stolom, no u kojoj se nitko ne osjeća dobro i svatko svakomu dubinski ide na živce, a ovom zgodom dolazi čak i do fizičkog obračuna, o kojem je Ozolina odlučila obavijestiti samo natpisom.
Rečeni odulji prizor podsjeća na, primjerice, najviše domete do kojih je, propitujući takve okolnosti, dosezao Mike Leigh, a podjednako su fascinantni odsječci Ozolsova pasivnog otpora konkretnoj akciji svoje psihijatrice, kao i njegova završna susreta s majkom. Ako i jesu donekle inscenirani, na što ukazuju neki vidljivi pokazatelji (kako li se snimatelj Marcis Slavinskis našao unutar prostora u koji je Raitis zarobio majku?), situacije nisu izmišljene, a vladanje protagonista njihovo je zbiljsko, prirodno ponašanje. Kako bi se reklo (vjerojatno netočno, ali retorički upečatljivo), to nitko ne bi mogao tako osmisliti, napisati i odglumiti.
